Izdvaja se Iza stakla Zrinka Ogreste

Izdvaja se Iza stakla Zrinka Ogreste

Kad se podvuče crta, mirne se duše može zaključiti da je minula 2008. za domaći film bila vrlo bogata i plodna. Dokaza je tomu više, a možda najneuvjerljiviji od njih leže u igranofilmskoj produkciji, koja, makar intrigantnih, ambicioznih i uspjelih naslova nije nedostajalo, ipak nije zadovoljila očekivanja zahtjevnije art-publike

U okvirima hrvatske kinematografije najvažnijim filmskim događajem u 2008. držim procvat i svojevrstan preporod animiranoga filma, renesansu kojoj smo svjedočili na 17. danima hrvatskog filma i koja se dogodila razmjerno neočekivano i nažalost bez ikakvih zasluga Zagreb filma, nekadašnjeg stjegonoše tuzemne animacije. Ujednačena, tematski raznolika i kvalitetom visoka razina crtića prikazanih na ovogodišnjim Danima pruža uvjerljive argumente za ne odveć optimističan zaključak kako su pred ovdašnjim animiranim filmom bolji dani, možda i usporedivi sa zlatnim vremenima Zagrebačke škole crtanog filma. Promišljenošću, zrelošću i vrsnom izvedbom izdvajaju se ostvarenja Note Marka Meštrovića, iznimno sugestivna, likovno dojmljiva, poetična i emotivna priča o složenu odnosu oca i sina, te Oktavijanom nagrađena Morana Simona Bogojevića Naratha, križanjem realističkog postupka i začudnih stilizacija realizirana efektna fantastična storija o otuđenju i traganju za korijenima u (post)apokaliptičnom svijetu budućnosti. Za spomenutim naslovima kakvoćom neznatno zaostaju filmovi Ona koja mjeri Veljka Popovića, duhovit i kritički angažiran pogled na konzumerizam kao dominantnu ideologiju današnjeg Zapada, potom izvrsna klasičnom tehnikom animacije rađena Fantastična odiseja doktora Zodiaka Matije Pisačića, kao i izvedbom svježe, hrabro i intrigantno djelo Kratak život Daniela Šuljića i Johanne Freise. Uz određene ograde tim filmovima možemo pribrojiti i odveć doslovan te didaktičan, no ipak zanimljiv crtić Slonić ide u vrtić Milana Trenca. S obzirom na aktualne najave pokretanja novoga produkcijskog studija za animaciju, jezgru kojega bi trebao činiti već postojeći i afirmirani Kenges, činjenicu da novi dugometražni crtić završava Joško Marušić, kao i opravdano povjerenje koje uživa Darko Bakliža, nasljednik Darka Kreča na mjestu povjerenika za animirani film, valja vjerovati da će u 2009. lađa hrvatske animacije sigurno ploviti mirnim vodama.

U ljetu u koje smo netom zakoračili na svoje bi morali doći i ljubitelji iznimno bogate, no često i dobrano zanemarene domaće filmske baštine. Naime, čini se da je nedavno digitalno restauriranje u okviru FAS-a realizirane izvrsne urbane socijalne drame Slučajni život, prvog i jedinog redateljskog projekta preminula doajena hrvatske filmologije Ante Peterlića, ostvarenja koje je na DVD-u jesenas objavio Hrvatski filmski savez, bilo tek uvod u niz digitalnih restauracija najvažnijih naslova iz povijesti hrvatskog filma. Naime, u suradnji T-HT-a, Hrvatskog državnog arhiva, Hrvatske kinoteke, Jadran filma i Croatia filma, a u okviru projekta nazvana MaxTv Digiteka, restaurirana su i na primjerenoj svečanoj projekciji prikazana dva iznimno vrijedna filma, antologijska Breza Ante Babaje i Vuk samotnjak Obrada Gluščevića. Temeljena na pripovijetkama Slavka Kolara, realističko-naturalistička drama Breza Ante Babaje, vrhunskog stilista i autora vrsna u kreiranju suptilnih meditativnih ugođaja, koji se dokazao kao filmaš iznimno spretan u adaptiranjima zahtjevnih književnih predložaka (Mirisi, zlato i tamjan, Izgubljeni zavičaj), nakon digitaliziranja u visokoj rezoluciji doima se uistinu fascinantno. Dotjerani slika i zvuk, iz kojih su uklonjene sve nečistoće i šumovi, dodatno naglašavaju emotivnu stranu potresne priče o senzibilnoj djevojci Janici koja je zbog primitivne sredine kojom vladaju grubi međuljudski odnosi osuđena na tragičan kraj. Zahvaljujući digitalnoj obnovi, više od 36 godina nakon nastanka odlično izgleda i po mnogima najbolji hrvatski dječji film Vuk samotnjak Obrada Gluščevića. Riječ je o najpoznatijem i najpopularnijem dječjem filmu uz koji su odrastale generacije gledatelja, djelu podatnom za brojna čitanja i tumačenja. Sljedeći film koji bi se trebao digitalno restaurirati jest glasovito remek-djelo H-8 Nikole Tanhofera, a svi obnovljeni filmovi bit će na trajnu uporabu donirani Hrvatskom državnom arhivu i Hrvatskoj kinoteci.

Konačno konkretno pokretanje Hrvatskog audio-vizualnog centra i prve važne odluke koje su u okviru njega donesene, događaji su koji su prošlu filmsku godinu obilježili podjednako koliko će označiti i ovu. Pod vodstvom agilna i nažalost nedavno iznenada preminula Alberta Kapovića preuzevši dio dosadašnjih zadaća Ministarstva kulture, HAVC je tijekom jeseni, u svojoj tzv. nultoj godini rada, preko povjerenika za eksperimentalni (Dalibor Martinis), dokumentarni (Saša Vojković), animirani (spomenuti Darko Bakliža) i cjelovečernji igrani film (Krsto Papić, Darko Lukić i Stjepan Čuić) donio prve odluke o sufinanciranju novih filmskih projekata. Osobito vrijedi izdvojiti da se u kategoriji dugometražnog igranog filma među dvanaest novih naslova (trinaesti je završen, na televiziji prikazan i naknadno sufinanciran Hadžićev Zapamtite Vukovar) nalaze filmovi čak osmero debitanata. Pored potencijalno zanimljiva omnibusa Vidovgrad Ivana Pavličića, Gorana Rukavine i već dokazana Kristijana Milića, očekuju nas igranofilmski redateljski prvenci cijenjene dokumentaristice Biljane Čakić-Veselić (Dečko kojem se žurilo) i njezine kolegice Ivone Juka, potpisnice odličnog, angažiranog i provokativnog dokumentarnog filma Što sa sobom preko dana. Ipak, možda najviše očekujem od projekta U šumi žive Ivana Gorana Viteza, autora namjerno prešućivana i tendenciozno marginalizirana kratkog filma Posljednja pričest.

Godina 2008. bila je berićetna i za filmske festivale, koji u ovom podneblju uistinu niču kao gljive poslije kiše. Dok Zagrebački filmski festival sve više skreće u srednju struju, neopravdano favorizira kućne redatelje i tendira zadovoljenju gledateljskih potreba snobovske festivalske publike, a bijenalni One Take doseže zenit vrhunskim programom i ugošćavanjem meksičke art-zvijezde Carlosa Reygadasa, pozornosti su vrijedna i dva nova festivala. Riječ je o Festivalu filmova o ljudskim pravima i Subversive Film Festivalu, za koja je zasad nepoznato hoće li opstati i u kojem će se smjeru razvijati. No bez obzira na njihove dalje sudbine, zagrebačkoj su kinopublici omogućili gledanje nekoliko vrlo vrijednih (primjerice Aleksandre Aleksandera Sokurova) ili barem intrigantnih, no nezasluženo hvaljenih filmova poput De Palmina Redacted.

Titulu najgledanijeg i najkontroverznijeg hrvatskog filma posljednjih godina s lakoćom je osvojilo Matanićevo Kino Lika, dvjema pulskim Zlatnim arenama ovjenčana adaptacija istoimene zbirke kratkih priča Damira Karakaša, nažalost ne zbog osobite kakvoće, nego ponajprije zbog izrazito naturalističkog pristupa i sekvence naznačena no nerealizirana sodomističkog seksa nesretne protagonistice sa svinjom. Premda je riječ o neosporno provokativnom i redateljski hrabrom djelu, cjelina pati od nepotrebna autorova iživljavanja nad ionako tragičnim likovima, trivijalnih pokušaja komentiranja aktualne hrvatske političke zbilje, natruha urbanoga rasizma i jahanja na stereotipima o primitivizmu Ličana, suvišnog umetanja ulomaka iz nekakva trash-filma Kung fu Tesla te nekoliko površno predočenih, a bitnih sporednih likova. Svojim sljedećim projektom Majka asfalta Matanić se vraća na gradske ulice, na kojima se znatno bolje snalazi.

U konkurenciji preuzetnih, nedorečenih, idejno (gdjekad i ideološki) zbrkanih i odveć ambicioznih ostvarenja, kakvi su i Brešanov Nije kraj, žanrovski nekoherentna crnohumorna romantična krimi-drama temeljena na nagrađivanim dramama Žena bez tijela i Sinovi umiru prvi Mate Matišića, kao i pulski slavodobitnik Ničiji sin Arsena Antona Ostojića, tragedija također temeljena na Matišićevoj dramskoj trilogiji, kvalitetom se iz prošlogodišnje produkcije izdvaja odlično režirana, vizualno dojmljiva i vrlo intrigantna egzistencijalistička drama Iza stakla Zrinka Ogreste. Riječ je o oporoj, sugestivno tjeskobnoj i slojevitoj priči o složenom ljubavnom trokutu koju odlikuju nelagodan ugođaj i efektno dočaravanje egzistencijalne tjeskobe kaotične svakodnevice središnjih protagonista, otuđenih supružnika iz gornje zagrebačke srednje klase.

Svakako valja spomenuti i obiteljsku dramu Moram spavat anđele, drugi redateljski projekt Dejana Aćimovića. Unatoč neujednačenosti i prekasnu umetanju intrigantnijeg zapleta s očevim preljubom, razvidno je da je Aćimović autorski sazrio. Njegov je film nenametljivo i dosta promišljeno režirana emotivna melodrama sugestivnoga scenografskog, ikonografskog i snimateljskog retrougođaja, s profiliranim velikim brojem slikovitih i životnih ženskih likova.

Naposljetku, recimo ponešto i o nekoliko stranih naslova koji su se kakvoćom izdvojili na repertoaru multipleksa. Dok prošlogodišnje rekorde gledanosti s više od sto tisuća privučenih gledatelja drže dva ženska filma, celuloidna inačica hit-serije Seks i grad i eskapistički kič-mjuzikl Mamma Mia!, kruna najboljega filma godine pripada Oscarima za najbolju glavnu mušku ulogu i fotografiju ovjenčanoj fascinantnoj post-vestern drami Bit će krvi Paula Thomasa Andersona. Iznimno uspjela vrlo slobodna adaptacija dijela romana Nafta Uptona Sinclaira maestralno je režirana, fantastično glumljena, neopisivo sugestivna, tematski, značenjski i asocijativno bogata te vizualno gotovo hipnotička priča o kompleksnom odnosu nemilosrdnoga divljeg kapitalizma i licemjerne religioznosti. Zna-čenjsko bogatstvo i likovna fascinantnost vrline- su i izvrsne erotske romantične ratne drame Požuda, oprez Anga Leeja, djela dojmljive poetičnosti, začudne emotivnosti i karakterne slojevitosti. Napokon, ako vam je u kinu promaknula, na DVD-u svakako pogledajte kanskom Zlatnom palmom nagrađenu dramu 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana Rumunja Christiana Mungiua, nelagodnu i dokumentaristički vjerodostojnu priču o studentici Otiliji koja u Bukureštu 1987. cimerici Gabiti pomaže obaviti ilegalni pobačaj.

Josip Grozdanić