Eksperiment i sigurna stvar

Gostovanje Ateljea 212 u Zagrebu: ZKM: Ljubomir Simović, Putujuće kazalište Šopalović, red. Tomi Janežič; DK Gavella: Erich Emmanuel Schmitt, Posjetilac, red. Ljiljana Todorović

Eksperiment i sigurna stvar

Prizor iz predstave Posjetilac

Prizor iz predstave Putujuće kazalište Šopalović

Prosinac u Zagrebu obilježila su i dva gostovanja beogradskog Ateljea 212. Prvo je u sklopu Dana srpske kulture u organizaciji Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovala predstava Putujuće kazalište Šopalović Ljubomira Simovića u režiji slovenskoga redatelja Tomija Janežiča, čije je osebujne redateljske postupke hrvatska publika već imala priliku upoznati. A pred sam kraj godine, 27. prosinca, u Dramskom kazalištu Gavella gostovala je predstava Posjetilac francuskoga dramatičara Ericha Emmanuela Schmitta u režiji Ljiljane Todorović. Obje predstave, svaka na svoj način, potvrđuju da ravnatelj Ateljea 212 Svetozar Cvetković ostaje vjeran onim repertoarnim promišljanjima kakva su imali osnivači tog utjecajnog dramskoga kazališta na čelu s Mirom Trailović 1956. Atelje 212 danas na repertoaru uistinu ima niz intrigantnih suvremenih dramskih tekstova priznatih svjetskih dramatičarskih imena, zatim suvremenih srpskih pisaca, ali i hrvatske spisateljice Tene Štivičić.

Predstava Putujuće kazalište Šopalović nastala je prema jednom od kultnih tekstova novije srpske dramske književnosti koji je Jugoslovensko dramsko pozorište u režiji Dejana Mijača praizvelo 1985. Realistična i na trenutke brutalna priča o putujućoj kazališnoj trupi koja u Užicama usred Drugoga svjetskog rata želi igrati Schillerove Razbojnike za Janežiča postaje polje kazališnog eksperimenta. A taj, može se reći i tipičan, Janežičev eksperiment sastoji se u razobličavanju fenomena glume i ogoljavanju glumaca do razine privatnih, nekostimiranih i nemaskiranih bića na sceni. Glumcima se u realizaciji predstave na sceni pridružuju inspicijent i šaptačica, ali i kazališna telefonistica te čitav zbor (AKUD Branko Krsmanović). Iako smo minucioznost redateljskoga postupka Tomija Janežiča mogli u nekoliko navrata vidjeti na hrvatskim scenama (Amadeus i Zločin i kazna u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Bez glume, molim! u Teatru &TD), takvim gomilanjem osoba (dramskih i nedramskih) na sceni, dramski tekst koji se bavi srazom kazališne umjetnosti i okrutne stvarnosti rastočen je do razine vrlo nezanimljiva scenskog čitanja s povremenim ulascima u kazalište. Publika zapravo sudjeluje u nekoj vrsti otvorene čitaće probe koja započinje dramatičnim i brutalnim projekcijama fotografija iz Drugog svjetskog rata. Slike koje se urezuju u pamćenje uspostavljaju, doduše, vremenski i prostorni okvir odvijanja drame, ali ne idu u prilog ni redateljskom postupku ni glumačkom ansamblu koji se nastoji provući tim postupkom hvatajući se za replike dramskoga teksta. Naime, svaka je glumljena scena pripremljena didaskalijama, a glumci u scene ulaze kao da su prozvani da odgovaraju – u školi, na ispitu. Tako Janežič svoje novo zanimanje profesora na slovenskoj Akademiji za kazalište i film prilično neuspješno prenosi u kazalište, učeći glumce kao što su Vlastimir Đuza Stojiljković, Boris Isaković, Renata Ulmanski ili Svetozar Cvetković kako se glumi. Rezultat toga Janežičeva pokusa preduga je i vrlo zamorna predstava u kojoj se mnogi mehanizmi razobličavanja ponavljaju te ih postaje sve napornije pratiti. Odnos umjetnosti i života, ulaženje ratne zbilje u živote umjetnika kao problem Simovićeva dramskog teksta koji od inicijalnog realizma odlazi u poetizaciju s elementima fantastike u Janežičevoj predstavi u potpunosti nestaje. Redatelj na kraju poseže i za monumentalizacijom razorenih metafora uključivanjem zbora, koji, smješten među publikom, pjeva melankoličnu baladu. Na samu kraju redatelj započinje dijalog s publikom naglašavajući citatnost predstave u odnosu na ranija uprizorenja Simovićeve drame. Kao da nije bilo dovoljno njegovo sudjelovanje u izvedbi s ponekad i vrlo glasnim uputama o scenoslijedu ili načinu prezentacije prizora. U otvorenom dijalogu Janežič je dobio odgovor koji vjerojatno nije očekivao. Redatelj Zlatko Sviben zapazio je kako je ovakva predstava danas zanimljiva onima koji se kazalištem profesionalno bave postavljajući pitanje koliko je ona zanimljiva ostatku kazališne publike. A s obzirom na to da Tomi Janežič u Rijeci postavlja na scenu djelo Tatjane Gromača Crnac, čija se premijera očekuje u ožujku, veliko je pitanje hoće li rezultat biti dobitak za hrvatsko glumište. Ili tek nov ingeniozan projekt bez publike.

Predstava Posjetilac u redateljskom postupku, načinu prezentacije dramskog teksta i glumačkom angažmanu u potpunoj je suprotnosti Janežičevim intervencijama u Putujuće kazalište Šopalović. Dramski test Ericha Emmanuela Schmitta je, baš kao i dvije drame koje hrvatska publika poznaje (Enigmatske varijacije izvedene su u kazalištu Mala scena, a Libertinac u HNK u Splitu) filozofska drama. Dramski tekst bavi se mogućnošću postojanja Boga u intelektualnom svijetu jednog od najvećih mislilaca 20. stoljeća, Sigmunda Freuda. A Nepoznati Freuda posjećuje u njegovu bečkom kabinetu 1935, nakon što je Freudova kći Ana (Anđelka Simić) uhapšena. Iako se u predstavi pojavljuje, osim Ane Freud, i lik nacističkog inspektora (Branislav Trifunović), u strukturi drame oba su lika samo epizode. Jedini sukob koji nosi dramsku napetost onaj je između Freuda (Vojislav Brajović) i njegova posjetitelja (Dragan Nikolić), a i taj je sukob realiziran kao intelektualno nadigravanje dvaju britkih i ironičnih sugovornika u kojemu nema pobjednika. Bog, kako ga oblikuje Erich Emmanuel Schmitt, više nije židovski Jahve koji kipti bijesom ukoliko se netko uopće usudi u njega sumnjati. Nepoznati se razotkriva kao racionalan, liberalan i razočaran Bog koji dopušta sumnju, iako ga ona rastužuje. Postojanje slobodnoga čovjeka dokinulo je njegovu svemoć te i on sam postaje promatračem svih zala što su ih ljudi u stanju učiniti jedni drugima u ime ideja i ideologija. Budući da je Freud star, izmučen bolešću, cijela se epizoda može tumačiti i kao njegovo snoviđenje koje, na kraju, donosi priželjkivano čudo, jer se Freudova kći Ana vraća kući.

Susret dvojice glumaca uokviren je vrlo realističnim scenografijskim i kostimograf-skim rješenjima, tako da realističan okvir upotpunjuje glumačku suigru, ote-žavajući u nekim trenucima njezino pra-ćenje. Prijelazi iz jednog emotivnog stanja u drugo tako postaju ili prenagli ili se čine neutemeljenima, a povremeni glazbeni signali te buka njemačkih trupa koja se čuje s bečkih ulica prekomjerna su i nepotrebna- kronotopska ilustracija koja doslovno ometa praćenje, na trenutke uistinu zanimljive i uvjerljive, ontološke rasprave. Iako po svemu vrlo tradicionalna, predstava Posjetilac temelji se na kvalitetnom dramskom predlošku koji Brajović i Nikolić vrlo suvereno izvode, tako da je publika iz prepune Gavelline dvorane te večeri izašla zadovoljna.

Lidija Zozoli