Životne istine

Životne istine

Kad je Tomislav Radić 2005. inventivnom socijalnom dramom Što je Iva snimila 21. listopada 2003. godine na pulskom festivalu osvojio četiri Zlatne arene, gotovo jednoglasni hvalospjevi kritike isticali su da se autor davnih remek-djela Živa istina i Timon na najbolji mogući način vratio ishodištima. Uistinu, realizirana po uzoru na razvikanu dansku Dogmu 95, priča o emotivnoj djevojčici Ivi koja na 14. rođendan darovanom videokamerom bilježi svaki trenutak dana u kojem joj ocu u posjet stiže važan poslovni partner iz Njemačke, i u kojem će na vidjelo izbiti mnoge nesuglasice među roditeljima, naglašeno realističnim pristupom i hinjenim dokumentarizmom umnogome je podsjećala na Živu istinu. Jednako kao što se u Živoj istini, u okrilju FAS-a realiziranoj storiji o emotivnoj glumici (fantastična Božidarka Frait), koja neuspješno traži posao, naslanjao na poetiku francuskoga novog vala i američkog neovisnog, dakako niskoproračunskoga filma, a u za svega tjedan dana snimljenom Timonu nastavio suptilno analizirati intimne ljudske drame i egzistencijalne dvojbe, Radić je i u Ivi... spretno primijenio radikalna i rigorozna pravila Dogme 95. Premda su neki kritičari redatelju prigovarali zbog epigonstva, dramaturške prekonstruiranosti i razmjerne preuzetnosti, Tomislav Radić se Ivom... (ponovno) predstavio kao iskusan stari vuk hrvatskoga filma, kao vješt redatelj koji prati trendove, izvrstan u radu s glumcima i koji zna prepoznati i efektno uobličiti važne detalje iz životne svakodnevice. Svakako, bilo je zadovoljstvo zaključiti da je Radić, autor najdugovječnije domaće kazališne hit-predstave Stilske vježbe, nakon izrazito dvojbenih devedesetih, u kojima je potpisao anakronu adaptaciju romana Luka Antuna Šoljana, politički agitatorsku ratnu dramu Anđele moj dragi i nemušto socijalnu angažiranu komediju Holding, opet u odličnoj formi. Zbog svega su navedenoga i očekivanja od njegova recentnog filma, tjeskobne psihološke egzistencijalističke drame Tri priče o nespavanju, bila prilično velika.

Valja odmah reći da, premda Radić neosporno nije razočarao, Tri priče... znače korak natrag u odnosu na njegov prethodni film. Autor preglednom i gdjekad sugestivnom paralelnom montažom te naturalističkim postupkom izlaže tri isprva naizgled međusobno nepovezane storije o nesanici, tri komorne intimističke priče o osamljenim, otuđenim, očajnim i izgubljenim ljudima. U najuspjelijoj od njih mlada majka (Ecija Ojdanić), manekenka čiju osobnu dramu redatelj dodatno podcrtava stanovitim poružnjivanjem, ne uspijeva smiriti djetešce koje grčevito plače, a taj je plač inicijator produbljivanja njezina latentnog i stalnog sukoba s posesivnom svekrvom. U drugoj priči nesanica sredovječnoga bračnog para (španjolska glumica Rosana Pastor i Dario Marković, filmski kritičar koji je glumački debi ostvario upravo u Radićevu Holdingu) simptom je njihova nerazumijevanja i otuđenosti te okidač za salve međusobnih optužbi i svođenje životnih računa. U trećoj, pak, pratimo predsmrtnu agoniju razočarane starice (Žuža Egreny), koja nesuvislim i nerazumljivim buncanjem čini svojevrstan završni račun života, da bi naposljetku skončala na pragu nužnika, nedaleko sobe u kojoj ljubav vode njezina rođakinja mlada Španjolka (María Almudéver) i bezobzirni mladić (Marinko Prga). Kad u jednom trenutku na staričinu stolu ugledamo fotografiju supružnika iz Španjolske, jasno naslućujemo međusobne rodbinske veze svih protagonista Radićeve narativne i dramaturške slagalice. Pritom je manji problem u toj slutnji, makar bi se bez spomenutih rodbinskih veza film doimao intrigantnijim i zanimljivijim, nego u činjenici da su karakteri protagonista tek površno skicirani (djelomična je iznimka samo lik nesretne majke uplakana djeteta), i svedeni na zbroj klišeja i stereotipa. Oni odsutno, površno i dobrano trivijalno verbaliziraju svoja emotivna i duhovna stanja (ne osobito uvjerljivi Marković i znatno sugestivnija Pastorova), sebi u bradu nerazgovijetno mrmljaju o životnom razočaranju (Egreny) ili energiju gube na beskrajne, redundantne i neplodne svađe (Ojdanić), istodobno se nerijetko ponašajući i posve nelogično. Primjerice, nejasno je zašto arogantnom svekrvom progonjena majka odmah ne odluči nahraniti dijete i tako ga smiriti, nego se tomu utječe tek u završnici, kada su sve karte na stolu i sve maske skinute. Također, posve se neuvjerljivom čini mogućnost da bi mlada Španjolka dobila slom živaca i zapala u neutješan plač zbog smrti majke supruga svoje sestre, dakle zbog smrti starice s kojom je u vrlo dalekoj rodbinskoj vezi. Moguća objašnjenja o brizi za manekensku karijeru i možebitnom egoizmu prve, odnosno o neposrednom susretu sa smrću i nagloj svijesti o ispraznosti vlastite egzistencije druge protagonistice ipak ne drže vodu, nego se nameće zaključak da je autoru sve potrebno ponajprije zbog stvaranja dramske napetosti i privida realno nepostojećih zbivanja. Nedostatak intrigantnijih događaja dodatna je ozbiljna slabost djela, ma koliko se Radić trudio montažnim rezovima stvoriti drukčiji dojam. On, naime, ipak nije Robert Altman, odnosno Raymond Carver, i nije sposoban na temelju običnoga curenja freona iz hladnjaka kreirati slojevitu obiteljsku dramu. Šutnja njegovih protagonista nažalost nije dostatno znakovita, plač djeteta više je iritantan nego uznemirujuć, a eksplicitna nagost aktanata (ne i punokrvnih aktera) doima se ponajviše igranjem na strategiju iznenađenja, ma koliko autor tvrdio da je »takav život«. Za razliku od znatno superiornije Ive..., taj se život u Tri priče o nespavanju doima ponajprije kao konstrukcija pri stvaranju koje je Radiću nedostajao scenaristički supervizor i kreativna desna ruka Ognjen Sviličić. Uz njegovu suradnju storije o nesanici zasigurno bi bile zaokruženije i uspjelije djelo.

Josip Grozdanić