Bunika, bunilo i blentavost (u Hrvata)

Koliko netočnosti, nelogičnosti i površnosti u novinskim napisima kad novinari pišu o onome što niti znaju niti razumiju, to ne bi ni pas s maslom pojeo! Novogodišnja proslava u Saborskom (jedno od težih pitanja kojim se dokazuje »znanje«: gdje je Saborsko?) završila je smrću zbog neodgovornosti. Svejedno mi je koga – u svakom slučaju, odraslih osoba, koje se ponašaju djetinjasto (piju koješta, pa to zalijevaju i alkoholom, liježu uz slamu s upaljenom cigaretom u ustima i sl.). Ništa čudno. I u našim bolnicama susretala sam se s pušenjem cigareta i pijenjem alkohola (pod geslom odraslih, a nedoraslih, pacijenata: »a kaj ti doktori znaju!«), iz kafića izlazimo kao iz pušnice (premda piše da je pušenje zabranjeno), jer je Hrvatima, čini se, nacionalni sport kršenje svih mogućih propisa. Čitam u novinama o načelniku spomenute općine koji je i šaman, o njegovoj indijanskoj sauni (potpomognutom hrvatskom i američkom zastavom), pa o vigvamu, pa o kolibi, pa o indijskim totemima i Budi (nisam dokučila kakve veze imaju oni s američkim Indijancima, koje čelnik općine, navodno, zdušno proučava), pa čovjek teško može zamisliti u kakvoj su to nastambi bili šaman i njegova suseljanska družba. Po jednom je izvještaju veselo društvance jelo bobice (ne kaže se uvijek ni koje), drugi put je jelo kompot od bunike, a onda saznajemo da je jedan veseljak zatražio (i dobio) od domaćina bočicu bunike (što je pio i sam domaćin), kao i to da su hadezeovci (jer mister je iz te stranke) prilikom prošle izborne kampanje pojeli na tisuće kolačića s bunikom. To je ta množina oprečnih elemenata koja ide pod psa i maslo. Ne zanima me spravljanje tih kolača, pa neću ni spravljača ni kušače pitati za recept. Zanima me samo bunika kao riječ i njezina jezična porodica. Reći ću i to da me toj vijesti uopće nije privukao kapelski šaman, nego mjesto radnje, Saborsko. To smo mjesto muž i ja posjetili nedugo nakon rata, dok je još bilo posve razrušeno, a za nj smo se zainteresirali zbog Ane, prodavačice u dućanu u Dobrinju na Krku, kamo se ta marljiva i simpatična djevojka sklonila kao izbjeglica upravo iz Saborskog.

Naravno, naši poslovično »lepršavi«, tj. nepripremljeni i površni, novinari nisu u svojim izvješćima napisali latinsko ime te biljke, a ono je važno, jer se pod istim narodnim imenom bunika ne krije uvijek ista biljka. Naime, pod imenom bunika može se kriti velebilje (Atropa belladonna), biljka iz porodice pomoćnica, koja u čovjeka izaziva bunilo (uz širenje zjenica, smetnje vida, crvenilo i osip lica i gornjeg dijela tijela, suha usta, žeđ, halucinacije, a potom obamiranje i smrt). Smrt odrasla čovjeka može izazvati već 10–20 boba te biljke, a djece i 3–4. Iz iste je porodice još jedna bunika (crna bunika, svinjski bob ili Hyosciamus niger), sličnih svojstava, poznata i kao ljekovita biljka već 5000 godina. No sada u priču spremno uskače Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim (1494–1541), pionir medicinske kemije (i koječega drugoga), svojom maksimom: »Sve je lijek i ništa nije lijek, ovisi samo o dozi.« Nekoć se ta biljka dodavala i pivu da bude opojno, što se lijepo vidi u imenu češkoga grada Plzeňa, njem. Pilsen, srca pivarstva – ime potječe od njem. riječi Bilsenkraut, što znači bunika. Sjeme te biljke služilo je i u druge zanimljive svrhe. Njime su se, zapisano je, služili kradljivci kokoši. Užarili bi ga na tavi, koju su stavili ispod ljestava na kojima su spavale kokoši. Dim bi ih omamio, koke bi popadale na zemlju, a maheri bi ih nečujno pokupili.

Prvotno ime ove biljke bilo je bun, o čemu svjedoči i poslovica: ponaša se kao da se buna nazobao, kasnije i kao da se bunike / bunjike najeo – dakle: suludo, nekontrolirano. Obično je proširen sufiksom -ika kad je riječ o biljci – bunika / bunjika. Inače je prasl. *belnú metatezom likvida dao *bülnú, pri čemu je slogotvorno ď dalo u - bun (rus. belen), ali u slovenskom i češkom nastao je blen, kao i u bugarskom, gdje znači fantazija. S obzirom na halucinogena svojstva ovih biljaka (i jedne i druge bunike), nastale su i riječi: buniti koga (dovoditi u zabunu, pogrešno upućivati, zbunjivati) i buniti se (što, osim pružanja otpora, znači i varati se u čemu, biti nesiguran, npr. buniti se u pisanju č i ć), biti zbunjen, zbuniti se, zabuniti se i sl. Glagol buniti se bio je na razne načine pejoriziran, npr. u likovima poput buncati, ludo govoriti, govoriti bez svijesti, u groznici, bulazniti, lupetati, trabunjati, trućati i sl. Čovjek koji bunca zapao je u bunilo, grozničavo stanje u kojem ne zna za sebe, u kojem je mamuran, u svakom slučaju nema kontrolu nad sobom. Blaže stanje od buncanja, buncavosti i bunila jest bunovnost; bunovan je onaj čovjek koji se još nije rasanio, koji je još nerazbuđen (bunovan i topao od sna), mamuran (tur. mahmur, od ar. mahmür, opijen, najčešće vinom). To je ono stanje lebdenja između jave i sna, kojemu teže valjda svi drogeraši. Droga, osim u medicinske svrhe, služi danas najčešće za omamljivanje i rezultira ovisnošću s najtežim posljedicama. A sama riječ droga pošla je na svoj put oko svijeta kao bezazlena nizozemska riječ droog, što je srodno s njem. trocken, a znači suh, osušen, jer je najprije značila sušene začine, poglavito kao sirovine u farmaciji.

Drugi krak nesuvislosti ide od korijena blen-, pa dobivamo blentave ljude, blentavce i blente, koji blenu pa tupo i odsutno bulje, a resi ih »izvanredna« pamet slična blesanima i blesačama. A ima i jedna biljka, također iz iste »opasne« porodice, kojoj je korijen u obliku čovjeka, pa joj se pripisivala velika moć. I njoj je jedno od imena slično ovima kojima sam se dosad bavila – bunovina ili mandragora (Mandragora officinarum), perz. merdum gijâ, što doslovno znači čovječja biljka. Bilo kako bilo, nakon mnogih (nesuvislih) opisa slučaja iz Saborskog sad sam mirna. Znam da i vlast na lokalnoj razini pribjegava kojekakvim vradžbinama, a (nezreo) narod s povjerenjem prilazi svojoj demokratski izabranoj vlasti s molbom da od toga čudotvornoga blaga dade štogod i njemu, pa tko živ, tko mrtav (što i znači: bez obzira na posljedice, pa kako bude, kako god ispalo, ne zna se što će dalje biti). E pa, bila nam sretna 2009. godina!

Nives Opačić