Ajatolah rock’n’ rolla iliti: o ovcama i crkvenim zvonima

Ajatolah rock’n’ rolla iliti: o ovcama i crkvenim zvonima

Evo me ovod jope’, rekli bi Splićani, s ovim mojim možda smiješnim pokušajima racionaliziranja, moderniziranja hrvatstva; a pokušati se mora, evo čitam, Danko Končar na pustim hektarima Cresa kani saditi ljekovito bilje, a onda i da će kupiti tri škvera i dati radnicima udio, eda bi nastavili graditi brodove – posljednji ostatak hrvatskog urbaniteta i zapadnjaštva. A onda mi prisjedne od ove nove zapadnoslavenske mržnje, jer mrzim samo mržnju, rekao je neki dan Avdo Sidran.

Zar je moguće da su bilateralni politički, diplomatski šlamperaj i diletantizam uspjeli stvoriti još jedno, posve novo neprijateljstvo među južnoslavenskim narodima, povijesnim prijateljima, dobrim susjedima, pa i saveznicima, Hrvatima i Slovencima?

Slučaj me nagoni k rješenju; u Puli je, uz stotu obljetnicu prvotiska, upravo pripravljen pretisak prvog izdanja Nazorova Velog Jože, s prelijepim secesijskim ilustracijama još jednog profesora Pazinske gimnazije, slovenskog slikara Saše Šantela. Formula je održanja bliskosti jednostavna, i leži u nevjerojatnoj činjenici da je prvo izdanje te kultne knjige (i mita!) objavila u Ljubljani Matica slovenska. Stoga, evo prijedloga; a zašto Matica hrvatska i Matica slovenska ne bi okupile uvažene nacionalne glave, primjerice na jednom skupu, s radnim naslovom Le v kup, le v kup vboga gmajna!

Lokalni rivaliteti (oko ove iste rječice Dragonje, koju nam prokopa Nazorov »Ban Dragonja«, odnosno »div Dragonja«) postoje odavno u ovim vodama, po Goldonijevu obrascu; njegove Ribarske svađe, Barufe Ciosotte, dakle svađe među ribarima iz Chioggie (Ciosa u venetskom dijalektu) i rivaliteti među gradićima stvar su municipalne tradicije: oko ispaše, putova, ribarenja, soli. Tako su ljudi iz Buja znali onima iz Pirana ukrasti ovce, a ovi njima – crkveno zvono! A svi zajedno ustremili bi se na Ćozote, odlične ribare, koji su se redovito zalijetali kamo ih volja: otud je na sjevernom Jadranu naziv Ćozot pogrdan, i sažima stoljećima svakog Talijana. Kao što je po Dalmaciji ista stvar s nazivom Puljiz (pokrajina Puglia) za svakog Talijana. Na Ćozote ću se jednom ovdje vratiti, napose zbog S.S.K.-ove pjesme Naš čovo – jer u njoj je srž povijesti jadranskih odnosa, a mislim i neka sutrašnja formula…

A sad, da se vratim doma, u Istru, jer »u meni neka tajna bezimena, u meni neka tuga moje braće Slavena« (pjevao je jedan hrvatski ajatolah rock’n’ rolla – ali i o tome nekom drugom zgodom). Tuga je duboka, istinska, jer Hrvati i Slovenci Trsta, Istre, Gorice i Rijeke prije stoljeća i pol stvorili su zajednički program, formula je glasila Vzajemnost / Uzajamnost, potom zajedničku Hrvatsko-slovensku narodnu stranku, zatim TIGR i Borbu, antifašizam i otpor asimilaciji, te IX. korpus i 43. istarsku diviziju…

»Moreš pojisti kako i sedan lačnih Kranjci!«, znali su mi reći. Pitam dida: »Ma zašto sedan lačnih Kranjci, dide?« »A tić muoj mili, mladići njihovi bi hodili priko Dragonje h nami na noge, za delon, z koson i motikon na ramenu, pak kada bi se trudni nakopali i nakosili, za brižnu plaću, vrićicu šenice, ter znaš da bi čuda tega pojili...

Ma to je bilo u doba prvanja, tega se ne domišljan, ma lipo vidin Šavrinke kako griedu na noge z brigi vrhu Kopra, valje u naše kraje, pedesiet, sedandesiet kilometri, nogu prid nogu, od hiže do hiže, kupujući jaja, pak ala na glavi pune sprte tih jaji ponesti nazda doma na Šavriniju, pak ala prija sunce’stoka u Trst ta jaja prodati za ča i niš, za ča i niš…«

Kada sam se pak s majkom i bratom preselio iz Pule 1953. u Zagreb, bila je tršćanska kriza, i svi smo bili spremni boriti se za Trst, »sedmu jugoslavensku republiku«, demonstrirajući pred zapadnim ambasadama, dok su stariji momci radosno odlazili u mobilizaciju i kopali rovove, pjevajući što će raditi Silvani Mangano »kad stignemo u Milano«. Sljedećih godina, sve do mature, moja slovenizacija bila je redovita; prvoga dana zimskog i ljetnog školskoga raspusta majka bi nas odvela na vlak, dala nam vrećicu prsnih karamela koje je proizvodila na tekućoj vrpci tvornice Pionir na Volovčici (danas Pliva, ili kaj ja znam kak već, u ovoj našoj pretvorbi…) i preporučila kondukteru. Pamtim postaje kroz Sloveniju – Dobova, Novo Mesto, Zidani Most, Ljubljana, Rakek, Postojna, Pivka, Divača, Hrpelje-Kozina. Pamtim te obično odeblje, zapuhane slovenske konduktere (kojima bi nas pak preporučili oni hrvatski!); »no, kaj je fantje, kakšne so ocene«, a mi bismo ih ponudili onim odvratnim prsnim karamelama („liječile“ su tuberkulozu!). Toliko o osobnoj mojoj slovenskoj inicijaciji.

Kada je pak Vjekoslav Spinčić, hrvatski i slovenski zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću, slavio šezdesetu obljetnicu, pitao ga novinar tršćanske Edinosti gdje je granica između Hrvata i Slovenaca u Istri, odgovorio mu je da je granica jasna na Dragonji (tamo gdje danas nije jasna!) – ali, sjevernije, na Gornjoj Bujštini i Buzeštini), veli mudri Spinčić: »Recite vi meni gdje je ta granica…«

U drugi red, iza potrebnijih knjiga, obično stavljam knjige koje mi manje trebaju. Među tima pronalazim knjigu, posve neobičnu za sadašnje prilike, Pjesme o hrvatsko-slovenskim seljačkim bunama, koja je usporedno objavljena 1974. na obama jezicima. Tu je zastupljeno tridesetak hrvatskih pjesnika (među njima Šenoa, Matoš, Krleža…), desetak slovenskih (među kojima Aškerc, Gradnik, Menart…) te tridesetak pjesnika-seljaka, a među njima i sam mučenik, poput Gupca, Mihovil Pavlek Miškina, s dvjema pjesmama u hrvatskom književnom standardu, i velikoj poemi (više od 180 redaka) na kajkavskom narječju. Uzimam za ovu prigodu vrlo prikladne stihove iz te poeme Mihovila Pavleka Miškine, dvojako prikladne i prigodne, kako po jeziku (bliskom slovenskome), tako po sadržaju:

Jel to po Božjem el luckom pravu.

I kmet je človek, Božje stvorenje,

I on oče lucko živlenje –

On kaj vse dela,

I vse hrani.

On kaj vas i domovinu brani,

Nikakve nigdi nema pravice –

Vse ste mu vkrali,

I zemle i žene. –

Kaj ne vidite, da moke

Prepona je mera?

Kaj to vas vuči

Kerščansko-katoličanska vera?

Naj se on spunta i hiti pluga,

Naj ih se složi

Prošencija duga

Na vas bo bogme došla kuga.

Eto tako brskam (rekli bi Slovenci) po zaboravljenim knjigama, i nalazim uporišta ne bih li nešto pomaknuo u ovom zadahu provincijalne baruštine koji nas davi, a nama, kao, to ništa ne smeta; pa valjda će netko negdje u Hrvata vrisnuti već jednom do neba, kao nekada dva Matije, Gubec i Ivanić – »nastati će novo doba, Matija Ivaniću, ustati ćeš tad iz groba, s tobom u boj poći ću«…

Milan Rakovac