Kad se uberu plodine ljubavi

Tamna koštica

u njenom tijelu nakovnji poskakuju

zdjele se prevrću

i bokali izlijevaju

u njenom tijelu vodopadi huče

a inje odapinje strelice

kao zimski dan zaogrnut u rastopljenu smolu čvrste smrče

u njenom tijelu ima mjesta i za dašak duše

tako lijepa moj je život:

raspukla jabuka.

drhtavo meso.

tamna koštica.

sjeme za dobru zemlju...

Krljušt ljubavi

Ona je moja velika riba

U snom pletenoj mreži se koprca,

Praćaka i na vlažna usta uzima zrak

Uhvatim je rukama

Držim u dlanovima

Čini mi se da je moja

Njene krupne oči stapaju se s nebom

Njeno tijelo vijuga poput živog života

Prsti

Moji nadahnuti prsti skidaju krljušt,

Prošlost

Ustezanje

Razočaranja…

Ponosno gledam svoj najveći ulov

Usne mrijestim na njenim perajama

Svu njenu gibljivost dotičem

A onda

Iznenada

Izmigolji se, poskoči, digne visoko iznad

Mog čela

Pa strugne u strmoglavu plavet

I nestane u dubini…

Zatežem mrežu

Ponovno je loviti

Jedinu ribu, jedini valjani okus

Ulov života…

Toranj

sve svoje žmigave glave

umjesto kokosa stavljam u slavljeničku tortu

topim se u ustima

kao zaslađeni poljubac

jer kako rođen tako i umirem

utvaraš me u školjku bisernicu

a kad poklopac rastvoriš

unutra nalaziš samo pijesak i sol

uzdam se da će perjem zatrpana soba

predati mekoću coktavom gibanju usana

te da ćeš se kao kosina nagnuta tornja

obrušiti na hrapavi prokop mojih prsa

dat ću korice

a oštricu zadržati za sebe

pustit ću da se nagledaš i nasitiš vatre

i dok ćeš u laktovima i koljenima odbrojavati škljocajenevidljivi zračni jastuci već će raditi svoje

odnoseći pamtljivost i moj nakostriješeni žitak

kako rođen tako i umirem

jer ne može Faun u galeote

Mračni klin

kad nisam u tebi

nisam nigdje

rastežu se ljetne zore rasiplju se proljetni sutoni

a jantarske šare u mekoputnost tamniče tijelo

kad nisam u tebi

vrućica me trese

jedva da išta čujem

a jedan svežanj požude

dostatan je da osjetim pisak kože

i da zapišem dodire u beskonačnu raskriljenost

kad nisam u tebi

svaki čin sablasna je praznina

što me bocka vidovnjačkom dubovinom

a raspelo pred kojim prisezao sam

ponizno

svim mirišljavim djelićima tebe

to magično raspelo

udarac je mračna klina

kad nisam u tebi

nisam nigdje

jer ti si jedina čegrtuša s dvije noge

pred koje kao pred dva upaljena žrtvenika

prostirem tkanja mahnita zubala

i čekam noć da raspori dobrotu

kad nisam u tebi

mrtav sam

Kad jezerska magla padne

žito klija u tvome oku

moja mila svilo

nema više dvojbe

nebeski će vodopadi

zaliti zjenu

u kojoj vjetar se sagiba

i moje disanje

poput magle

spiritualne proljetne jezerske magle

goni da odora jedina ti bude

moja mila svilo

bojazan mojih dodira je djelo

i uzljuljanih stapci dah

pa osluškujem

kako šušti klas

zreo

spreman da pod moj padne mlin

da postane brašno

kojim posut ću naša tijela

Namjera je izlistana

dok se obala svlači za tvoje tijelo

uprizoreno si tajanstvo

bezrog tvoj je lik

što čeka tren

kad pod tobom skapat ću

kao u ulju

prelijevat će se boje u našim očima

a tvoje tijelo

delta je Neretve

prohodali

kraci potrebne nam vode

i jedini čin kojim mogu te privoljeti

da u bambusima šuljamo si tijela

jest da razapnem jedra

da razapnem sebe

iako su povijesti dosta

jedan Krist

i jedna Lukrecija

Čuvstvo, ah to čuvstvo

baš kad

pomisliš da je ljubav

svud oko tebe

svud u tebi

i da lagodnije ne može biti

baš tad

uvene ti najdraži cvijet

ugine ti kućni ljubimac

ili ti se draga u susjedstvu zdomi

baš tad

i sve počinje

ispočetka

Od plodine do plodine

krišom

krišom ću zaposjesti baroknost tvoju

nemirom ovlažiti pokornost uzdrhtalu

darovat ću ti poljubac kao nagorjeli putokaz

darovat ću hrastovu čvrstinu

lahora milog struj

paperjaste mahovine lica

darovat ću ti gudalo mirisna ležaja

i vojke nepokolebljiva pogleda

krišom

krišom poklopit ću napetost

razigranim valom što poput zavještenika

ispire i jasni ždrijelo u treptaju zalutale

napast ću izglačana zrcalca

u neraskidivoj spojenosti što se cakle

pa na sisama blještećim

tumarati od plodine do plodine

izgnan iz raja

u drugi raj ću leći

prkosno žuboriti

kao potok doludjeli

što u jaslicama žudnje putuje prema rijeci širokoj

krišom mamit ću bedra

da se u pravdi ljubovanja

vežu uz sjajnu kost

za koju oboje se držimo

grozničavo i strasno

baš kao dva tijela

isprana

zadivljena pucketanjem strave

opojnosti

ostvarenog sna

Spojene posude

ljubavnicima grizodušje ne pristaje

jer što bi dva klupka

kad u pletivo pustila bi suzu

ljubavnici trebaju biti

kao otvoreni šafrani sred promrzle trave

u proljetnoj okupanosti drhtati

znajući da nije grijeh

ako se slast iz vrča nadušak pije

ljubavnicima bunilo rađa radost pjevljivu

i nadu da i bog pokatkad spava

dok međusobno hlape se u pustinjačkim poljupcimadok likuje koža kad ispire je koža

a usna migolji

uz zvijezde vezana drugom usnom

ljubavnicima sidrišta su strana

jer

tko još vidje sunčane lepeze

treptati stale bi htjeti

tko još vidje da nebeske koštice

samo uski trag zemlje zasiplju

tko još vidje da mjesečevi uresi

samo jedan val kite

ljubavnici su vila i vilenjak

magnolijina cvijeta raširena čaška i žalac strpljive pčele

ljubavnici su sretna potkova i razigrano kopito

savijena vrba i potok kojim se pljuska

ljubavnici su spojene posude

ispunjene kristalnom vodom

i neraskidivo zapleteno korijenje

izdašnom poklopljeno zemljom

ljubavnici su srasla beskonačnost

zaokupljena vijuganjem

pripijanjem

blizinom tješnjom od dodira

Galop

još u liftu se svlačiš

pred vratima već si i bez košulje

otvorena

kao nezacjeljiva rana

u trenutku kada ulaziš u moje male

dvore

pucaju šavovi na suknji

prasak u glavama

jezike u jedino nama razumljiv jezik

nam spaja

u hipu sjedaš na mene

i jezdiš

vjerujući da nikada neću

posustati

galopiraš tako sretna

kroz noć

kroz dan

a ja već novu

uzjahujem gospodaricu

Mornarski trenutak istina

draga ja sam brod na jedra

moram otploviti

moram mora oploviti

ali kao i sve lađe

vraćam se u matičnu luku

čekaj me na doku

ako pak do tebe dopre glas

da me je morska nepredvidljiva ćud

potopila

ne očajavaj

obiđi pristanište

i vidjet ćeš da uvijek neki jedrenjak usamljeni

drhti od tvog

vjetra

Prošnja

moje budno dočekane zore

nijema su prošnja

ud se petlja u pokrivaču

uspravan do tebe

kao zaobljeni totem

ćuteći iznemoglost

prezrivo otpuhuje

i doziva travare koji lutaju planinama

tražeći rijetki korijen što potiče ljubav

dok tiho dišeš

nijemo te prosim

u žbunje kao lisac u jazbinu ulazim

ližem snažni opijat

a dva se nespokojna svijeta razmiču

i puštaju da postanak sklizne niz svjetlo

Tomislav Domović

Tomislav Domović naglašeno ljubavno erotskim ciklusom, nakon poduljeg izbivanja, najavljuje povratak u krilo suvremene hrvatske poezije. Kritika se nikada nije sporila s njegovim talentom. Sada pak on, nakon jedne vojske pjesnika u nas, s nesebičnim stavom spram neuništivosti i obnovljivosti života u ljubavi, uviđa koliko je uzaludno poricanje strasti kada je riječ o taktilnoj praslici žene. Grudi, njedra, poljubac, oči, kosa, tijelo žene i slično, kao da se nikada nisu mogli rječoliko posve izraziti u poeziji. Domović to čini bez pretjerivanja, dakle, nipošto ne upada u labirint malodušnosti i u ono što obično nazivamo otjelovljenje bezizglednosti, pomalo anakrono u naše doba, kada se poetiziraju i osobne erotske orgije, a one su uglavnom u službi izmučene imaginacije i potisnute seksualnosti. Netko će reći, upravo zbog nerazumijevanja – čemu takav uzaludan napor kad internetske stranice i portali te satelitske pornopostaje već znače opasnost za našu nevinost koja se javno proklamira, ali se tajno konzumira.

Stoga nam Domović nudi vlastitu pjesmu nad pjesmama. Njegove ljubavne pjesme neiscrpiv su prostor ljubavnog udivljenja pred ženom, kao pred žrtvenikom, a obasežu nešto sržno – primjerice, učestale su metaforičko simbolične interakcije s morem i metaforama koje se za svoj prijenos značenja koriste valovljem. Dakle, omiljele su mu snažne slike u kojima je žena prikazana kao nemirno more i koja je obdarena dojkama kao »spasilačkim bovama«. Iako nije podčinjen tako uzbibanu moru, a važno je istaknuti da on, usuprot pjesničkoj generaciji koja je upravo na sceni, vješto skriva svoje psihološko-biografske detalje. Riječ je o osviještenoj metodi prerade tradicijske građe. Između užitka i fantazije, između zbiljnosti i privida, on će radije izabrati nepatvorenu lirsku osjećajnost.

Sead Begović