Zagrebački spomenici – na našu štetu ili slavu?

Spomenifikacija Zagreba bez ikakva reda i obzira prema povijesnoumjetničkoj, urbanističkoj i arhitektonskoj baštini nije problem novijega datuma – toj praksi nažalost svjedočimo posljednjih petnaestak godina promatrajući, najčešće bez riječi, kako spomenici niču bez ikakva reda i obzira. Zagreb, doduše, nije iznimka, i slična se pojava zapaža i u drugim našim sredinama, no s obzirom da su u metropolu uprti pogledi sa svih strana te služi kao uzor i poticaj, zavređuje da se upravo na njezinu slučaju pozabavimo tom osjetljivom temom.

Grad Zagreb sa svojih sedamdeset naselja ima popisanih oko 630 spomenika. Bez obzira razmatramo li ih u kontekstu etike ili estetike, moramo odmah istaknuti kako suvremeni diskurs – posljedice kojega svakodnevno zapažamo – nije lišen pragmatičnih odluka, promjena mišljenja, kao i spremnosti na brojne ustupke na koje su akteri zbivanja, sudeći prema rezultatima – spremni na našu štetu! Intenzivna spomenifikacija započela je još za vrijeme Domovinskoga rata, u jeku zanosa ispravljanja nepravdi, poništavanja odluka s kojima mnogi nisu bili zadovoljni i donošenja novih, s kojima smo još nezadovoljniji. Devetstota obljetnica Zagrebačke nadbiskupije, proslavljena 1994, bila je jedan od povoda postave prvog vala, nakon čega je otvorena Pandorina kutija. Spomenimo da je samo tijekom 90-ih godina postavljeno sedamdesetak spomenika, u što ne ubrajamo fontane ni arheološke nalaze iskorištene u urbanoj akciji Zagreb dok ga još nije bilo.

Problemi metropole

Metropolitanski zanos koji je trebao biti primjereno zaokružen nizom spomenika još je jednom pokazao kako je svijest o javnom prostoru – pa time i javnoj plastici u njemu – nešto o čemu se rijetko, ako uopće, razmišlja. Pojedini spomenici svjedoče o tendenciji izravnavanja starih računa, ispravljanja nepravdi koje je prošli režim sukcesivno provodio. Tako su mjesto pod zagrebačkim nebom našli Fernkornov Spomenik banu Josipu Jelačiću, kao i Kožarićevo Prizemljeno sunce. Prvi je promijenio smjer prema kojem je uperena njegova sablja, dok je drugi s pješačkog otoka na Trgu maršala Tita, s kojeg su ga doslovno izgurali nezadovoljni prolaznici, završio na sjecištu Bogovićeve i Petrićeve, skladno uokviren nizom okruglih uličnih svjetiljki, što pridonosi ugođaju predimenzionirane kuglane.

Iz prvog vala pamtimo još neke uspješnice, koje kao da su potaknule buduće propuste, poput Kompatscher&Winderova Svetog Jurja koji u slikovitu ružičnjaku pokraj Kamenitih vrata tugaljivo svjedoči o restituciji hrvatskih zmajeva. Grga Martić Mladena Mikulina jedan je od primjera koji su izazvali brojne kritike građana, osobito stanovnika Martićeve ulice, koji su nastojali spriječiti sječu nekoliko stabala s one skromne, no tim dragocjenije javne površine na koju je zasjeo predimenzionirani sumarno oblikovan volumen. Nakon njega slijedili su drugi, još predimenzioniraniji, poput spomenika Marku Maruliću Vlade Radasa, protiv kojega se očitovalo mnogo stručnjaka, jasno, bez rezultata. Okrenut prema zgradi koja je u međuvremenu također promijenila funkciju, obrubljen stubama čije rubove markiraju svjetlosne trake, okrenuvši rijeci prolaznika svoja zgurena, masivna leđa, spomenik književniku i humanistu primjer je nerazumijevanja urbanog i kulturološkog konteksta.

Od lošeg prema gorem

Da stvar uvijek može biti samo gora, pokazuju dvije recentne intervencije koje potpisuje aktualni zagrebački gradonačelnik. Potaknut činjenicom obilježavanja Godine Nikole Tesle, prvo je postigao da Institut Ruđer Bošković ustupi Zagrebu Meštrovićevu skulpturu, koja je potom osvanula stiješnjena ispod stabalca u ulici Nikole Tesle. Nije važno što je sâm Meštrović Institutu darovao Teslinu skulpturu (zajedno s Boškovićevom), niti se itko od gradskih, vladinih i državnih struktura, čiji su se glavni protagonisti poredali za zajedničko fotografiranje, osvrnuo na brojne prosvjede i kritike upućene od građana i struke.

Jedan od najljepših primjera osvanuo je ovoga ljeta ispred Hotela Dubrovnik u Gajevoj ulici – spomenik Ljudevitu Gaju djelo je »doajena i velika imena makedonskoga kiparstva, zagrebačkoga đaka (prof. Augustinčića) akademika Tome Serafimovskoga«, kako je zapisao Ive Šimat Banov. Nadahnut toplim zagrebačkim dočekom, darovao je gradu kip koji je doslovno preko noći postao dijelom slike mjesta koje svjedoči o najgrubljoj provincijalizaciji, o čemu je uvaženi kolega također pisao na stranicama ovoga dvotjednika.

Dočekujući prolaznike koji se Gajevom uspinju prema Trgu, te osobito brojne kupce obližnje knjižare, spomenik Gaju prostorno je i značenjski istakut (to što je metoda posve kriva i neusklađena s mjestom odgovorne uopće ne uzbuđuje), za razliku od jedne od rijetkih kvalitetnih suvremenih skulptura – one Vojina Bakića na samu ušću Gajeve u Trg. Njegova Razlistana forma, doduše, tijekom proljetno-ljetno-jesenske sezone suncobrana i terasa ionako se ne vidi, pa dovoditi dva djela u bilo kakvu vezu zapravo je besmisleno.

Gotovo u osi s likom Ljudevita Gaja, na vrhu stuba što vode na dolački plato, posveta je zagrebačkim kumicama: zdepasta Kumica Barica s košarom punom plodova na glavi (taj tradicionalan način nošenja gotovo je posve iščezao) djelo je Stjepana Gračana, jednog od biafranaca koji je ostvario zavidan broj javne plastike u gradu. Postavljena blizu rukohvata, Barica pogledom upućenim ni u što, podbočena jednom rukom, ni na koji način ne svjedoči o pravim dramama koje ta sve malobrojnija skupina prodavačica proživljava svakodnevno, osobito tijekom sparnih mjeseci u tzv. mliječnom dijelu glavne gradske tržnice, kamo ne dopire nimalo svježega, klimatiziranog zraka.

Primjeri iz kojih smo učili

Sjećam se kako smo tijekom studija s podsmijehom pogledavali prema malom, zgrbljenom Augustinčićevu liku Moše Pijadea, koji je posve neprikladno sjedio u ukrasnom grmlju pred istoimenim modernističkim zdanjem Radničkoga sveučilišta (danas Pučko otvoreno sveučilište). Seminare smo odrađivali uvjereni u ispravnost odluke o smještaju Radauševa Ranjenika u dvorište Moderne galerije, analizirajući kvalitetne primjere koje smo nalazili na Mirogoju, ili uživajući u vještu i duhovitu uvođenju suvremene skulpture u povijesni kontekst (Kožarićev Matoš na Gornjem gradu). U krajnjoj liniji, formirali smo se na jednom od ponajboljih primjera korištenja javnog prostora i njegove artikulacije uz pomoć skulpture – Meštrovićev Zdenac života, snižen u odnosu na okolni prostor, unatoč recentno uređenoj, predimenzioniranoj ogradi, jednako kao i nedaleki Fernkornov Sv. Juraj ubija zmaja povijesni su primjeri iz kojih i današnje generacije imaju što naučiti.

Biste velikana iz naše povijesti dio su arhitektonski i urbanistički najvrednijega dijela Zagreba – Lenucijeve potkove, gdje je (osim spomenutoga Marulića) postignut optimalan odnos između prikazanoga lika i okoline, odnosno gdje se pozorno razmišljalo o odnosima među pojedinim dijelovima i njihovu odnosu prema cjelini. Primjeri su to gdje su subjektivni kriteriji ukusa, inteligencije pojedinca odnosno genijalnost (ili barem kreativna vještina) umjetnika bili iskorišteni u svrhu realizacije spomenika kao simbola društvenih ustanova i socijalno-kritičkog statusa pojedinaca, pri čemu je prostor bio interpretiran ovisno o dominantnoj stilskoj formaciji.

Tijekom vremena otvorili smo prostor percepciji i konceptualizaciji, zbog čega se promijenio način na koji su umjetnici djelovali unutar prostora: skulptura više nije samo objekt u prostoru, nego je dio koncepta sama prostora, što sudeći prema spomenutim primjerima u posljednje vrijeme u Zagrebu nije postignuto.

Nije sve crno

Postoji nekolicina pozitivnih primjera koje valja istaknuti, poput Džamonjine Kugle u Jurkovićevoj ulici, koja sintetizira kipareva nastojanja i istraživanja odnosa oblika i materijala, položena izravno na tratinu, što na stanovit način pridonosi liberalizaciji medija zahvaljujući odluci o zadržavanju na istoj razini (a ne uzdizanju kako bi se ukazalo na postojeće različitosti). Reljefi Uzastopnost Petra Barišića, ispred Pučkog otvorenog učilišta, svjedoče o kvalitetnim inicijativama pojedinih institucija, koje godinama pozivaju umjetnike da u okviru njihovih programa i prostora realiziraju radove. Spomenik Draženu Petroviću na sjevernoj strani Cibonina kompleksa suvisao je rad Kuzme Kovačića, iako istanjeni lik košarkaša u akciji zahtijeva manje masivno postolje.

Urbana akcija Zagreb dok ga još nije bilo na zadovoljavajući način konceptualizira pojedine povijesne dionice interpretirajući ih redom pomalo samozatajnim kiparskim intervencijama na raznim mjestima u gradu (kit u Podsusedu, Jupiter u Banjavčićevoj, mamut u Gavelli, ranokršćanska svjetiljka na Mirogojskoj cesti). Prije nekoliko godina Dawor Preis na nekoliko je lokacija astrološko-aritmetički rasporedio planete Sunčeva sustava, postavivši ih u korelaciju s Kožarićevim Prizemljenim suncem. Solarni pleksus – Litopunkture Marka Pogačnika kameni su monoliti s uklesanim kozmogramima kojima je umjetnik prije tri godine konceptualno odredio zamišljenu energetsku os koja povezuje Europu od Islanda do Krete.

Problematika javnoga prostora

Početkom devedesetih prošloga stoljeća, kad započinje razdoblje intenzivne spomeničke prakse, mnoge gradske sredine nisu ostale pošteđene nepromišljenih akcija. To je rezultat neprepoznavanja i nerazumijevanja definiranog urbanog prostora i svih njegovih obilježja, što je na kraju dovelo do prevladavanja straha od praznine koji, uz ostalo, tumačimo kao neosjetljivost šire zajednice na specifičnost urbanoga konteksta. Javni prostor, kao što smo vidjeli iz odabranih primjera, iskorištava se kao poligon za prikazivanje aktualnih društveno-političkih odnosa, bez obzira radilo se o onima lokalnog ili nacionalnog dometa. Svi oni pokazuju kako se odgovorne osobe ne snalaze u postojećoj urbanoj matrici, ne prepoznaju njezine osobitosti, prednosti (i nedostatke), pa se ta mjesta često identificiraju u ovisnosti o osobi koja je odluku donijela, a ne zahvaljujući urbanističkoj, arhitektonskoj, povijesnoj, suvremenoj ili značenjskoj datosti.

Po tko zna koji put postavlja se pitanje, čiji je prostor koji nam je dân, komu pripada grad i njegov javni prostor, tko je za njega odgovoran i koje struke imaju pravo aktivno sudjelovati u strategiji postave spomenika? Sudeći prema viđenom, povijest umjetnosti ostala je po strani, zajedno s brojnim građanima koji su se u pojedinim slučajevima koristili stečenim demokratskim pravima iskazujući nezadovoljstvo učinjenim. Je li tapeciranje gradskih ulica i trgova prema ključu – tko ima ulicu/trg, može imati i spomenik – jedina moguća strategija koja se provodi mimo svih koji bi u njoj trebali/morali sudjelovati? Stječe se dojam da se prazan javni prostor doživljava kao estetska prijetnja koju je potrebno po što hitnijem postupku riješiti. Aktualna gradska vlast svoje neznanje pokazuje svakodnevno, djelujući unutar neokonzervativnog diskursa, arogantno i egoistično prisvajajući javni prostor i lišavajući ga temeljnoga demokratskog prava – kritičke javne umjetnosti koja bi mogla svjedočiti o drukčijem licu nacije nego što je ovo sadašnje.

Sandra Križić Roban