Lovrinac u zemljama tanga i sambe

GOSTOVANJE HVARSKOGA PUČKOG KAZALIŠTA U BRAZILU, ARGENTINI I URUGVAJU / Hvarski Sveti Lovrinac u Južnoj Americi

Lovrinac u zemljama tanga i sambe

Hvarani u Sao Paolu

Lisabon – Brasilia, 22. studenoga

Let preko Atlantika uvijek je pustolovina, ocean se ne prelazi svaki dan, a ipak prema prvim pomorcima danas je to mačji kašalj. Dok s družinom Hvarskoga pučkog kazališta, (HPK) letim iznad oceana ususret njihovoj južnoameričkoj turneji (Brazil, Urugvaj, Argentina) osjećam kako je lijepo što ostvaruju san mnogih generacija toga, jednog od ponajboljih, hrvatskih amaterskih kazališta: nakon brojnih nastupa u zemlji i u zemljama Europe oni će svoju kultnu predstavu odigrati i u Novom svijetu. Dakako, za naše iseljenike kojima uvijek nedostaje domaće riječi, premda mnogi jedva znaju ime jezika svojih predaka izgovoriti na tom jeziku.

Poletjeli smo iz Lisabona nakon što smo večer prije prispjeli iz Zagreba i prespavali u središtu portugalske prijestolnice, jedne od polaznih luka za osvajanje Novog svijeta. Poletjelo nas je tridesetak, što glumaca (uključujući i petoro djece) što gostiju (u koje se ubraja i potpisnik ovih redaka) i rekli zbogom Portugalu, ali ne i portugalskom jeziku, koji će nas dočekati i u Brazilu, negdašnjoj koloniji osvajača s Pirenejskog poluotoka. Iz europske zime krenuli smo u proljeće putem dugim 8000 km, u kraj koji je trenutno topliji od našeg za tridesetak stupanjeva i u kojem je vrijeme nešto sporije – tri sata zaostaje za našim.

Mi letimo brzo, ali kako je bilo onima koji su morali hvatati povoljne vjetrove otiskujući se s obala Europe u nepoznato! Ocean prekrivaju bijeli oblaci i našoj imaginaciji ostaje da zamišlja čega sve ima 12 km niže na nemirnoj kori velikog mora. Zbilja, kako su plovidbe izgledale u doba Kolumba, kad je trebalo znatno više od ovih desetak sati leta? Kakva je ta Brasilia, moderna brazilska metropola stara ni pola stoljeća, a već pod zaštitom svjetske baštine UNESCO-a, napučena s pet puta više od onih pola milijuna žitelja, za koliko su ga vizionari zamislili.

Naša fizička prtljaga i nije nešto osobito, ali zato ona duhovna jest. Prikazanje je zapisano prije više od pet stoljeća, dakle upravo onih godina, ako ne i nešto prije, kad su Kolumbove karavele Santa Maria, Pinta i Niňa pristajale uz obale Novoga svijeta i domorodačke Indijance odobrovoljavali stakalcima, jeftinom bižuterijom i ostalim drangulijama.

Valja znati da se drevno prikazanje, biser hrvatske srednjovjekovne književnosti, nekad izvodilo pred crkvama, na trgovima ili pred oltarima, a sve uloge, pa i one ženske, igrali su muškarci. Na hvarsku je scenu postavljeno samo deset godina nakon što je 21. travnja 1960. inaugurirana Brasilia kao novi glavni grad Brazila, treće po veličini zemlje svijeta, čime je otet primat, ali ne i uzbudljiva slikovitost siječanjske rijeke, slavnoga Rio de Janeira, do kojeg nažalost nećemo otići iako nam je tu negdje blizu...

Dakle, to je ta morska ravnica prekrivena oblacima, za čiji je prelazak nekada trebalo toliko mnogo dana hvatanja povoljnih vjetrova na putu u neizvjesno. Negdje ispod nas izgubljena je mitska Atlantida, bogata i nesretna, s bezbroj uzbudljivih konotacija. Hoćemo li osjetiti prijelaz ekvatora? Pratimo simulatore brzine i visine leta, vanjske temperature, razlike u vremenu... Neko dijete neprestano plače, nemirno! Briga njega za Kolumba! Predvečer smo na cilju: Brasilia.

Dočekuju nas naši: veleposlanik Rade Marelić, rodom iz Malog Iža, i Petar Šušnjara, znanac po sinjskoj liniji, njegova desna ruka u Veleposlanstvu. Već na putu do hotela prepoznajemo znanu katedralu, jedan od amblema novoga grada, remek-djelo arhitekta legende, danas 102-godišnjeg starca Oscara Niemeyera, koji je uz urbaniste Lucia Costu i pejzažista Burkea Marxa vizije poduzetnoga predsjednika Juscelina Kubitscheka u gradu na visini od 1000 m pretvarao u djelo.

Brasilia je danas preplavljena spomenicima Kubitscheka, podrijetlom Čeha, ovdje uzdignuta do kulta ličnosti, očito s razlogom, jer je, zahvaljujući njegovoj energiji, realizacijom ideje o naseljavanju puste brazilske unutrašnjosti i rasterećenja prenapučenih priobalnih oblasti nastala ova metropola, politički i administrativni centar moći, grad bez industrije, ali i bez pravoga gradskog ugođaja.

Brazilia, 23. studenoga

Spavamo u malom hotelu u središtu grada, koji zapravo i nema pravoga središta, trga. K tomu, u ovom megapolisu ulice nemaju imena, nego brojeve. A tko voli ulice bez imena, otuđene i puste, koje se, odustavši od topline i posebnosti, pretvaraju u bezlične administrativne nizove! Nastojanje da za smještaj redovito uzimamo male jeftine hotele u užim gradskim jezgrama ovdje se pokazalo efikasnom. Mogli smo brže upoznati otkucaje grada, vidjeti ga odasvud, kupovati štogod, premda se time nitko, barem ne od Hvarana, posebno ne zanosi. Amerika je toliko egzotična da je nije moguće brzo probaviti.

Brasilia u konvencionalnom europskom smislu i nije grad. Udaljenosti su velike, a između njih je betonska pustoš pa se bez auta ne može nikamo. Grad automobilističkog asa Nelsona Piqueta i nogometne megazvijezde Kake organiziran je po glavnoj osi i dvije sporedne, a pojedini su sadržaji grupirani pa ako hoćeš u banku, moraš izaći iz svoje hotelske četvrti a treba li ti školski dio, moraš napustiti, primjerice, bolnički.

Brasilia kao da je zamišljena da bude galerija snažnih arhitektonskih naglasaka. U obilazak smo s Osječankom Ivanom Pešorda, tajnicom u Ministarstvu, krenuli od TV-tornja visoka 128 m. S njegova vidikovca grad, podsjeća na raskriljena kondora, po krilima su mu stambene zgrade, uredi. U podnožju je buvljak, šarenilo štandova s nastrljivim prosjacima i varalicama. Prodavači kokosa pred tobom probijaju voće i daju ti slamčicu da piješ sok bez osobita okusa. Tu su i prodavači kojekakvih đinđuva, ali i svirači kakvi posjećuju i naše gradove, a koji na svojim čudnim glazbalima sviraju ni više ni manje nego – Eine kleine Nachtmusik! Dakako, na Mozarta i europsku klasiku na način ulice naići ćemo i drugdje.

Vozeći se glavnom prometnicom (Eixo Monumental) dolazimo do Muzeja suvremene umjetnosti nalik na planet, svemirski brod. Tu je i velika knjižnica (kažu, bez knjiga!) te kazalište i mjesto gdje će se uskoro graditi Opera. Na gradskom stadionu prije nekoliko dana moćni Brazil sa 6:2 pregazio je Portugal (stadion se doskora ruši i gradi veći). Na Trgu Tri pravde iza Parlamenta spomenik je Candangosima, prvim žiteljima grada, a tamošnji je stijeg veličinom zaslužio ulazak u Guinnessovu knjigu. Palača Alvorada (Zora) još je jedan slavni Niemeyerov rad... Sve u futurističkoj intonaciji, lijepo i skladno, ali kao da nedostaje čovjek, intimnost, život na otvorenom. Pleše li se ovdje čuvena samba ili je to rezervirano za neka druga doba i neke druge prostore, one na periferiji?

Ipak, umjetničko remek-djelo katedrale najveći je užitak. Njezini vertikalno složeni oblici podsjećaju na ruke u molitvi. Ulaz čuvaju četiri evanđelista, a pod svodom od ponajviše plavo obojena vitraja gleda nas veliki anđeo, dok je nad oltarom prikaz jajeta kao simbola Početka ili uskrsnog misterija. Pred oltarom je čašćeni kip Gospe od Ukazanja (Nossa Senhora Aparecida), zaštitnice Brasilije i Brazila. Za vjersku europeizaciju zadužena je kopija Michelangelove Pietŕ iz bazilike sv. Petra u Vatikanu te Turinsko platno, a tu je i veliki drveni križ, dug 6 m, s prvoga memorijala predsjednika Kubitscheka te zanimljivo složen Križni put s 15 postaja (posljednja je Uskrsnuće!).

Brasilia, 24. studenoga

Katedrala u Brasiliji

Opet idemo gradom. Milan Lakoš, tajnik družine, jedini je nastupio u svim izvedbama prikazanja, putem se ne odvaja od torbe s novcima, a trebalo ih je podosta, više nego se namaknulo od raznih sponzora. U ekipi je lijep broj amaterskih veterana, a jedan od njih je i predsjednik kazališta Vice Zaninović, prekaljeni hvarski turistički djelatnik. Vice određuje menije i zajedno s Lakošom dogovara kontakte s domaćinima, koji su dogovarani posredovanjem djelatnika Hrvatske matice iseljenika Split. Nešto novca dalo je Ministarstvo, nešto sponzori, očekivalo se više, a i svaki od nas potegnuo je iz džepa da se namiri iznos koji je potreban. A uvijek nedostaje...

Južnoj Americi se tako prikazalo prikazanje, na koje se Hvarani klade. Nije riječ o običnoj drami, nego o kulturološkoj misiji, koja je zbog gledljivosti uvijek zadovoljila publiku, ali i sve domaće kazališne sladokusce, pogotovu kad je u pitanju naša srednjovjekovna dramska literatura u gradu koji se ponosi kazališnom zgradom iz 1612, najstarijim u izvornom obličju sačuvanim komunalnim teatrom u Europi, a u to doba ovdje je bila divljina, nenaseljena pustoš.

Zbilja, u čemu je tajna iznimnosti predstave koju su Hvarani u Brasiliji odigrali u vrtu rezidencije Veleposlanstva Republike Hrvatske, uz bazen i malo igralište, koje su odmah za igru osvojila hvarska djeca, s pogledom na svjetla velegrada u daljini? Duh i dah predstavi dao je dovitljivi Marin Carić, redatelj i adaptator brojnih starih hrvatskih tekstova za izvođenje na brojnim hrvatskim scenama, i sam potekao iz kruga kazališnih zaljubljenika okupljenih oko drevnog teatra iznad Semitecolova Arsenala.

To se i danas osjeća u predstavi, u njezinoj nepotrošivoj strasti i, osobito, u jeziku na kojem najtočnije mogu igrati upravo Hvarani, potomci Lucića i Hektorovića. Posljednjemu neki od znalaca pripisuju prikazanje zabilježeno u 15. stoljeću, ali jamačno i starije. Uostalom, o tome svjedoči i već spomenut podatak da je predstavu hvarska družina odigrala dvjestotinjak puta, što je za domaće amaterske prilike nezabilježen pothvat, a i za profesionalce je impozantna brojka.

U vrtu Veleposlanstva, čestici Hrvatske u ovom dijelu svijeta, predstavu crnih i bijelih bratima nažalost malotko razumije, stari hvarski i u domovini svi ne mogu usvojiti, pa je i ovdje, a i drugdje na turneji – bilo potrebno i pored letaka s prijevodom ponešto suvislije reći o dramskom biseru zbog kojeg se pošlo na put. No, druženje je bilo vrhunsko, veleposlanik i supruga iskazali su se. Među uzvanicima je i Boženka Škarica-Kanyo, još aktivna predsjednica hrvatskog društva Ponte, udovica Josipa Kanye, koji je po Niemeyerovu projektu vodio gradnju 28 katova visokog Kongresnog centra, sjedišta zakonodavne vlasti.

Săo Paulo, 24. studenoga

Prizor iz Prikazanja u katedrali u Sao Paulu

Brasilia je glavni, a Săo Paulo najveći grad Brazila, po stanovništvu drugi u svijetu, odmah iza Ciudad de Méxica. Brojke se jako razlikuju u pogledu broja stanovnika: negdje piše da s okolicom broji 40 milijuna, a neki kažu da je ta brojka upola manja. Već iz zraka njegovi nebrojeni neboderi izgledaju čudovišno. Na jedan od najvećih smo se i popeli, onaj od 35 katova i tvrtke Santander. Pri njegovu vrhu izložena je stilizirana statua Don Quijotea. I katedrala, jedna od najvećih na južnoj hemisferi, odatle je malena.

Naš hotel Marabu zapravo je manji neboder u srcu grada, u bučnoj i prometnoj Avenidi Ipiranga kraj Praça da Republika. Ovdje smo doručkovali izvrstan ananas i drugo svježe južno voće, prezasićeni mesom, važnim proizvodom zemlje.

Săo Paulo, 25. studenoga

Zahvaljujući ljupkoj Tatiani, koja ponešto govori hrvatski i talijanski, obilazimo znamenitosti Săo Paula, izložbe, muzeje, crkvu sv. Benta... Ovdje je ritam furiozan, možeš se lako izgubiti, grad je preplavljen siromasima koji spavaju na ulici, a ono što na sebi nose jedino je što imaju. U gradu kave, koji su u 16. stoljeću osnovali isusovački misionari, od stranaca najviše ima Talijana.

Iako je grad neobično živ i bučan, ni ovdje nismo uočili sambu. Jedino znamo da je strašno vruće pa kupujemo majice kratkih rukava koje smo već bili odbacili u domovini. I ovdje tečaj pliva, u istom cambio valute za samo nekoliko minuta tečaj se mijenja na tvoju štetu. No, već na manje prosvjede dadu ti po povoljnijem tečaju. Hranimo se uglavnom u hotelu, a ako se odlučimo za vanjske obroke, serviraju nam goleme količine mesa, po čitav kilogram u porciji, a o ostalim prilozima da ne govorimo. No, to nije samo specijalnost paulista, nego i cijele Južne Amerike: meso, meso, meso... A tek vina... Blago Minas Geraisa, područja kave.

Săo Paulo, 26. studenoga

I danas razgledamo grad, što pješice što autobusom. Stižemo i do gradskog stadiona i muzeja nogometa, što posebno raduje mlađahne Hvarane. Kad smo već kod sportaša, odavde su slavni automobilisti Fitipaldi, Senna, Barichello... Zapažamo niz spomenika zagrnutih plastikom – to paulisti s umjetničkom žicom prosvjeduju protiv njihove svakodnevne nevidljivosti. Ulazimo i u Theatro Municipal, neobarok iz 1911, u kojem su pored ostalih svojedobno briljirali i Callas, Caruso, Gigli, Duncan, Toscanini, Nijinski... Ne znamo zašto, nisu nam dali snimati interijer.

U pokrajini Mocca posjećujemo prostorije naših iseljenika, pune domovinskih uspomena. Hrvati se tu okupljaju svakoga petka navečer i nedjeljom ujutro, mjesečno imaju po jednu zabavu, a u okviru Sociedade amigos da Dalmacia, osnovana 1936, djeluje folklor Dalmati, klapa Jadran... Naši prvi iseljenici, pretežito s Korčule, ovamo su došli na dvama brodovima još 1925. S dosta uzajamna obzira i emocija razmjenjuju se darovi. Dakako, svi istaknuti Hrvati, Francisco Surian, Armado Šeman, Šime Deur i mnogi drugi dolaze na predstavu, a među njima je i naš konzul Julio Müller da Silva.

Hvarani nastupaju pred glavnim oltarom katedrale s impozantnim orguljama za koje kažu da ima mali milijun tonskih registara. Prije nastupa razgledamo kriptu u kojoj počivaju ovdašnji velikani, dostojanstvenici, biskupi i nadbiskupi. Sama predstava posvećena je nedavno preminuloj aktivistici Volgi Šeman, uvelike zaslužnoj za dolazak Hvarana u Ameriku. Nastup teče sjajno, Hvarane kao da posebno nadahnjuje veličanstveni prostor te dobra ispunjenost publikom, uglavnom dobro obaviještenim našim ljudima.

Inače, na predstavi opet zapažamo osobit žar u igri Hvarana, premda im akustika ne dopušta da se do kraja razmašu. Iako se s vremenom djelomice mijenjao ansambl, neki su i umrli, a pojedinci se smjenjuju u ulogama, osnova je predstave uvijek ista: Carićeva stilizacija baštine, gusta simbolika, uporaba elemenata pučkoga kazališta, čak i posudba scene Hudobe, đavla iz srodnog onodobnog prikazanja Muke svete Margarite, koje neki analogijom stihova pripisuju Marku Maruliću. Tako su se, makar hipotetski, u istoj igri »susreli« veliki Marko i veliki Petar marom Carićevim, koji je nažalost iznenadno preminuo u 53. godini života. Šteta, velika šteta!

Montevideo, 27. studenoga

Hvarsko-urugvajski tango na ulici Montevidea (Hvaranka Veronika)

I u glavnom gradu Urugvaja, kamo stižemo zrakoplovom, a koji Španjolci osnovaše u 16. stoljeću, stanujemo u glavnoj ulici u malom hotelu pompozna imena Los Angeles. Montevideo, u kojem danas živi polovica Urugvajaca, glavninom se, onom najstarijom, smjestio na poluotoku. Na Plazi de Armas konjanička je skulptura oca domovine, generala Artigasa, čiji je mauzolej i danas glavna meta hodočašća.

Malo dalje stara su gradska vrata, trenutno u popravku, a još dalje katedrala, prostrana gotovo kao i ona u Săo Paulu. Blizu je more, ali ne ide nam se do njega jer to zapravo i nije more, nego prljavosmeđa voda utoka rijeke La Plata u more koje je stotinjak kilometara istočnije, prema rtu Punta del’ Este, kamo ćemo već sutra na izlet. Pomalo nas već hvata nostalgija za bistrim Jadranom, osobito onim oko Paklenjaka i Biševa.

Subota je, ulice su prazne, ni radnim danom nema previše ljudi na ulicama grada od blizu milijun i pol žitelja. Doznajemo, utakmica je, ljudi su na nogama, ali drugdje. Ne znam kako se zovu ovdašnji navijači, ali Urugvaj više nema negdašnju nogometnu slavu. To je, negdje sam pročitao, uspavana zemlja, a Urugvajci su strastveni ljubitelji mesa, nogometa i piva. I svi kao da nekamo žure, s posudom u ruci iz koje ispijaju čaj maté.To je ovdje uobičajeno: čajanke u hodu!

Urugvajci se znaju veseliti: kraj jednog kioska malo glasnije svira tango za starce koji tu ubijaju vrijeme. Živahni su, kao iz starih žurnala, djeluju groteskno onako okretni, ozbiljnih oštrih pokreta u taktu. Mlada Hvarkinja Veronika Mlinac hvata se u ples s jednim od metuzalema plesa – počinje hrvatsko-urugvajski festival tanga!

Montevideo, 28. studenoga

Punta del’ Este, 124 km od Montevidea, čuveno je odmaralište, niski rt načičkan neboderima. Prolazimo autobusom dva sata zanimljivim krajolikom, selima, svetištima, farmama lječilištima... U jednom zavjetnom centru s kipom sv. Ante u kapelici nad zaljevom zadržavamo se, gledamo u ocean. Kažu da ovo mjesto daje hodočasnicima posebnu energiju. Najviši je vrh u Urugvaju oko 300 m, a onaj koji je Montevideu dao ime mislio je na jedan takav vidikovac: monte video doslovno znači vidim brdo. A na samoj Punti, gdje se već, kazuje nam naša voditeljica Ane, podrijetlom iz Gospića, četrdeset godina održava međunarodni filmski festival, zanimljivo se izvija igrarija, grbavi most. Prolazimo i pored Casa Pueblo, slikovite graditeljske imaginacije poznatoga slikara.

Katedrala se napunila znatiželjnicima, predstava i ovdje teče uredno, Hvarani se u igri nadmeću s velikim prostorom, koji je ovdje ipak akustičniji nego onaj u paulskoj katedrali.

Montevideo, 29. studenoga

Vruće je, najradije bismo na plažu, ali... Navečer nas eto u prostorijama naših sunarodnjaka. Svečano je, svi su naši tu, a u glavnoj je ulozi naš konzul Eduardo Antonich, odvjetnik koji svira i pjeva, čak i vodi tamburaše. Padaju i zdravice, svoji su našli svoje. Lice predsjednika Hrvatskog doma Fedora Jaugušta cakli ponosom i zadovoljstvom, čak je i zaplesao na naše pjesme što ih Eduardovi tamburaši neumorno mame iz svojih glazbala. A svega tu ima: od tanga do polke!

Buenos Aires, 30. studenoga

Pilon na glavnoj avenidi – prepoznatljiv znak Buenos Airesa

Buenos Aires nije daleko. Malo jačim katamaranom preko Rio Plate vožnja traje oko sat vremena, a nešto više nam treba za prijevoz do luke, gdje nas čeka plovilo... Dakako, luka je opet u prljavosmeđoj boji i opet uzdišemo za bistrinom našega mora na koje ćemo za nekoliko dana, nakon predstave u gradu dobrog zraka. Na izlasku iz broda čeka nas Arsen Petrošić, Splićanin kojega ovdje svi znaju. A bogme i u Splitu, kamo od početka hrvatske samostalnosti navraća svakoga ljeta.

Marbela, naš mali hotel, smješten je u ulici Mayo blizu Parlamenta, ali i glavne avenide s prepoznatljivim pilonom odakle počinje poznata pješačka zona s kraljicom Calle della Florida, gdje ima svega, od atraktivnih plesača tanga do prosjaka. Kraj našega je hotela veliki spomenik Don Quijotea, podignut za Cervantesovu obljetnicu: Rosinanta nam se nekako čini nešto markantija od slavnoga jahača tužnoga lika...

Buenos Aires, 1. prosinca

Prvi prosinački dan koristimo za mali obilazak velikoga grada. Ali najprije svraćamo u luku Boca do Bomboniere, stadiona Boce Juniorsa, koji će pod paskom sveprisutnog Maradone za koji dan osvojiti argentinsko prvenstvo. Dakako, sve je ovdje u znaku malog zelenog Diega, svi navijamo za njegov klub, kojemu je suparnik etablirani River Plata. Razgledamo stope slavnih nogometaša, utisnute u beton pred ulazom u Maradonin muzej. Ovdje nogometno ludilo ima razmjere malih ratova – a zašto ne? Navijači su u Europi u tom pogledu opasniji. Ipak, šteta što nam nije osigurano stručno vođenje jer se Buenos Aires na brzinu ipak ne može osjetiti.

Hodamo naokolo, pijuckamo maté i kavu, cervezu (po naški, pivo), kušamo vina. Na Trgu Mayo ušli smo u katedralu, koje ulaz podsjeća na pročelje antičkoga hrama. Ova je zemlja imala niz potresa, dio toga svjedoči pokret majki s trga Mayo. Hoće istinu o sinovima, a vlast šuti. Znaju da ih je sedamdesetih likvidirala hunta, ali one hoće priznanje! Inače, i ovdje se osjeća nacionalni ushit južnoameričkih država, portugalsko-španjolske uzbuđujuća toplina i ugledanje na europske mjere.

Da nema toliko križeva, čovjek bi na groblju La Recoleta pomislio da se nalazi u nekom posebnom gradu. To i jest grad, ali grad mrtvih, čiji stanovi nisu u zemlji, nego iznad, mauzoleji, kapele, svrstani po uskim ulicama, po kojima lijeno šeću tuste, odnjegovane mačke, zacijelo potomci pokojnica. Da, našli smo i grob čuvene Evite, zapravo obiteljsku grobnicu Duarte, zarad koje su nas tamo i vodili. Jedna od pločica u plitkom reljefu pokazuje lik te jake žene, za kojom je plakala Argentina, kako sjedi. Njezina Juana nema, položen je u obiteljsku grobnicu na drugom groblju. Kojem?

Buenos Aires, 2. prosinca

U Buenos Airesu nadao sam se naći grob Viktora Vide, najvećega pjesnika naše emigracije. Našao sam čovjeka koji je 1960. bio s njim večer uoči njegova kobnog skoka pod jureći vlak. Nije ga bilo teško naći jer je to osobno predsjednik ovdašnjeg Hrvatskog centra, Selčanin Anđelko Jurun. Znamo se s Croatia rediviva, lani je upravo na svom Braču doživio lakši infarkt. Tužna je ta priča s Vidom, govori Jurun: autor Duhovne Hrvatske bio je konsterniran i razočaran događajima u domovini u koju se nije smio vratiti. Tužna se priča nastavila i nakon pjesnikove smrti. Kako njegov sin, koji ne govori hrvatski, i obitelj nisu plaćali grobarinu, nakon četiri godine neplaćanja kosti našega pjesnika bačene su u zajedničku grobnicu. Viktor Vida tako je skončao neznano gdje. Don’t cry for me, Argentina! Pardon, Croacia!

Hvarsko prikazanje odigrano je u crkvi sv. Nikole Tavelića, u području Saavedra na granici Buenos Airesa Grada i Buenos Aires Provincije, gdje se uz župnika fra Jozu Peranića okupljaju Hrvati. A ovdje su mahom od godina neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Sve češće su doma, a ovdje se okupljaju na misama i drugim slavljima. Razgovaramo. Tu su Arsen i Seka Petrošić, Gajo Bulat, Domagoj Galinović iz Hrvatskoga doma i još mnogi... Sama predstava u prostoru male crkve dobiva na gustoći, prostor je prepun naših, uživaju u jeziku. Hvarani igraju, reklo bi se, strasnije no ikada – prvi put na turneji predstava, koja je i inače komornijega timbra, kao da je posve srasla s publikom. A predstavi prisustvuje i naš konzul Boris Bartulin, veleposlanica nije mogla...

Poslije idemo u obližnje prostorije društva, raspituju se ljudi za svoje. Dvije nam ovdašnje zboristice traže note iz Hrvatske. Poslat ćemo, poslat ćemo... Hvala, obrigado!

Buenos Aires, 3. prosinca

Ujutro nas Petrošić vodi na izlet na Tigre, rukavac Parane na kojem su s obiju strana vikendice. I to kakve! S vlastitim pristaništima, plažama, vrtovima... Na povratku po Arsenovu naputku konačno u jednom restranu ćutimo što je to raznovrsna riblja spiza, na sve načine i po slobodnom izboru. Umorni od turneje ostatak dana provodimo u individualnom utvrđivanju gradiva iz poznavanja grada. Poslije, u jednom restoranu pješačke zone, nalijećemo na aktualnoga predsjednika Hajduka Matu Peroša – u posjetu je svojima. Svijet je, dakako, mali!

Buenos Aires, 4. prosinca

Posljednji dan turneje, prisjećanje na osmu godišnjicu smrti Marina Carića. Hvarani cijelu turneju posvećuju redatelju, zaslužnu za niz režija u kojima Hvarani još s uspjehom igraju: Ribanje i ribarsko prigovaranje, Stori letrat, Robinja... Hvarani, što čekate, dajte mu ulicu ili ga nekako drukčije imenom sačuvajte u trajnoj uspomeni! Danas Hvarani lete doma. Čeka ih posao, s Dolores Jindra Kolumbić pripremaju adaptaciju Carićeve zavičajne zbirke Otok.

Jakša Fiamengo