Zamjetan broj vrijednih prijevoda

Zamjetan broj vrijednih prijevoda

Novogodišnja izdanja dnevnih novina i tjednika, odnosno prosinački brojevi mjesečne periodike, već su po navici (ili po defaultu, kako bi to rekla cyber-generacija) ispunjena svakojakim analizama ostvarenja (gospodarskih, kulturnih, sportskih i inih) u godini koju ispraćamo, pa tako i inventurama godišnje književne produkcije. No, kao što nas je Strahimir Primorac u srpanjskom trobroju Vijenca podsjetio, sredina godine vrijeme je kada završava jednogodišnji književno-izdavački ciklus pa bi se upravo tada trebali pisati analitički pregledi književnoga stvaralaštva. No, budući da nam prilike u hrvatskom izdavaštvu ne omogućuju dovoljno detaljan uvid u inozemnu književnu produkciju, bespredmetno bi bilo uopće se usuditi donositi nekakve sveobuhvatne sudove o književnosti u svjetskim razmjerima.

Istina, u posljednjih nekoliko godina zapaža se porast ukupnoga broja književnih izdanja u Hrvatskoj (pa tako i količine knjiga suvremene strane proze), ali to su ipak tek pabirci pabiraka, odnosno mikroskopski djelić svega što se u svijetu objavi. Dapače, mi čak nemamo uvid ni u cjelokupne bibliografije najvažnijih suvremenih svjetskih književnih autora (uzmimo za primjer ovogodišnjega dobitnika Nobelove nagrade za književnost Jean-Marie Gustavea Le Clézioa, čije se samo jedno prozno djelo prevedeno na hrvatski može naći u domaćim knjižarama, a isti je slučaj i s prošlogodišnjom laureatkinjom iste nagrade – Doris Lessing, dok nobelovca iz 2006, Harolda Pintera, možemo čitati tek u časopisima). Veliki dijelovi opusa dakle tek trebaju biti prevedeni (a pitanje je hoćemo li to ikad doživjeti) pa ćemo prije spomenutu logiku izdavačkoga poslovanja zanemariti te vrijednu štivu sklonu publiku podsjetiti na ona prijevodna beletrističkih izdanja iz 2008. koja je vrijedilo pročitati.

Najbolji – mali nakladnici

Izbor strane proze koju smo u mogućnosti čitati na hrvatskom jeziku, osim budžetom kojim izdavačka kuća raspolaže, također je uvjetovan i ukusom, senzibilitetom i svjetonazorom urednika koji izabire naslove. Jedan je skloniji suptilnom, rafiniranom pisanju, drugi nastoji pratiti (a možda i stvoriti) trendove, treća se fura na urbanost i rockersku spiku, četvrti ustrajava na političkom kontekstu, a peta preferira moderne klasike... ali je ipak najviše onih koji svaštare i, okrećući se nezahtjevnom čitateljstvu, knjige biraju prema uspjehu na Amazonovim ljestvicama prodavanosti. Pritom valja napomenuti kako vođeni imperativom profitabilnosti domaći izdavači programe temelje gotovo isključivo na objavljivanju romana, dok su izdanja zbirki priča stranih autora izbrojiva prstima dvije ruke (Miranda July, Ma Jian, Sam Shepard, Gail Jones, Woody Allen, Etgar Keret), a prijevoda strane poezije nema ni u tragovima pa je publika osuđena tražiti ih u neredovitim izdanjima književne periodike. No u posljednjih nekoliko godina nekoliko se izdavača profiliralo i pozorniji pratitelji domaće izdavačke scene već znaju u ukuse kojih se urednika mogu pouzdati, na vlastitom se čitateljskom iskustvu uvjerivši da je riječ o ljudima koji umiju prepoznati kvalitetu, ali i koji se trude da domaće izdanje zadrži kakvoću izvornika (čitaj: ne štede pri prijevodu, grafičkoj obradi, lekturi, korekturi, ali i paze na izbor fonta, izgled naslovnice, prijelom, dizajn, uvez...). Pritom je posebno znakovito da najkvalitetnija djela ne dobivamo od najvećih, nego od srednjih i malih izdavačkih kuća, koje ne žrtvuju kvalitetu na račun lukrativnosti. Među takvima svakako su npr. zaprešićka Fraktura (urednik Seid Serdarević) i zagrebački Meandar (urednik Branko Čegec), kojih se izdavačke orijentacije temelje na otkrivanju domaćoj publici još nepoznatih, a u svjetskim razmjerima cijenjenih i uglednim nagradama ovjenčanih autorskih imena, i to uglavnom s europske književne scene. Iz bogata ovogodišnjeg Frakturina kataloga tako svakako valja izdvojiti već sedmu u nizu knjiga iz edicije sabranih djela Imre Kertesza – Dnevnik s galije. Riječ je o zbirci filozofskih zapisa i opservacija nastalih između 1961. i 1991, u kojima ugledni nobelovac razlaže vrijeme mađarskoga tzv. gulaš-komunizma te dijalogizirajući s velikanima poput Musila, Kafke, Camusa, Adorna, Freuda i Nietzschea ispisuje izvrsnu, koliko oporu toliko i potresnu i značenjski bogatu knjigu, dokument vremena i svojevrstan autorov autopoetički manifest. Meandar je pak čitatelje sklone zahtjevnijem, ali i pomaknutijem štivu razveselio prijevodom kultnoga Srcodera Borisa Viana, romana u kojemu se taj ludizmu i verbalnim igrarijama sklon francuski umjetnik poigrava s nasljeđem avangarde te koketirajući s brojnim žanrovima izokreće i ismijava ustaljene obrasce i kanonizirane postupke, svoj maštovit rukopis pritom garnirajući erotskim impulsima, zrncima groteske i obilnim nanosima crnog i na apsurdu zasnovana humora.

Unatoč čestim promjenama uredničke nomenklature (četiri urednika u devet godina: od Snježane Husić, preko Ede Popovića i Tanje Torbuk do sadašnjeg urednika Marinka Koščeca) SysPrint uspijeva zadržati vrlo visoku razinu kakvoće izdanja objavljenih u njihovoj »biblioteci za književne sladokusce Karizma«, u okviru koje je ove godine izašlo čak desetak naslova, od kojih svakako treba izdvojiti dva romana francuske spisateljice i psihijatrice Lydie Salvayre. Njezini romani U društvu sablasti i Obični život monološkim pripovijedanjem likova s ruba ili onkraj živčanoga sloma zrcale patologiju stanja i odnosa u suvremenom svijetu obilježenu politikom uvjetovanim nepravdama i institucionaliziranom dehumanizacijom.

Suvremena remek-djela

Osim što je nastavila s prijevodima vrhunskih djela iz međunarodne edicije preradbi klasičnih mitova, naklada Vuković&Runjić objavila je nove knjige nekih od uglednih autora koji su u hrvatskoj publici već stekli brojno pokloništvo, poput Harukija Murakamija (roman Pleši, pleši, pleši), Amelie Nothomb (Biografija gladi) ili nezaboravne epske romaneskne storije o životu jednog hermafrodita – Srednji spol Jeffreyja Eugenidesa. No, unatoč visokoj književnoj vrijednosti tih naslova, urednica Milana Vuković Runjić (ali i mnogokoji domaći knjigoljubac) proteklu će godinu zasigurno pamtiti po romanima Zaposjedanje A. S. Byatt i Emigranti W. G. Sebalda. Boreći se protiv nepravde i zaborava koja im prijeti, Winfried Georg Sebald u svome remek-djelu raspleće sudbine četiriju protagonista egzilanata, ali istovremeno između redaka pritom nenametljivo piše i o sebi, u knjizi kaleidoskopski satkanoj od lirski obojene poetične, vrlo suptilne i rafinirane, melankolijom oplahnute proze, te autentično posredovanih razgovora, dokumenata, fotografija i putopisnih ulomaka, ali ponajprije od sjećanja... i neizmjerne tuge zbog njihova neumoljiva i nezaustavljiva gubitka i gašenja. Zaposjedanje Anthonije Susan Byatt pak jedna je od najljepših i najpotresnijih ljubavnih priča ikad napisanih, no stvorena na način nimalo prispodobiv onomu što se pod ljubićem obično podrazumijeva, od autorice neprestano svjesne žanra u kojemu stvara, nasljeđa priskrbljena vremenom, ali i granica koje kao da su postavljene samo zato da bi ih nadišla (u čemu i uspijeva); riječ je gustoj, eruditskoj, žanrovski raznorodnoj i postmodernistički oblikovanoj prozi prepunoj književnopovijesnih evokacija i referencija te metaliterarnih, intermedijalnih i interdisciplinarnih veza; romanu posvećenu ljubavi između muškarca i žene koliko i ljubavi spram književnosti, umjetnosti, literarnim prethodnicima, povijesti i – znanju uopće.

Na tragu klasika

Iako ostavljena za kraj, nimalo manje kvalitetna i važna (last but not least) svakako je biblioteka Na tragu klasika, za čije je uređivanje posve zasluženo Irena Lukšić i prošle i ove godine nagrađena Kiklopom, a zajedničkim je snagama objavljuju Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba. Kao što i samo ime edicije govori, riječ je o biblioteci koja okuplja djela autora kojima je suđeno postati klasicima – neke od njih takvima uostalom u njihovim matičnim zemljama već smatraju. Riječ je o biblioteci s naslovima ujednačene i vrlo visoke razine kvalitete, bez ijednoga lošeg ili čak prosječnog djela, pa je izbor najboljih odista težak. Svejedno odaberemo li suptilna i ganutljiva autobiografska pisma Annie Ernaux (roman Mjesto) i Pierrea Charrasa (roman Laku noć, mili prinče), ludistički zaigrane te eksperimentu i humoru sklone romane Alfreda Jarryja (Nadmužjak) i Romaina Garyja (Život je pred tobom), nježnu i eteričnoj nadrealnosti posvećenu Gail Jones (zbirka priča Kuća disanja) ili pak anarhoidne i buntovne Davida Gilmoura (roman Mahnite noći), Dmitrija Prigova (roman Živjet ćete u Moskvi), Ilju Stogoffa (roman Mrtvi mogu plesati) i Viktora Pelevina (roman Sveta knjiga vukodlaka) – književna vrijednost i čitateljski užitak svakako su zajamčeni. No osim svih tih budućih, odnosno suvremenih klasika, isti nas je izdavački dvojac nedavno podario pravim malim književnim biserom, sjajnom knjigom jednog od velikana svjetske književnosti – riječ je o Rječniku uvriježenih mnijenja Gustavea Flauberta, u vrsnom prijevodu osječkoga književnika i povjesničara Stanka Andrića. Zamišljena kao svojevrstan dodatak romanu Bouvard i Pécuchet knjiga Rječnik uvriježenih mnijenja donosi suvremenom čitatelju vrlo bliske, cinične i ironične te duhovite i, za u žabokrečinu osrednjosti i intelektualne lijenosti uronjena čitatelja razorne umotvorine i opaske dvojice naslovnih protagonista Flaubertova rečena romana, kojima oni ismijavaju onodobne (19. stoljeće) predrasude i razmišljanja, suvremenom čitatelju pokazujući da se, nažalost, otad nismo mnogo odmaknuli. U intelektualnom i svjetonazornom smislu. A odmaći se nismo mogli te i nadalje tapkamo na mjestu stoga što su upravo uvriježena mnijenja ono čime se rukovodimo. Kako mi, tako i oni koji nas vode (žedne preko vode). Knjiga je to koja zabavlja, ali bi svakako trebala i podučiti. Ali, kako se čini, i neće. Jer će ostati nepročitana. Kao i većina prethodno spomenutih knjiga, bojim se.

No, da tekst ne završimo pesimističnim lamentiranjem nad čitalačkim navikama Hrvata (prije desetak dana objavljeno istraživanje T-portala pokazalo je da čak 66,5 posto građana Hrvatske uopće ne čita knjige!), valja nam zaključiti da smo u 2008. dobili priličan broj hrvatskih prijevoda literarno vrijednih suvremenih djela iz brojnih svjetskih književnosti (ne upuštajući se u opisivanje, prisjetiti se možemo još i Nasljeđa gubitka Kiran Desai, Puke anarhije Woodyja Allena, Klauna Shalimara Salmana Rushdieja, Atlasa oblaka Davida Mitchella, Alabama Song Gillesa Leroya, Glazbe prašine Tima Wintona, Kako Bog zapovijeda Niccola Ammanitija, Čileanskog nokturna Roberta Bolana, Purpurnog hibiskusa Chimamande Ngozi Adichie, Odjednom ljubav Aharona Appelfelda, Što sam volio Siri Hustvedt, Na plaži Chesil Iana McEwana...) pa lijepoj i vrijednoj književnosti sklonu čitateljstvu na koncu godine želimo barem podjednaku količinu (ako već ne može još i više) kvalitetne prijevodne prozne literature i u 2009. godini.

Božidar Alajbegović