Markéta Lazarová ili o ljubavi i okrutnosti

Markéta Lazarová ili o ljubavi i okrutnosti

Potkraj 1998. češki tjednik Týden obratio se tamošnjim književnim znanstvenicima i kritičarima molbom da izaberu dvadeset proznih tekstova koji su u 20. stoljeću najviše obogatili češku književnost. Na vrhu ljestvice našao se, očekivano, Jaroslav Hašek s Doživljajima dobroga vojaka Švejka iz 1921–23, a odmah iza njega Bohumil Hrabal s Prebučnom samoćom iz 1980. Oba su djela prevedena na hrvatski i njihovi su autori mnogim našim čitateljima omiljeni, no roman s trećega mjesta u nas je nepoznat, a i od njegova su nam pisca dosad bili dostupni samo manje važni tekstovi. Ta nemala praznina u našoj prijevodnoj književnosti ipak je popunjena – Markéta Lazarová Vladislava Vančure iz 1931. napokon se pojavila i na hrvatskome.

Radnja Vančurina romana smještena je u srednjovjekovnu Češku, a njezinu okosnicu čine dvije ljubavne priče na pozadini sukoba između Kozlíkova i Lazarova razbojničkoga klana te kraljeva nastojanja da iskorijeni hajduštvo. Prva se romansa razbuktava između Lazarove kćeri Markéte, koju je otac obećao Bogu, i Kozlíkova sina Mikuláša nakon što ju je ovaj oteo, a druga između divlje Kozlíkove kćeri Alexandre i anemičnoga njemačkoga plemića Kristiána, kojega je zarobila družina njezina oca te time i isprovocirala kralja da na razbojnike pošalje oružnike. U romanu se redaju krvavi sukobi, umorstva i izljevi strasti, a na kraju većinu protagonista čeka nasilna smrt. Mikuláš završava na vješalima, Kristián ludi i gine od Alexandrine ruke, a ona nakon toga počini samoubojstvo. Preživljava samo Markéta, sve vrijeme mučena uvjerenjem da je smrtno zgriješila, ali nemoćna da prevlada snagu ljubavi. Na kraju sama odgaja svojega i Mikuláševa te Alexandrina i Kristiánova sina. »Izrasli su u prave momčine, ali, nažalost, za njihove se duše bore ljubav i okrutnost, sigurnost i sumnja. O, krvi Kristiánova i Markétina!«, vapi na kraju pripovjedač, koji se i sam, u tekstu sve vrijeme upadljivo prisutan, koleba između moralnih ideala te strasnoga i okrutnoga vitalizma svojih junaka.

Vladislav Vančura nedvojbeno je jedan od najvažnijih čeških pisaca, a Markéta Lazarová općenito se smatra njegovih vrhunskim ostvarenjem. U obradi glavne teme romana – neukrotive ljubavi i punine života – autor se koristi elementima pustolovnoga i povijesnoga romana kako bi naglasio životnu snagu svojih junaka te njihovu sposobnost da djeluju odlučno bez obzira na posljedice. Time kao da ih suprotstavlja slabu modernomu čovjeku, pa u Markéti Lazarovoj mnogi zato i vide Vančurinu kritiku malograđanskoga životnoga stila Prve republike te njegovu polemiku s onodobnom književnošću. No ako u tome i ima istine, to svakako nije razlog zbog kojega je ovaj tekst i danas toliko živ. Jamstvo da će njegova čitanja još dugo proizvoditi nova značenja osigurava mu ponajprije jezik kojim je pisan, obilježen metaforičnošću, formulaičnošću i širokim rasponom stilizacijskih sredstava.

Bogato razveden stil za Vančuru je bio dvosjekli mač – u češkoj književnosti učinio ga je neponovljivim te mu pribavio štovanje književnih profesionalaca i čitatelja, ali je zbog njega i znatno teže prevodiv te samim time slabije pristupačan inozemnoj publici. I Markéta Lazarová nakon objavljivanja razmjerno je brzo prevedena samo na njemački, pri čemu je taj prijevod 1937. objavljen zapravo u Češkoj. Prvi sljedeći bio je poljski 1963, a između njega i hrvatskoga još su samo: ruski, rumunjski, francuski i španjolski. Kundera je svojedobno ustvrdio da je Vančurin rječnik bogatiji od leksika ijednoga drugoga češkoga pisca, no to ni izdaleka nije najveći izazov što ga njegov izričaj postavlja prevoditelju – u Vančuri svoj puni odraz nalazi i specifičan razvoj češkoga jezika kao medija češke književnosti.

Zbog predrasuda koje su – zbog navodnoga kulturnoga propadanja – gajili prema 17. i 18. stoljeću, preporoditelji su naime modernu češku jezičnu normu utemeljili na jeziku humanističkoga zlatnoga doba, čime su kasnijim piscima u nasljeđe ostavili tešku zadaću da se postupno emancipiraju od zastarjelih jezičnih uzora i približe stvarnoj govornoj praksi. Ta je težnja vrhunac dosegnula upravo u međuraću, no položaj Vladislava Vančure u takvu razvojnome pravcu složeniji je od položaja svih drugih pisaca. On naime ne poseže samo u razgovorni jezik, koji u književnost dotad nije bio pripuštan, nego i u arhaične jezične slojeve što ih je noviji književni razvoj u međuvremenu već bio prevladao. Stvara time čudesnu lingvističku konstrukciju sastavljenu od sredstava iz širokoga raspona varijeteta, od starinskih i knjiških do govora rubnih društvenih skupina, pri čemu je konačni rezultat takve stilizacije očaravajuće proturječan fiktivni svijet, otvoreno subverzivan prema svim pokušajima interpretativnoga pojednostavnjivanja.

Da biste doživjeli Vančuru u izvorniku, nije dovoljno poznavati češki jezik – nužno je i intimno razumjeti desetke dijakronijski, regionalno i socijalno posve različitih varijeteta toga jezika te prepoznavati bogatstvo konotacija što ih prizivaju u svijesti pripadnika češke kulture. Da biste ga pak preveli na hrvatski, morate suvereno vladati jednakim brojem hrvatskih varijeteta kako biste njihovim suptilnim prepletanjem proizveli tekst koji će suvremenomu čitatelju biti jezično blizak, a istodobno sugerirati nesvakidašnju jezičnu raznorodnost. Zato i nije slučajno što se ovoga romana prihvatila upravo Dubravka Dorotić Sesar, koju na prevođenje primame obično samo najzahtjevniji tekstovi. Najveći su dokaz tomu dosad bili prepjevi čeških romantičara te oni iz Zlatne knjige češkoga pjesništva (Nakladni zavod MH, Zagreb, 2003), za koju je majstorski pohrvatila i jezično najekskluzivnije autore, a sada u elitno društvo njezinih odabranika ulazi i Vladislav Vančura. Nema baš nikakve dvojbe da je Markéta Lazarová s hrvatskom prevoditeljicom imala sreće. Kad bi je barem imala i s hrvatskim čitateljima!

Petar Vuković