Na sjeverozapadu nešto novo...

Na sjeverozapadu nešto novo...

Akademik Ivo Kožarić na otvorenju svoje izložbe

Pregled izložbenih događaja u ovoj godini na, zemljopisno i duhovno kompaktnom, području triju sjeverozapadnih hrvatskih županija, moguće je uraditi na dvojak način: napraviti popis izložaba i likovnih manifestacija u ovdašnjim galerijskim i muzejskim prostorima te izvući subjektivnu listu najzanimljivijih ili analizirati izložbenu politiku te vidjeti pokazuje li ona stanovitu programsku, koncepcijsku, vrijednosnu i drugu kvalitetu koja bi taj niz kvalificirala kao osmišljenu djelatnost, a ne kao program bez unutarnje kohezije i svrsishodnosti. Odlučivši se za drugi pristup, želimo naglasak dati na moguću kvalitetu, a ne broj manifestacija, na aktualnost, a ne prigodnost, na programsku dosljednost, a ne šaroliku neobaveznost. U tom smislu ishod će nam se ipak pokazati dvojben: u mnogim elementima razočarava, ali je i u više primjera zanimljiv, otvoren i programski profiliran, s elementima koji dopuštaju uporabu naslovne sintagme.

Čini se da je na izlagačkom području, unutar likovnih programa, počeo proces preslagivanja. Pritom mislimo na to da su klasične muzejsko-galerijske institucije, nekad nositelji izlagačke djelatnosti, došli do faze stanovite koncepcijske, programske i vrijednosne blokade, a da su inicijativu preuzeli slobodniji institucionalni nositelji (gradovi, galerijski centri, centri za kulturu) te privatne galerije i pojedinci. Razlog tome ne leži u nekoj općoj i neuvjetovanoj krizi institucionalnoga sektora, nego u činjenici da se pravilima javnoga djelovanja u uvjetima izmijenjenih društvenih, kulturnih, financijskih i drugih odnosa lakše prilagođavaju fleksibilniji, operativniji i manji nositelji galerijske djelatnosti.

Peruško Bogdanić iz ciklusa Transgresija

Varaždinski primjer Srnecove retrospektive

Organizacijski i institucionalni model retrospektive Aleksandra Srneca, najvažnije prošlogodišnje likovne manifestacije na području sjeverozapadnih hrvatskih županija, u tom bi smislu mogao poslužiti kao orijentir. Premda Srnecova izložba ne može poslužiti kao univerzalni model, nedvojbeno otvara važna pitanja o poziciji pojedinih aktera kulturnog života na promijenjenoj političkoj i društvenoj sceni. Iznimni organizacijski, financijski i stručni napor u realizaciji ovoga projekta ne bi se mogao dosegnuti niti bi proizveo sinergijski učinak da se nije dogodilo koordinirano djelovanje privatnoga kolekcionara, teritorijalno-političke zajednice (Grad Varaždin), poduzeća za kulturu u vlasništvu grada (Galerijski centar Varaždin), tradicionalne kulturne institucije (Gradski muzej), jakih sponzora i financijaša te medijske potpore.

Srnecova izložba ne samo da proizlazi iz (politike) grada nego i uvire u (prostor) grada, maksimalno se koristeći njegovim fizičkim potencijalom. Time je ona sjajni završetak višegodišnjega projekta kojim je Galerijski centar u nizu svojih izložbenih i performerskih manifestacija (Bijenalne izložbe mode i modne fotografije, Dani hrvatskog performancea, Apsolutno barok, Od A do C, Rubne posebnosti, itd.) nastojao deblokirati poziciju statičnih, nekorištenih, neatraktivnih prostornih resursa i staviti ih u barem privremenu funkciju. Tako su ponovno otkrivene potencijalne izložbene vrijednosti Palače Oršić, upaljena inicijalna kapsula za obnovu nekadašnje sinagoge u galerijski centar, alarmirano na zapuštenosti industrijske arhitekture (napušteni željeznički objekti, nekorištene Varteksove hale), upozoreno na funkcionalnost nekih zapostavljenih muzejskih prostora, ukazano na izložbeni potencijal ulica i trgova...

Ne treba napominjati da je ovakav model u našim okvirima gotovo potpuna iznimka, ali tim više indikativan i poticajan: upravo kriza u tradicionalnom (čitaj: institucionalnom) izlagačkom sektoru mogla bi uskoro pokrenuti neke umrtvljene mehanizme sustava na promjene. Inače, postoji realna mogućnost da se čitav ovaj sektor pretvori u pragmatistički, uslužni sektor, organizirajući izložbe koje, po mjeri svojih komercijalno-propagandnih interesa, zahtijevaju sponzori ili, u ime lokalnih interesa, traže teritorijalno-političke zajednice, kao njihovi vlasnici, upravljači i nalogodavci.

Program izložaba održanih u prostorima gradskih muzeja i galerija pet-šest gradova sjeverozapadne Hrvatske najbolje pokazuje kadšto iznenađujuću neprofiliranost, ustupke lokalnom diletantizmu i protežiranje izmišljenih veličina, mahom umjetnika koji su se, nakon bjelosvjetskih uspjeha, zasićeni slave i, valjda, umorni od zapadnjačke dekadencije, odlučili vratiti korijenima.

Kako transformirati institucije

Posljednjih mjeseci traje, zasad interna, u kulturno-političkim krugovima začeta, polemika o mogućoj transformaciji Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama. Kako se, s jedne strane, u njezinu radu i načinu (ne)djelovanja prelamaju sve boljke ustaljena muzejsko-galerijskog modela, djelokruga rada, metode funkcioniranja i načina financiranja, a s druge strane, po položaju, karakteru i tipu to je ustanova koja bi se najlakše mogla transformirati, vjerojatno će se tu zapravo raspravljati sustavska pitanja naše kulture. Pri mogućoj promjeni nije dovoljno samo povećati efikasnost, stručnost, kvalitetu i opseg rada, nego je potrebno mijenjati i sveukupne ciljeve, metode i ustroj ustanove. Galerija ne može više biti, misle zagovornici promjena, neutralna, hladna, zatvorena, (pseudo)znanstvena, obilno dotirana i (površno) usredotočena na jedan likovni fenomen, nego angažirani, otvoreni, interdisciplinarni i dohodovni organizam koji će, koliko refleksirati složene odnose svoga prirodnoga, duhovnog i kulturnog okružja, toliko i manifestirati utjecaj na narav, karakter i kvalitetu društvene zajednice u kojoj djeluje.

Performans Marka A. Kovačića (Slovenija), u sklopu akcije Moja zemlja, Štaglinec, 2008.

Upozoravajuće iznimke

Već i površna analiza galerijske djelatnosti i umjetničke aktivnosti pokazat će ozbiljan nedostatak programske i sadržajne koherentnosti: uz neka od jakih imena s naše umjetničke scene nastupit će i potpuno anonimno, stvaralački minorno ime, uz kompleksnu izložbu organizirat će se i, politikom dirigirana i sponzorirana, prigodna likovna manifestacija. Iznimku od toga pravila čini samo jedna manifestacija i dvije privatne galerije.

Već četvrtu godinu zaredom Vlasta Delimar i Milan Božić, uz podršku Grada Koprivnice, organiziraju susrete umjetnika i performerske manifestacije Moja zemlja, Štaglinec. Prošlogodišnji susreti okupili su šesnaest umjetnika, najviše iz Hrvatske (Dubravko Adamović, Milan Božić, Vlasta Delimar, Amela Frankl, Antonio G. Laurer, Branko Lepen, Pino Ivančić, Ines Krasić, Rajko Radovanović, Vlatko Vincek), ali i iz Velike Britanije (Richard Wilson, Peter Fink, Anne Bean), Slovenije (Marko A. Kovačić) i Bosne i Hercegovine (Borjana Mrđa, Mladen Miljanović), koji su tri dana boravili na imanju Vlaste Delimar, nekadašnjoj užarskoj radionici njezina oca, te posljednjega dana izveli četverosatni, pretežno performerski, program. Neki od njih bili su tiši i skromniji u izvedbi, neki su bili scenski spektakularni, neki otvoreni i provokativni, neki i zabavni, ali su se svi referirali na aktualna, pa i bolna i traumatična iskustva suvremenoga svijeta. Isprepletanje sadržaja umjetničke akcije s opuštenom formom piknika, ekološke tribine i ambijenta neponovljive autentičnosti, performerske radionice s fotodokumentiranjem, neobaveznoga druženja sa čvrstim zadacima i stabilnosti rezidencijalnog boravka s nestalnošću ladanja, Moju zemlju, Štaglinec kvalificiraju kao umjetničku manifestaciju koja nastoji zahvatiti najširi problemski sklop i najvišu kvalitetu. U tome svakako uspijeva, pa je već sada najvažnija umjetnička akcija na području kojim se naš tekst bavi.

Riječ-dvije o privatnim galerijama Zlati ajngel u Varaždinu i Galeriji S u Koprivnici. Obje su, kao i prošlih sezona i u 2008. bile programski usmjerene prema suvremenoj umjetnosti, osobito prezentaciji mlađih i najmlađih autora i aktualnih tendencija (Koraljka Kovač, Anabel Zanze, Hrvoje Duvnjak, Alem Korkut, Gordana Bakić, Tomislav Mostečak, Milena Mikulandra, Darko Markić, Mirna Kutleša) ili prezentaciji novijih radova već etabliranih autora (Ivan Kožarić, Peruško Bogdanić, Zlatan Vrkljan, Željko Mucko, Marijan Molnar, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Vlatko Vincek) ili na otkrivanje fotografskih opusa (Slovenca Borisa Gaberščika, Amerikanke Darlene Delbecq ili koprivničkog novinara Ive Čičina Mašanskera).

Objektivna vrijednosna prosudba vjerojatno bi iz niza izložbenih događaja izdvojila i izložbu Udruženja međimurskih arhitekata koja, u bijenalnom ciklusu održavanja, daje nemjerljiv doprinos valorizaciji i afirmaciji arhitektonskih vrijednosti u lokalnoj sredini (Centar za kulturu Čakovec) ili knjigu i simpozij o Luju Bezerediju, koji je u kiparskom opusu sažimao vrijednosti nekoliko nacionalnih kultura (Muzej Međimurja).

Od izložaba koje pamtimo, spomenimo još Bućanovu (Centar za kulturu Čakovec), malu prigodnu izložbu na spomen ove godine preminule čakovečke umjetnice Marije Zidarić (Galerija Muzeja Međimurja), fotografije Marija Tomiše (Galerija Koprivnica) ili slike Fedora Fischera (Galerija Stari grad Đurđevac).

Marijan Špoljar