Isplati li se Hrvatima u Europu?

Jedan od 1.135: hrvatski otočić Galešnik koji je Google Earth objavio na svojoj stranici u prikazu svjetskih srcolikih prirodnih fenomena, uz ovaj tekst: »Na hrvatskoj je obali ovaj divni srcoliki otok, sa svih strana obrubljen zlatnim pijeskom. Lokacija za medeni mjesec.« To bi, doista, mogao postati hrvatski Otok ljubavi i budući europski Isle of Love. No, ako pozorno pogledate donji rub prekrasnog otočića, zapazit ćete dva podvodna grebena koja stvaraju dojam kao da srcoliki otok plače zbog naše vječne i nesretne zaljubljenosti u Europu.

Retoričko pitanje koje stoji u ishodištu ovog eseja glasi: možemo li i dalje, kao građani-pojedinci i kao narod, vjerovati riječima Ive Sanadera? Možemo li, primjerice, vjerovati da će njegove odluke i druga politička djela slijediti riječi koje je izgovorio pred sam Božić 2008: »Hrvatska ni pod koju cijenu neće trgovati teritorijem!« Tu je rečenicu izgovorio na mah, nakon što je Slovenija, drsko i ucjenjivački, blokirala naše pregovore s Europskom Unijom na jedanaest poglavlja pristupnih pregovora.

Pitanje građanskoga povjerenja ključno je pitanje svih suvremenih demokratskih država. Osobno sam se prema političkim riječima Ive Sanadera uvijek odnosio sa skepsom. Na početku našeg saborskog komuniciranja ta je skepsa bile neznatna, ali je tijekom vremena postala snažnom. Negativan ritam skepse određivala su njegova česta mijenjanja, najčešće pod pritiscima Europske Unije, već donesenih saborskih odluka koje su većini saborskih zastupnika izgledale razumnima i pravednima.

Nakon što je Sanader u Školskoj knjizi 22. prosinca 2007. moju skepsu jasno i glasno doveo u pitanje, kao i ocjenu da ga krasi autoritarni karakter, predložio sam mu okladu, na koju je bez krzmanja pristao. Naša je oklada dogovorena ovako: ako održi javno dano obećanje da će ZERP stupiti na snagu i biti primijenjen nakon 1. siječnja 2009, unatoč ucjenjivačkom protivljenju Slovenije i Italije, dužan sam mu se javno ispričati zbog pogrešne procjene njegove osobnosti. Neposredni svjedoci oklade, oni koji su nam »presjekli ruke«, bila su dva dobro vam znana hrvatska muža: Dražen Budiša i Ante Žužul.

Slovenci – kradljivci Božića

Kad je Sanader 3. siječnja 2008. izjavio kako je ZERP, unatoč svim prijetnjama i ucjenama Slovenaca i Talijana, stupio na snagu, i nakon što je hrvatska pomorska policija jednu talijansku brodaricu prisilno privela iz krivolova, smatrao sam da sam izgubio okladu. Moja je građanska dužnost bila javno se ispričati Sanaderu. Već sutradan, 4. siječnja 2008, u Večernjem listu, objavio sam kolumnu pod nedvosmislenim naslovom Moja javna isprika Sanaderu.

Na temelju dobra poznavanja Sanaderove ličnosti, dok sam pisao navedenu kolumnu, u meni je tinjala iskrica sumnje. Slutio sam i plašio se da bi Sanader, pritisnut teretom slovenskih i talijanskih prijetnji, još jednom mogao popustiti i odustati od ZERP-a. To se, nažalost, dogodilo već 12. ožujka 2008. Tog je nesretnoga dana, na njegov prijedlog, Sabor usvojio amandman na Odluku o ZERP-u kojim se zemlje EU-a trajno izuzimaju od primjene ZERP-a. Od 15. ožujka 2008!

Ako čak zanemarimo izravne gospodarske i ekološke štete koje Hrvatska trpi zbog te nove saborske odluke, a koje se na godišnjoj razini kreću između 200 i 300 milijuna eura (tolika je tržišna vrijednost ribe koju Talijani i Slovenci love u ZERP-u), podjednako strašna bila je duševna šteta nanesena onom što teoretičari kulture nazivaju nacionalni karakter i nacionalna uznositost (dostojanstvo). Riječ je o statistički nemjerljivu gubitku ljudskog i nacionalnog ponosa zbog ukidanja pravedne saborske odluke o ZERP-u. Da ne spominjem hrvatske ribare, čija je tuga neutješna. Raniju saborsku odluku, kojom se svim stranim ribarima, do prijema naše zemlje u EU, zabranjivao ribolov u Jadranu, poduprle su sve političke stranke i više od 95 posto javnosti. Ta je odluka u nekoliko minuta saborskoga glasovanja postala zakonodavni prah i pepeo. Profit koji je Hrvatska od EU-a dobila zauzvrat bilo je prazno obećanje Ollija Rehma o »ubrzanju pregovaračkog procesa«. O kakvu je ubrzanju riječ danas je sasvim jasno.

Godinu poslije, 18. prosinca 2008, Slovenci su odlučili da nam još jednom, blokadom pregovora, ukradu božićni spokoj. Još i gore. Ucjenama bez presedana u povijesti europskih pregovora o pristupanju Uniji pokušavaju nam oteti dio teritorija (Svetu Geru, dio teritorija kod Svetog Martina na Muri, dio teritorija uz rijeku Dragonju u Istri) i čak 113 kilometara četvornih mora i podmorja u Savudrijskoj vali. Zapravo, ukupna površina mora koju je Račan kanio, na pravdi Boga, darovati Sloveniji i međunarodnoj zajednici bila je oko 160 km2. To je 160.000.000 metara četvornih! Iako je vrijednost teritorija, mora i podmorja apsurdno izražavati u novčanoj vrijednosti, trgovci nekretninama tu bi vrijednost zasigurno procijenili na 200–300 milijardi eura! Tek da se zna: toliko nam Slovenci žele preoteti. Ili još tragičnije: toliko im je Ivica Račan, zbog površnosti, ljudskog nehaja i intelektualne lijenosti, želio darovati.

Cijena i vrijednost »Europe«

Sada kad su naši pregovori s EU-om formalno blokirani na širokom pregovaračkom prostoru od jedanaest poglavlja, pravo je vrijeme da se u hrvatskoj javnosti napokon postave abecedna pitanja o »Europi«, koja, nažalost, nisu nikad javno postavljena. A kako nisu postavljena, ni odgovori na njih nisu pronađeni i javnosti ponuđeni na znanje i ravnanje.

To su ova pitanja: koliko nas »Europa« košta? Kakve nam i kolike ekonomske i društvene koristi i štete (troškove) članstvo u EU-u donosi? Što mi EU-u donosimo u miraz, a što od te zajednice dobivamo zauzvrat? Konačno i najvažnije: isplati li nam se uopće, kada i pod kojim uvjetima, postati članicom EU-a? Ta i mnoga slična pitanja potpuno su logična i postavljali su ih obični i učeni ljudi svih zemalja koje su pregovarale o članstvu u EU-u. Štoviše, ta su pitanja ponovno aktualna, u nizu EU-zemalja, jer je ekonomska recesija pokazala da »Europa« znatno bolje surađuje u doba blagostanja nego u doba rata (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu) i doba recesija.

Umjesto postavljanja i davanja jasnih odgovora na ta pitanja, naši vrhovnici javnosti i dalje nude političke fraze i parole, tipa: »Hrvatska mora u Europsku Uniju pod svaku cijenu« i »Europska Unija nema alternative«.

Političari, s vremena na vrijeme, zbog vlastite radoznalosti, traže i dobivaju suvisle, teorijski i empirijski utemeljene odgovore na navedena pitanja. Vlada Ive Sanadera naručila je, primjerice, od Ekonomskog instituta iz Zagreba 2006. studiju pod naslovom Pristupanje Europskoj Uniji: očekivani ekonomski učinci. Studija je objavljena već u ljeto 2007. u samo petsto primjeraka. Kako su procjene ekonomskih koristi i troškova od članstva u razdoblju 2009–2011. za Vladu, očigledno, bili skromni, oni nisu zatajeni (i danas su dostupni na internetu), ali se Vlada njima nije javno busala u prsa.

Od stručnjaka Ekonomskog instituta Vlada je tražila da procjenjuje na temelju pretpostavke, danas posve nerealne, da će Hrvatska članicom EU postati već ove, 2009. godine. Polazeći od te pretpostavke, autori studije procijenili su da bi članstvo u EU našem državnom proračunu donijelo prihod (iz proračuna EU-a) od 1.954.000.000 eura, dok bi Hrvatska u EU proračun morala uplatiti čak 1.632.000.000 eura. Naša bi neto proračunska zarada, dakle, u tri godine (!), bila tek 322 milijuna eura. Upola manje od tržišne vrijednosti ribe koju će Talijani i Slovenci u Jadranu izloviti u te tri godine!

Ni dugoročne prognoze Ekonomskog instituta o ekonomskim koristima nisu, očigledno, zadivile Vladu. Autori su procijenili da bi prosječna stopa porasta bruto domaćeg proizvoda u razdoblju od 2010. do 2025, ako ostanemo izvan Unije, bila 4,3 posto, a ako postanemo njezin član, 4,9 posto.

Kako je, nakon objave rečene studije, ekonomska recesija pogodila Hrvatsku i Europsku Uniju, stope rasta koje su predviđali njezini autori danas djeluju kao neozbiljna tlapnja. U Europskoj Uniji u sljedećih desetak godina danas se predviđaju stope rasta BDP-a od oko 2,0 posto, a u Hrvatskoj od 2,5 posto. Danas bi se, dakle, moglo lako dokazati da nam se članstvo u Uniji u sljedećih pet-šest godine uopće ne isplati! Štoviše, kad bismo trajno ostali izvan Unije, uopće ne bismo bili u lošem društvu. To društvo mogli bismo nazvati neovisna kralješnica ili stup Europe: na sjeveru Norveška, u sredini Švicarska, a na jugu Lijepa Naša.

»Dobrosusjedska« pohlepa za Jadranom

Gotovo sve ucjene Slovenaca i Talijana vezane su uz Istru i Jadran. Ne bez razloga. Istru su Talijani, pa i Slovenci, oduvijek željeli, a Talijani i imali. O Jadranskom moru sve je poznato, napisano i rečeno.

U simboličnom i bitnom pogledu Jadransko more će, kad postanemo članovi Europske Unije, ostati i dalje hrvatsko, ali će postati i europsko, pa i slovensko, talijansko, austrijsko, mađarsko, pa i srbijansko.

Hrvatska ima 1.185 otoka, otočića i hridi, od kojih je pedesetak naseljenih. Iako je EU prihvatila birokratsku definiciju otoka, pa pod tim pojmom podrazumijeva »kopno okruženo morem na kojem živi više od 50 stanovnika«, mi se još, barem nekoliko godina, možemo koristiti hrvatskom definicijom po kojoj je otok svako »kopno okruženo morem«. Na temelju »europske« definicije, Europska Unija danas ima samo tristo otoka, pa joj mora biti itekako stalo da u svoje okrilje primi zemlju koja ima pedeset naseljenih otoka i još 1.135 nenaseljenih otoka, otočića i hridi. Lijepa Naša, uz to, u europski miraz ili dotu donosi i 5.835 kilometara obala. Od toga je 1.777 kilometara na kopnu, a čak je 4.058 kilometara otočnih obala.

Udio Hrvatske u statistikama EU-a u prosjeku je oko jedan posto: površina Hrvatske čini 1, 25 posto površine EU-a; stanovnici RH čine 0,95 posto stanovništva EU-a; hrvatski BDP čini oko 0,4 posto BDP-a EU-a itd. Iznimka od logike jedan posto odnosi se na Jadransko more, obale i otoke: kad postanemo dijelom Unije, povećat ćemo njezinu obalnu statistiku za 7 posto, a statistiku broja otoka za čak 15 posto.

Upravo zbog toga što je hrvatski Jadran, uz slavonsku ravnicu, naše najveće prirodno bogatstvo, hrvatska javnost ne smije Ivi Sanaderu više vjerovati na riječ. Cijena koju je hrvatski narod dosad platio za buduće članstvo u Europskoj Uniji višestruko je veća od cijene koju je za to članstvo platila bilo koja od europskih zemalja.

U tom je pogledu svaki dodatni četvorni milimetar, nekmoli metar ili kilometar Savudrijske vale, o kojem mogu tajno pregovarati Ivo Sanader i njegovi šeprtljavi pregovarači, prevelika cijena.

Hrvatska je simbolično napustila Europu davne 1914. godine. U vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, zbog različitih razloga, birajući između političkog Balkana i Europe, hrvatski su politički moćnici, pa i narod, izabrali Balkan. Zato je strast Hrvata za Europom tako velika, snažna, često i iracionalna.

Danas mi se čini da ćemo se u Europsku Uniju vratiti nakon »stotinu godina balkanske samoće«, tek 2014. godine! Možda to i nije loše, jer bi djeca i mi, stariji ljudi, mogli lakše zapamtiti da smo mi Hrvati tisuću godina bili bez države i sto godina bez »Europe«.

Jedan od bitnih razloga našeg kašnjenja u »Europu« po mom je čvrstom uvjerenju bila smjena Kolinde Grabar Kitarović s čela Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija.

Kao netko tko ponešto zna o teorijama vodstva i o praktičnoj strani tih teorija – prosuđivanju vodstvenih vrlina i slabosti – lako bih mogao dokazati i pokazati da je Kolinda jedan od rijetkih, potpuno podcijenjenih, dragulja HDZ-a.

Mlada, obrazovana, šarmantna i na diplomatski način karizmatična ministrica vanjskih poslova pune je četiri godine plijenila pozornost i privlačila simpatije europske i svjetske diplomatske zajednice. Ona je naprosto bila kvalificirana i stvorena za posao kojim se bavila. Aktivno vlada engleskim, španjolskim i portugalskim, a pasivno talijanskim, njemačkim i francuskim jezikom. Loše bi bilo ako ju je Sanader uklonio zbog ljudske, profesionalne, muške ili ženske taštine. Na saborskim ju je izborima 2007. postavio tek na peto mjesto jedne od izbornih lista HDZ-a. Kolinda je i nakon toga ostala prava dama! Onako usput, u godini naših predsjedničkih izbora, kad nacija uporno traži hrvatskoga Obamu, meni se čini da HDZ već ima takva kandidata, ali ga ne vidi: Kolinda kao predsjednica u Lijepoj Našoj, isto je što i Obama – predsjednik u SAD.

Da zaključim. Zbog razloga koje sam detaljno objasnio u knjizi, zbog toga što je iznevjerio narodno povjerenje glede ZERP-a i zbog toga što je, bez ikakva razmišljanja i grižnje savjesti, bešćutno smijenio ministricu Kolindu Grabar Kitarović, Ivi Sanaderu više ne mogu vjerovati na riječ. Ufam se da će mi se u tom ljekovitom nepovjerenju pridružiti barem jedan od čitatelja ovog eseja. Zbog Njegova i našeg dobra.

Slaven Letica