Arsen Dedić i poetika zabrana

Da ovaj naslov nije iznuđen i prilijepljen pjesniku, dokazuje naslov Dedićeve zbirke Zabranjena knjiga, kojoj bi za šansonijera poruka mogla biti da zabrane, a njih je uvijek bilo, naprosto treba otpjevati. Ideja zabrane nije toliko tuđa praksi poezije: i onda kada se ne izvodi iz ideološkog pritiska kojemu je i poezija u ne tako dalekoj prošlosti bila izvrgnuta, pod zabranom se može razumjeti i norma koju pjesniku postavlja forma ili je on sam sebi stavlja. U Arsena Dedića, međutim, ideja zabrane javlja se nakon odlaska komunističke vlasti i nastupa višestranačja. S višestranačjem politika je u našoj sredini postala nešto svakodnevno, zbog čega se više ne ide u zatvor, ali prevarili smo se ako mislimo da je postala bezazlena: »Ovi ga strašni govori melju / politika je ušla u postelju // Taj što je grabio svaku priliku / sad prati dnevnu politiku«. Nismo doduše znali da su u vrijeme dok su ljudi ginuli na bojištima Hrvatske u toj istoj zemlji tisuće dolara bivale skrenute na privatne račune pojedinih građana. Rat je generirao i pararatno stanje kao zonu sjene što je gutala stvari koje su nam dotad bile kristalno jasne, umjesto na bojištima počelo se ginuti na ulicama metropole.

Kada Dubravko Horvatić preuzima Šuvarovu ideju da bi se s malom četom vojnika mogli riješiti svi problemi intelektualaca, pa predlaže rješavanje istih streljačkim strojem, Arsen Dedić ustanovljava da postoji Ministarstvo straha skriveno možda »u novovjekim katakombama na Markovu trgu«. U njemu ne samo da se, radi uveseljavanja naroda, planiraju omjeri desničara i ljevičara među intelektualcima, štrajkovi glađu i sitošću, nego i Thompsonovi nastupi i njihove zabrane, s ikonografijom, incidentima i sankcijama, sve do bebebe-ovskih internacionalnih vatrometa.

Od vremena Ministarstva straha pjesnička paleta Arsena Dedića sustavno se zamračuje. Kad pjesnik, k tome kantautor, koji je svoje stihove odjenuo glazbom, kada dakle takav pjesnik arielskoga soja u zbirci Čagalj (2000) kaže da ne pjeva, nego zavija kao čagalj, onda ne treba olako protumačiti tu poruku. Ne tako davno, Dedić je tematizirao svoj pjesnički posao, pa je u pjesmi Moja poezija kazao: »Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda« da bi to određenje odmah na način dostojan Préverta obrnuo iskaz: »Ja sam niži pjesnik / iz viših razloga«. Visoko i nisko dvije su oprečne oznake koje pokazuju kako on voli vidjeti sebe. U odnosu na visokoparno specijalističko pjesništvo svojih vršnjaka, razlogovaca, on je radije niži pjesnik. Ipak, u ozračju gdje je cehovska poezija ne tako davno doživjela da bude potkupljena, Dediću ne preostaje nego biti viši pjesnik. U obama slučajevima on je autsajder, što mu pruža osobito zadovoljstvo i alibi za krajnji individualizam njegove poezije.

U tom smislu Dedić i može uzeti sebi za pravo reći kako on »zavija kao čagalj«, uzimajući čak u obzir da to danas nikoga ne sablažnjuje. Kako uopće kritizirati, kao na neki način racionalizirati ili relativizirati taj izraz – zavijanje – koji se u najmanju ruku poziva na estetiku ružnog. O ozbiljnosti poruka iz Dedićeve knjige Čagalj svjedoči sama njezina knjižna forma: ona se sastoji od pukih osamnaest stranica u odnosu na knjigu izabranih pjesama Stihovi (1997), pa prema tome Čagalj hoće formom i sadržajem biti »siromašna poezija«, koja »siromaštvom« ističe grubu istinu svoje poruke.

I doista Dedićevi su stihovi izgubili sve romantično, sentimentalno i erotično, kao zgodimično pokriće pjesniku za njemu drage avanture, a zamijenili su ih ironija, cinizam i arsen. Njihovo je prizorište golo, ozračje grubo, »u zamrznutom kršu... sam u rijetkom snijegu / na Promini kobnoj«. Ozračje neobično za Sredozemca, ukoliko ono nije unutarnje pjesniku koji čuči »u ledenoj šupi / svoje mrzovolje«. Nadalje, oduzeta mu je utjeha raspoloživa svakom Sredozemcu, a ta je da bude među sebi sličnima, u čoporu, jer on »ne pjeva u zboru, pošto je solista«. Da bi ozvučio svoj crnjak, usmjeren logikom paradoksa, Dedić servira teška iskustva lakim stihom, pa tako dolazi u najuži krug majstorstva nad glazbalom, kojim vladaju još samo Slamnig i Petrak. Tako mu je stih, kao kaleidoskop obrata, najpodesniji da izvede psinu te zaželi »mir ljudima / ljudima zle volje«.

Kad je riječ o čaglju, sjetimo se kako je Petar Gudelj potkraj sedamdesetih godina pjevao o »našoj braći vukovima«. Ali nadrealistički i hiperrealistički Gudeljev vuk odveć je slikovit za Dedićevu smrknutu figuraciju. Polutanski stvor »između lisice i vuka«, čagalj, nema ništa od vučje arhetipičnosti i slikovitosti, »štracav je i ružan«, ljudski prijetvoran, nešto između čovjeka i hijene: »čagalj najprije / ovce nabije / zatim joj se / krvi napije«. Čagalj je dakle kao stvoren da bude znamen vremena koje je Stjepan Gulin nazvao čagljastim vremenom, kada »ponovo izdaju dozvole / ministranti iz županije« pa kad zatim »opet izdaju dozvole / svima nama bliske i drage / u dvorednom odijelu / stare napredne snage«. A najgore je kada se visoki kod preokrene u niski pa se dogodi, kako kaže Zdravko Zima, »da se svakidašnja jadikovka kanalizira u parodiju«, čime je pjesniku izbijena iz usta i posljednja utjeha, poezija.

Reklo bi se da kao za okladu Dedić ide sustavno naprijed u poražavanju svoje ljudske i poetske samosvijesti da bi spoznao kako je ostao »bez snova« i »bez buđenja«, u pustoši na asfaltu, koja je njegova »pustinja gobi / pustinja gabi«. Na tom stupnju Dedićeve poezije čini se nemogućim uzmak, ali je isto tako teško zamisliti kamo bi se moglo dalje. Kao da je pjesnik naumio okončati sobom svojevrsnim poetskim samospaljivanjem na osnovi neke poeziji svojstvene konstruktivne suprotnosti.

Čitajući Dedićevu posljednju zbirku, Službenu dušu, možemo se vratiti suprotnosti između pjevanja i pisanja, na mnoge načine kako se u Dedića ona aktualizira, recimo kao suprotnost između romantike i ironije, između šansone i poezije za čitanje, između pjevne stilizacije i kritičke karnevalizacije, između lakog stiha i razgovornog slobodnog stiha, između kantautorske teorije i kantautorske prakse, pa ako se hoće i onu između kantautizma i kantautorstva. Dakako da kreatori službene duše nude Dediću alibi prvoga člana suprotnosti, lirsku bezazlenost, te ga kao lirsku maskotu hoće ukoričiti / pače ukrotiti ne bi li ga što neprimjetnije upisali u službenike ministarstva straha. Zabilježimo kako taj skladatelj suptilnih kajdi osobito voli brutalno očuđujuće nazivlje kojim se lirski nered svrstava u sociološko-uredovne koncfajlove: ministarstvo, službeno, razglas. To nije oprečno načinu kako Dedić vidi sebe kao praktičara lirske struke, šansonijera: on je »poeta preko razglasa« koji se »pjesmom bavi u fušu«. On sebe namjerno vidi iz vizure masmedijske, narodnoopijumske divulgacije i vulgarizacije, jer ga takva vizura još više zaokuplja misterijem banalnog. Taj bi se misterij mogao svesti na pitanje: zašto neki narod izabire najgore vođe, zašto ga o njemu samu zanimaju samo najbanalnije stvari, zašto više voli svinjarije od bisera, zašto neka izvještajna ustanova vrši »izravni prijenos iz srednjeg vijeka«. Kasni Dedić vidi stvari lišene aure, onako gole kako ih malotko želi vidjeti, pa tobože nesvjesno pravi krupne pogreške kada, s preverovskim cinizmom, vidi »tipove iz stranke bezopasnih namjera«, »velečasnike«, »nacionalistički park prirode«. Sve više nalazi stvari nepodobne za kantautorski lakiranu zbilju, jer u pjevu sve češće vidi zijev (razjapljena bezdana): onako kako ga duša, akoprem službena, najzvonkije boli. Persiflirajući »zabrane« – u smislu: dođe drumovima da se zažele Turaka – Dedić govori o kakvoći slobode u kojoj je sve dopušteno, dakako u skladu s imovnim stanjem.

Zvonimir Mrkonjić