Nijekanje i prijepori krhkoga identiteta

Nijekanje i prijepori krhkoga identiteta

Ukoliko se hoće, radi boljega razumijevanja, svestranije tematizirati identitetski okvir, njegovi sadržaj, valjanosti i dosezi Hrvata u Vojvodini danas, u prvim godinama trećega tisućljeća, važnim nam se čini opetovano ukazati na sljedeću tvrdnju suvremenoga kanadskog filozofa Charlesa Taylora iz njegova eseja Politika priznanja: svaki identitet jest i odraz stanovitih (ne)priznatosti. Naime, u svakome društvu spram različitih identiteta postoje, kaže Taylor, različite politike (ne)priznanja, koje onda kao takve ostavljaju posljedice na njihovu narav.

To, pak, konkretno znači da identiteti ljudi i skupina nisu tek učinci njihovih nasljeđa i/ili vlastitih napora, nego su oni i posljedica djelovanja različitih instanci danoga društvenog konteksta, koji se očituju putem generiranja i provedbe pluralnih politika (ne)priznavanja. I upravo u znatnom broju slabosti koje očituju vojvođanski Hrvati te često prijepornim sadržajima njihova identitetskoga okvira.

Politike nepriznanja u Srbiji i Hrvati

u Vojvodini

U načelu, u suvremenim se državama i društvima politike priznanja s najvećom učinkovitošću produciraju iz središta, koje najprimarnije određuje snagu i njihovu narav. To je stoga što uz središte modernih država ide i strukturirana moć za mnoge segmente društvenog života, iz koje se, pak, tvore, »emaniraju« i realiziraju različite politike, kao glavni temelji društvenih događanja i procesa. Usto, vrijedi znati kako središte, strukturirana moć i posljedične politike u etnokulturalnome smislu nisu neutralne, nego su uveliko pristrane: inkluzivne su, naime, spram povijesno i društveno definiranoga vlastitog, a ekskluzivne, čak i do brutalnosti, spram isto tako određenoga stranog. Sljedstveno tomu, objekti pozitivnih politika priznanja također su situirani u domenu vlastitosti, dok objekti negativnih politika priznanja, to jest od strane države organizirana nepriznanja, dolaze uvijek iz sfere stranoga.

Konkretno govoreći na zadanu nam temu, u slučaju Hrvata u Vojvodini, to jest Srbije čije je glavno središte u Beogradu, osvijestit ćemo samo neke od dominantnih sadržaja politika nepriznanja kojima su oni izloženi. Kao prvo, u kontinuitetu se o njima produciraju mahom negativne predodžbe u javnosti, što je posebno osnaženo u vrijeme vladavine Vojislava Koštunice i u drugoj polovici prošle godine, čime se oni i nadalje nude kao potencijalni resurs za stalno prizivanje opasnosti.

Dovodeći gotovo sve hrvatsko u negativni kontekst, ovdašnjim se Hrvatima na taj način neizravno poručuje da baš nisu poželjan dio srbijanskoga društva, što za posljedicu ima nastavak življenja uz osnaženi strah i povlačenje u privatnost. Gdjekoji pozitivan medijski prijam, npr. Severine ili, pak, s vremena na vrijeme pojava neke druge javne ličnosti iz Hrvatske, koje mahom bauljasto dolaze u nju i lupetaju na tragu svojih bivšejugoslavenskih znanja i navezanosti, mogu se tumačiti tek kao incident, koji ima samo funkcionalnu vrijednost na unutarnjemu planu – time se tek za dio javnosti demonstrira spremnost i otvorenost da se prihvati ono što je hrvatsko. Položaj i funkcija u svemu tomu, pak, mjesnih Hrvata na razini je prešućivanih statista u nekakvoj postmodernoj tragediji, dakako sve uz »pjevanje i glazbu«, kojima je izgovorena prijetnja u prvome činu i više nego jasna poruka za događanja koja će uslijediti na kraju kazališne predstave.

Drugo, od strane se države na institucionalan način priječi identitetski razvoj vojvođanskih Hrvata, čime se onemogućava suvremenije artikuliranje njihovih interesa i ostvarivanje potreba. Recimo, na razini školstva na hrvatskome, koje kao skromno razvijeno postoji od školske 2002/2003, više od godinu dana prosvjetne su vlasti onemogućavale otvaranje odjela u subotičkoj osnovnoj školi, a kada to više nisu mogle, onda su drakonski primijenili zakone i zabranili predavati u istoj školi nastavnicima koji znaju hrvatski. Slično je bilo i u subotičkoj gimnaziji. Jasno, instaliravši ranije »ljude od povjerenja«, hrvatsku služinčad Miloševićeva režima i trećoredce njegova krvavoga pohoda na Hrvatsku, u pojedine važne hrvatske ustanove, nastojalo se u javnosti stvoriti dojam da su Hrvati sami krivi što se tako nešto dogodilo. Doda li se tomu i visoko simulativno držanje tijela vlasti spram pojedinih inicijativa koje dolaze od Hrvata, npr. proporcionalna zastupljenost u tijelima vlasti, prostor koji im preostaje za djelovanje jest ne samo skučen nego nije reguliran ni elementarnim pravilima, pa su proizvoljnosti i improvizacija česta načela djelovanja. Glede, pak, vlasti u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini gore navedene tvrdnje su mnogo bljeđe, no ipak postojeće, osobito od strane pojedinih srbijanskih političkih partija.

Tzv. bunjevačka nacija vs. gluhoća

i sljepilo Hrvatske

S tim je neposredno povezan i aktivni rad države Srbije na razbijanju identitetske jezgre Hrvata u Vojvodini projektom izgradnje tzv. bunjevačke nacije. To su poduprle i vlasti nakon pada režima Slobodana Miloševića, a u novije vrijeme i pojedine političke frakcije vojvođanskih Mađara. Primjerice, na razini politike priznanja od strane javnih vlasti – sve prevaže u prilog onih etničkih Hrvata koji se izjašnjavaju Bunjevcima: od vidljivosti u javnosti, preko potpore njihovim projektima, pa do napredovanja u znanstvenim i nastavnim zvanjima na državnim sveučilištima. Ili, na razini proaktivnog odnosa države – sve probunjevačke inicijative izravno je inicirala ili snažno potpomagala državna administracija, mediji i dio znanstvene javnosti, a veći dio stvari koje danas postoje od manjinske infrastrukture u Hrvata ostvaren je, osim napora koji su dolazili iz hrvatske zajednice, uz postojanje, kao što je napomenuto, snažnih mehanizama opstrukcije te iste administracije.

Sve je to još problematičnije ako se zna sljedeći moment – glavni identitetski resurs onih Bunjevaca koji niječu da su Hrvati sadržan je u snažnu antihrvatstvu. Stoga i više nego čudi nezainteresirano držanje i prešućivanje tih pojava od strane pojedinih hrvatskih institucija i organizacija, čak i onih čije djelovanje isključivo ovisi o novčanoj potpori Republike Hrvatske. Naime, pristajući vlastitim prešućivanjem na civilizacijski često upitne sadržaje tzv. bunjevačkoga (u smislu nehrvatskoga) identiteta, recimo na razini književnosti Bunjevaca, ovdašnje kulture vedete i nositelji moći svjedoče ne samo svoju nedoraslost izazovima pred kojima se nalaze, nego otvaraju sumnju da to ne čine slučajno, kako bi omogućili Bunjevcima ne-Hrvatima nesmetan razvoj. Pa ipak, čudi daleko više gluhoća i sljepilo službenih tijela, institucija i ustanova Republike Hrvatske, čija nezainteresiranost te deklarativno i tek zvečeće držanje kao da više pridonosi gore naznačenim procesima negoli ičemu drugome!

Ukoliko nekoj skupini, kaže Taylor, »ljudi ili zajednica oko njih uzvraćaju slikom koja ograničava, ponižava i prezire«, utoliko se izobličuje i identitet te osobe, i to sukladno tim slikama. Stoga je razumljivo da »nepriznavanje ili naopako priznavanje odista može nanijeti štetu, jer je oblik tlačenja time što nekoga zatvara u lažan, iskrivljen i reduciran način bivstvovanja«, izričit je Taylor. Grijeh je to dakako struktura. No, temeljno je pitanje na koji se način može naći izbavljenje iz takva nametnutog identitetskog okvira? Jedini valjani odgovor vjerojatno je ovaj: u snaženju, unatoč svemu, vlastitih identitetskih resursa koji će producirati posve drukčiju sliku. Ona neće prvu ispraviti, ali će je uvelike opovrgavati!

Tomislav Žigmanov