Hrvatska glazba na Rivi dei Schiavoni

Hrvatska glazba na Rivi dei Schiavoni

Venecija, Riva dei Schiavoni

Do sredine 20. stoljeća hrvatska muzikologija nije bila u potpunosti osviještena koliko su čvrste bile povijesne glazbene veze između hrvatske i talijanske obale, sve dok se tim područjem nije intenzivno započeo baviti naš poznati muzikolog Dragan Plamenac. On je otkrio do tada nam nepoznate stranice hrvatske glazbene baštine i svojim sustavnim istraživanjem znatno utjecao na formiranje suvremene hrvatske muzikologije. Uzmemo li u obzir da je 1939. godine otišao u Ameriku, pa iako je većinu studija o toj tematici napisao na hrvatskom jeziku, ipak je pružio međunarodnoj muzikologiji neke od prvih informacija o starijoj hrvatskoj glazbi.

Njegovim putem sigurno je nastavio kročiti muzikolog Ennio Stipčević, objavivši do danas niz članaka, studija i knjiga o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj glazbi. Upravo on dao je detaljnije uvide u živote i opuse skladatelja s hrvatskoga Jadrana, a imena Lukačića, Skjavetića, Cecchinija, Pulitija i drugih danas su prepoznatljive činjenice i izvan uskih stručnih krugova. Među njima općenito se najvažnijim smatra Ivan Lukačić, autor zbirke duhovnih moteta Sacrae cantiones, koja je tiskana 1620. u Veneciji.

Još kao student Stipčević je pronašao njezin zagubljeni primjerak u Krakovu, potom objavio u Padovi prvo cjelovito kritičko izdanje, a zatim i pretisak zbirke u izdanju MIC-a. Takvim sustavnim istraživačkim putem kao osnovom, Lukačićeva je zbirka našla i put do slušateljeva uha. Jednu od zanimljivijih reproduktivnih ideja nedavno je na Glazbenoj tribini u Puli predstavio Zbor Hrvatske radiotelevizije predvođen šefom dirigentom Tončijem Bilićem. Naime, pored izvedbe izbora iz Lukačićeve zbirke, Zbor je naručio nekoliko novih skladbi suvremenih autora nadahnutih Lukačićevim motetima, i to upakirao u vrlo dosjetljivu koncertnu koncepciju.

Zbor HRT-a i Tonči Bilić nastavljaju ove sezone otkrivati i predstavljati hrvatsku glazbenu baštinu, i to projektom koji će ponovno oživiti nekadašnje hrvatsko-talijanske veze. A vrlo znakovito nazvan je Hrvatska glazba na Rivi dei Schiavoni. Naime, u nekoliko hrvatskih gradova i u Veneciji priredili su koncerte s djelima renesansnih i baroknih skladatelja, među kojima su neki rođeni Talijani koji su djelovali u hrvatskim gradovima, a neki s hrvatske obale odlazili su u Italiju, napose Veneciju, i tamo postigli zapažen ugled.

Venecija je u tomu razdoblju bila magnet glazbenicima sa svih strana svijeta, pa tako i iz hrvatskih krajeva. A poznato je da su istarska, dalmatinska i dubrovačka obala oduvijek bile u bliskoj trgovačkoj vezi s Venecijom. Upravo trgovci okupljali su se na Rivi dei Schiavoni, odnosno Rivi od Hrvata, koja se i danas proteže od Trga sv. Marka, kraj Mosta uzdaha do Arsenala. Trgovci i diplomati tu su svakodnevno rješavali svoja pitanja, umjetnici razmišljali i progovarali, pučani pjevali i plesali. Umjetnici s naših obala dolazili su u Veneciju raditi i stjecati nova iskustva, Andrija Motovunjanin razvio je važnu tiskarsku djelatnost, a Petar Nakić dostigao status najvažnijega graditelja orgulja.

Baš zbog ukupne znakovitosti projekt Tončija Bilića dobio je isti taj naziv. Ovaj glazbeni put započeo je u Šibeniku u katedrali sv. Jakova, gdje je Zbor HRT-a izveo djela Julija Skjavetića, Ivana Lukačića i Ivana Šibenčanina, koji su rođeni u Šibeniku. Nastavljen je u Splitu koncertom u katedrali sv. Dujma s izvedbama djela Tomasa Cecchinija, Veronjanina koji je živio u Splitu i u Hvaru, Ivana Lukačića, koji je život završio u Splitu, i suvremenika im Claudija Monteverdija. Potom su s izborom djela Skjavetića, Lukačića, Šibenčanina, Cecchinija te Damjana Nebrija, koji je veći dio života proveo u Veneciji, nastupili u Muzeju Mimara u Zagrebu. A samo tri dana poslije otputovali su s istim programom u Veneciju te u crkvi Santa Maria della Pietŕ zaokružili jedinstven susret hrvatske i talijanske renesansne i barokne baštine.

Muzicirajući u Zagrebu Tonči Bilić poigrao se sa zborom vješto iskorištavajući različite tehnike i pristupe izvedbi, njegujući polifoni izraz jednako kao i raznovrsna solistička istupanja, primjenjujući dvozbornost koja je bila svojevrstan zaštitni znak Italije, raspoređujući soliste i manje pjevačke skupine po prostoru radi postizanja posebnih efekata. Nažalost, sva moguća efektivnost i karakternost sakralne glazbe u gluhoj dvorani Muzeja Mimara potpuno je bila izgubljena. To je posve neadekvatan prostor za ovakvu vrstu programa i šteta je da koncert nije bio realiziran u nekoj od zagrebačkih crkava, u kojoj bi na pravi način do izražaja došla ljepota i čistoća glazbenoga izraza naših renesansnih i baroknih majstora.

Spomenimo da su članovi Zbora HRT-a pjevali izvatke iz Skjavetićevih Moteta za pet i šest glasova, Lukačićeve zbirke Sacrae cantiones, te pojedinačne skladbe Brevis et facilis psalmorum Damjana Nembrija, Tota pulchra es i Laudate Dominum Tomasa Cecchinija i, za završetak večeri, Lauda Jerusalem Dominum Ivana Šibenčanina. Pri njihovim uglavnom urednim izvedbama pojavili su se i pojedini problemi. Naime, ta je glazba namijenjena glasovima, a ne opsežnijemu zboru, pa makar je Zbor HRT-a zapravo komorni zbor, događalo se da su suviše maha davali dinamičkim pretjeranostima i čudnim akcentima. A trebalo bi uspostaviti mnogo veću kontrolu nad strukturama, u kojima je jako važno da sve kontrapunktske linije kroje kristalno jasnu polifonu mrežu.

Više pjevača iz redova Zbora dobilo je priliku solističkoga izražavanja, što daje na dinamičnosti odvijanja koncertne večeri. A među njima posebno su se kvalitetom istaknule sopranistice Ivana Kladarin i Monika Cerovčec te altistica Martina Gojčeta-Silić. Solidni su bili sopranistica Ivana Garaj-Korpar, tenor Stjepan Franetović i bas Miroslav Živković, a izvedbe su nadahnuto pratili Mario Penzar za čembalom i Tin Mršić na violi da gamba. Važno je naglasiti da projektu ovdje nije kraj. Osim kvalitetno oblikovane i dizajnerski oblikovane knjižice koja prati projekt, za koju je tekstove pripremio Ennio Stipčević, a knjižicu uredila Marija Barbieri, Glazbena proizvodnja HRT-a radit će dokumentarni film o projektu te objaviti diskografska izdanja s odabranim snimkama izvedbi s tih koncerata.

Nadalje, projekt će se proširiti dvama koncertima u sljedećoj sezoni Zbora HRT-a, kada će se repertoar koncerata, temeljen na duhovnoj glazbi, proširiti svjetovnim skladbama. Koncerti će biti održani u Eufrazijevoj bazilici u Poreču te u katedrali sv. Stjepana i Hvarskom pučkom kazalištu u Hvaru, a tom prigodom koncertnom programu Tonči Bilić pridružit će djela Andree Gabrielija i Gabriella Pulitija. Rijedak je to ovako obuhvatan projekt, kakve baš i ne možemo često vidjeti u hrvatskom glazbeno-kulturnom okružju. A zbog svoje svrhe i sadržaja za svaku je pohvalu. Samo kada bi se još malo izvođačke antene dodatno izoštrile, dobili bismo u svakome pogledu respektabilan hrvatski glazbeno-kulturni proizvod s kojim bismo se mogli bez ustezanja predstaviti u svakom europskom glazbenom središtu. I dokazati da smo u ono davno vrijeme bili dio europskoga kulturnog konteksta, više nego što ćemo možda ikada biti.

Mirta Špoljarić