U slikarstvu još tinja nešto vrlo važno

U slikarstvu još tinja nešto vrlo važno

Nagrada je posljedica pitanja kako djelo reagira u javnosti, koga se dotiče ili ne... Prema sebi uvijek morate biti silno strogi, paziti da ne okoštate, biti nemilosrdni, i to nije mazohizam, nego vrlo jasan i precizan cilj kuda bi se moglo ići... Umjetničko djelo nosi auru mistične nužnosti – nužnosti koja je imanentna srži sama života, nužnosti opstanka djelovanja duha... Avangarda se akademizirala i time izgubila razlog postojanja. Bježeći od konvencija, upala je u konvencionalnost, i čak banalnost... Umjetnost je prethodnica nekih sklopova osjećajnosti koji će se tek pojaviti... Ne plašim se kritike. Ali to mora biti kontekstualizirano dubinskim znanjem i razumijevanjem stvari, u tome je problem...

Zlatko Keser (1942), jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih slikara, profesor slikarstva na zagrebačkoj ALU i akademik, sjajan pedagog i još bolji tumač bitka i spoznaje, u razgovoru za Vijenac razbio je tradicionalnu, klišejiziranu predodžbu o velikim majstorima kista kao neprilagođenim ekscentricima. Umjetnik o čijemu se slikarstvu često pisalo kako je tobože strašno zamršeno, zakučasto, hermetično i nejasno, otkrio je svoje pravo lice: umjetnika koji život i prirodu proučava precizno i sveobuhvatno, shvaćajući kako su sve velike istine jednostavne i univerzalne, bez granica prostora i vremena.

Kako gledate na nagrade, dolaze li one najčešće prekasno i jesu li uopće važne?

–Jooj, znao sam da slijedi to pitanje... Znate kaj, boli me glava.

A možemo ga i preskočiti... Mogu samo u uvod staviti da ste dobili nagradu i to će biti dovoljno.

–A ne, ne, nećemo. Sad se osjećam kao Poncije Pilat iz Majstora i Margarite. Znate zakaj? Nagrade su kao čičak. One su nelagoda i veselje svakomu. Ne postoji čovjek koji se ne veseli nekoj nagradi. Kad kažem da su kao čičak, to znači da ih se treba što prije osloboditi, jer one zapravo koče umjetnika, onemogućavaju ga, prenose ga u neki svijet koji mu ne pripada...

Malo uljuljkuju...

–Da, uljuljkuju, to je prokleto. Treba isti čas tu činjenicu maknuti s obzora, jer ne možete se kretati. To više nije umjetniku prirodna sredina. A trebaju li umjetniku nagrade... ne treba im pridavati preveliku važnost, iako one na neki način mogu biti i poticaj, referentne točke prema kojima se kreće, ali i od kojih se treba na vrijeme i odmaknuti. Nagrada je banana pod nogama.

Možda su one danas više nego ikada nužno zlo da se dobri umjetnici ipak potvrde, na površinu izvuku umjetnici međaši generacije i oda im se priznanje?

–Pa da, zapravo, ipak da. Na kraju krajeva, nagrada je stanovito sabiranje, pa stanovito pročišćavanje. Kada djelo jednom otiđe iz ateljea u javnost, ono je zapravo gotovo, dovršeno, osuđeno na svoju javnost, kakvo god da jest. Nagrada je posljedica pitanja kako djelo reagira u javnosti, koga se dotiče ili ne. Kada slika izađe od mene iz ateljea, ona više nije moja. Djelo je u tom trenutku ravnodušno i prema meni, kao i prema drugima. I čeka sud javnosti. Može li izdržati neko vrijeme ili ne, to je također veliko pitanje.

Blisko mi je vaše gledanje na povezanost nagrade i djela.

–Znate, postoji trenutak kada vam više ništa nije važno. To je pitanje određena stanja i zrelosti, i tada vam više ništa nije važno. Mene doista sada zanima neka aura djela (prema Walteru Benjaminu – op. p.). Dakle, aura stanovite unutarnje svjetlosti; djelo koje ima vlastitu auru, ako je, naravno, ima.

To emaniraju sva djela istinskih umjetnika koji rade iz prave unutrašnje potrebe, ona nisu energetski mrtve ili mrtve dekorativno-dopadljive površine. Za njih je stvaranje ritualni čin, i u trenutku kada dovrše djelo, oni ga miču od sebe, prazni su, odnosno, u jednom drugom stanju, na drugoj razini.

–Apsolutno. Apsolutno!

Čini mi se da pogađate pravu stvar.

–Ne znam pogađam li pravu stvar, ali bez nužnosti da se nešto napravi nema pomaka. Meni je to najbitnije. Svakomu bi to trebalo biti najvažnije! Tu dolazimo do pitanja mistične nužnosti, kada nešto doista morate naslikati baš tako kako morate naslikati, kada je to neprijeporno, makar bez vidljive vanjske logike. Ne znamo ni zašto smo to napravili, ali morali smo napraviti. Prije nekog vremena pitao sam se – kako volim igrati šah, i to čak mogu reći da ga bezobrazno respektabilno dobro igram – mogu li vizualizirati šahovsku partiju. Na temelju broja šahovskih figura, kralj, kraljica, top, lovac, konj i pješaci – šest figura, svakoj figuri dodao sam vrijednost valne dužine određene boje s obzirom na vrijednost te figure u šahu. Kralj je narančast, kraljica crvena, top žut, lovac zeleni, skakač je plavi, a pješaci ljubičasti. Igrao sam s pozicije crnog i bijelog igrača na bijeloj ploči. Zanimali su me odnosi obojenih figura na temelju zakonitosti šaha, i iscrtavanjem sam dobio vrlo zanimljivu strukturu.

To ste povezali u finiju, dublju razinu sinkroniciteta i sinestezije. Svaka boja odgovara određenu broju, slovu, frekvenciji zvuka...

–Da, to izvanredno lijepo funkcionira. I ništa se ne izmišlja, to je istina. Ja sam sad to samo u malomu fragmentu upotrijebio u partiji šaha. A nisam ništa izmislio. Zato je to tako lijepo.

Kada spominjemo kombinatoriku u šahu, koliko vam ona pomaže, ili vas kompletira u slikanju, u osmišljavanju kompozicijâ, strukture slika? Koliko djeluje na ravnotežu one druge, tobože iracionalne, osjetilne, intuitivne komponente slikanja?

–Ako ste posvećeni funkcioniranju svega oko sebe, prirodi, pokušaju razumijevanja svega oko sebe, u svakomu djeliću: od lista drveta na dalje, svih tih senzacija... Sve ima duboku jezgru senzacije, duboku jezgru logike, i silna bogatstva. Kada posložite um na temelju takvih iskustava, pokušajâ sintetiziranja u crtežu, to naprosto ide i instinktivno. Odvija se i razvija nekakva dionica, svejedno je li putem forme ili putem boje, u određenu trenutku progovarate o nečemu što mislite da biste trebali reći. Je li to vidljivo ili nevidljivo, teško je reći. Zapravo, sasvim mi je svejedno.

Vi ste totalni mistik, u najčišćem značenju toga pojma.

–Ma dajte! Mnogo sam energije uložio u istraživanje tih dubljih zakonitosti, i sada najednom imam odzvuk toga. To je dokaz da je razvoj moguć, negdje drugdje, na nekoj drugoj razini; da je moguće provesti neku drugu, novu ideju putem slikarskoga medija, za koji se danas tako nepravedno govori kako je već iščezao. Slikarski je medij spor, on u potpunosti komprimira neke druge situacije, dublje, slojevitije, pogotovo s obzirom na današnje vrijeme...

Možda nas upravo sporost može danas vratiti u normalu...

–Ne znam više uopće što je normalno, a što nije, ne znam, ne znam! Nego, fantastična je ta nada da ima ljudi koji još vjeruju u medij slikarstva, to je nabitnije. Ako imate odzvuk toga, da slikarstvo za koje ste se žestoko zauzeli, da ga možete braniti slikarskim sredstvima, onda je uspostavljena izvanredna, nježna ravnoteža između autora i promatrača koji sudjeluje na svojoj razini u svijetu slike, odnosno poezije te vrste likovnosti.

Potvrđujete tezu da dobar umjetnik mora svakodnevno raditi na sebi, ići u dubinu, kopati kao da radi u polju, rušiti, lomiti, ponovno izranjati, nadograđivati se; ne možete samo izvana primati poticaje, smjernice, trendove...

–Točno, točno!

Što više micati svu vanjsku buku i raditi na svojoj unutrašnjoj buci, ali da je to baš samo vaša autentična, istinska buka...

–Jako točno. Apsolutno točno. Potpuno točno. Možda je tu prednost njegovanje jedne vrste kontemplativnosti, izuzeća sama sebe od dijela javnosti, od vječna bombardiranja. To je potpuno poniranje u smislu okomice, ali treba, jasno, preuzeti rizik toga. Tražiti što iza nečega ima, o čemu je riječ. Očito u slikarstvu još tinja nešto vrlo važno. Osuđen sam na to, i tu vrstu izražavanja bez koje ne mogu, to je moj unutrašnji život. Ali uvijek morate prema sebi biti silno strogi, paziti da ne okoštate, biti nemilosrdni, i to nije mazohizam, nego vrlo jasan i precizan cilj kuda bi se moglo ići. Pustiti sebe do kraja u amplitudama između euforije, melankolije, malaksalosti. To je odveć dragocjeno da bi se ikad moglo napustiti.

U vašim slikama iz ove i prošle godine osjeća se velika unutrašnja i vanjska, vidljiva promjena. Dogodila se ta krasna dimenzija svjetlosti, vatrometa boja. Kontekst je novi, strukture su drukčije, totalno ste optimistični u vremenu koje zapravo nije optimistično. I sada, dok razgovaramo, stalno u jednom podsloju govorite o unutrašnjoj svjetlosti, auri, zar ne?

–Da. Auri je dovoljna i fragmentarnost, namjerna ili nenamjerna, jer ona sadrži u sebi prijenosnu moć od trenutka nastanka pa do susreta s njom bez obzira na dužinu protekla vremena. Kad ideja obremeni materiju, i postane čitljiva, materija transmisira početak djelovanja aure i njezina vremenskog neprestajanja. Aura je uvijek vrsta odsutnosti, ona u sebi nosi razgranate glose vlastite razumljivosti, koje se lepezasto šire u svim smjerovima, vraćajući se opet u samo središte svih spoznajnih, ukrštenih pravaca, u jednu izvornu točku – točku sama početka auričkog djelovanja. Likovno djelo koje zrači aurom u jednom trenutku gubi svoju likovnost, i sama likovnost više uopće nije važna, postaje paradoksalnom; ona je samo nositeljica slikovnoga prezimena, mjesto konstatacije. To je samo točka spoznajnog, oslobodilačkog duha, autentične slobode, potpune iskustvenosti, spoznajnosti. Umjetničko djelo nosi auru mistične nužnosti – nužnosti koja je imanentna srži sama života, nužnosti opstanka djelovanja duha. No, kako su osjetilne snage spoznajnosti danas u suvremenosti narasle do razmjera sveobuhvatne mogućnosti u izrazu djelovanja, aura po kojoj je sve moglo biti nestaje u slabosti, mnogobrojnosti nadražaja, jer smo mnoštvu svih mogućih djelovanja ljudske znatiželje pripisali žrtvu umjetničkoga, kojemu je sada, po svemu sudeći, dovoljna samo zabava. Ipak, aura je uvijek sveprisutna, ravnodušna prema nama, postojana, protežna u vremenu i prostoru, osvijetljena svojim nepromjenjivim nutarnjim sjajem, istinoljubiva, sjetna, mirna i ushićeno nježna te toliko mnogo potrebna svakom slikaru. Znate, kada se usmjerite na neke druge, nove razine, pronalazite potpuno nov smisao svega, i to je ta unutarnja svjetlost. A što je zapravo iza toga? Čovjek odapne strelicu. Nekima strelica odmah pada ispod nogu, nekima prije pada iscrta parabolu po zraku i ne ide dalje, a u onih doista pravih ona leti zrakom kroz vrijeme, kroz povijest, leti ravno.

Govorite o finim konstantama osjećajnosti, intuitivnu traganju za dubljim smislom, suprotstavljanju racionalnom i pozitivističkom umu. Ipak, još smo u veliku rascjepu između hladna razuma, kao i pseudointelektualna elitizma, gdje se naštrebane činjenice i teorije brkaju s istinskim znanjem i mudrošću. Skrivamo se iza tuđih riječi, citata, parafraza, glumeći vrhunske intelektualce.

–Hahaha. Oteli ste mi riječ iz usta. Baš sam sad to u nastavku htio pojasniti... Joj, kakva slučajnost... hahaha!!!

Pa znate da ništa nije slučajno. Ne postoje slučajnosti.

–Dobro, dobro, neka bude. Kako veli Schiller: »Ono što se čini slučajnim, to je izvorom dubokim«.

Pa Schiller je bio stari mističar!

–Ah! Hahaha. Slušajte, slušajte! Poremećeni su sustavi djelotvorni. Racio je previše slab za dubinske detekcije. On nije kadar spoznati tajne, skrivene srodnosti stvari, intuitivnost spoznaje... Joj, ne znam kaj da mislim sad o svemu...

Očito se poklopio jedan trenutak u vremenu, slično razmišljamo...

–Kao da smo se dogovarali unaprijed što ćete me pitati i kako ću odgovarati. Pa to je za krepat’!

Evo, to je dobar i zanimljiv razgovor!

–E, sad ste stvarno pretjerali, hahaha!!!

Nisam ja. Vaše nove slike emaniraju divnu energiju, i to je povod. Zato je takva atmosfera sada u ateljeu...

–Te moje nove slike, taj obrat koji spominjete, samo sam naslikao stvari koje su mi se događale. Sve što je bilo nisam više ja. Odbacujem sve. Ništa nije vrijedno spomena. Izbavio sam se od besmislenosti tobože važnoga. Samo spoznajnost, tankoćutnost, obzor osjećajnosti. Spoznati arhitekturu stvaranja svega živoga u svemiru, jednostavnost u složenosti. Sve što slikam vidim, sve što crtam postoji, sve što se prešuti ima smisao.

Došli ste do toga da se stalno morate obnavljati, ići dalje, ne možete ostati u jednoj točki.

–Da. Zanima me samo ono djelo koje u sebi ima regeneracijsko-obnoviteljskog potencijala. Iznalaženje novih struktura znači neprekidno obnavljanje, ali i simuliranje novih, širih, poticajnih umjetničkih jezika. Nešto postoji u trajanju tih izmjenjivanja...

To se osjeća u vašim slikama. Sve je tu kroz znak i boju.

–Da. Ali, okrenimo malo stvar, iako je riječ o drugom polu istoga. Je li uopće moguće doći do emancipirane, svjesne slike? Slike kojoj je izvor priroda, a koja napušta prirodu? Slike koja bi kroz čisti duh preoblikovala materijalnost prirode u duh boje i oblika te simbolike. Znate, slikarstvo će uvijek ostati kontemplacija. Ono je molitva, a molitva se ne izgovara brzo, ona je jedinstvo spoznaje.

Vraćamo se čistoj svjetlosti i tišini, iako ta tišina nije prazna, ona je puna. Ipak, ovisi o umjetnikovu karakteru i psihi hoće li ga to odvesti u bjelinu ili do crnila, radikalno na jednu od ne-boja u kojima je sve sadržano.

–Eh, kada bi crna bila samo obična crna, onda bi bilo lako! Ali, budući da je moja crna sasvim nešto drugo od tuđe crne, a da su mnogi crni kvadrati avangarde ipak potiranje svjetlosti, to mnogi očigledno ne vide. Kada bi vidjeli, onda ne bi olako uzimali neki kvadratić pa ga samo zviznuli na zid i time bili avangardni.

Je li vam se nametnulo da su te tame i crnila u slikarstvu 20. stoljeća refleks duha gotovo cijeloga stoljeća?

–Ne znam. Po mojemu iskustvu, meni nasljeđe i duh 20. stoljeća pruža neizmjerno bogatstvo! Toliko dinamike, toliko mogućnosti za razvoj, toliko izražajnih sredstava! To je čudesno. Mislim da je odgovor na vaše pitanje: samo ono što nam u tom nekom trenutku dok slikamo emocionalno pripada, gdje se prepoznajemo po karakteru, da shvatimo vlastitu dionicu kojoj pripadamo.

Čekaju li nas neke nove avangarde u umjetnosti?

–Govoriti o avangardi danas, na izmaku drugoga tisućljeća, naprosto je dirljivo smiješno. Iskustvom jezika avangarde nije moguće avangardizirati stanje umjetničke prakse. Javlja se još jedan paradoks: avangarda je u današnjim okolnostima dosadnija od tradicije modernizma, ona bi potirala vrijeme, a modernizam se u vremenu ustoličio i tumači ga. Avangarda se akademizirala i time izgubila razlog postojanja. Bježeći od konvencija, upala je u konvencionalnost, i čak banalnost. Traganje za novom umjetničkom istinom ponovno vodi do nesigurnosti, jer ciljevi su nejasni ili predaleki, a nismo spremni sâmo umjetničko putovanje ostaviti bez cilja. Ipak, kao da je slikarstvu nekako potrebno vratiti svečanost života i dostojanstvo čina kojim se želi dohvatiti smisao.

Kako biste pojasnili vlastite slikarske principe?

–Veliko značenje dajem slučajnostima svih vrsta. To me emocionalno najviše zaokuplja. U svakoj mrlji ili slučajnoj ogrebotini nalazim više poticaja nego u takozvanom sustavnom mišljenju. Mnoštvo odbačenih komadića papira, zamrljanih, poderanih, iskorištavam i oblikujem u drukčiju materiju. U tome uvijek ima nečega skrivenoga. Preklapajući jedno preko drugog, a zatim po potrebi bojom opet nijekati već napravljeno, čini mi se da dobivam zanimljive mogućnosti koje mi pružaju veće zadovoljstvo od bilo kakva dotjerivanja ili dovršavanja slike; dakle, neprekidno improvizirati čini mi se zanimljivijim od pojma napraviti, dovršiti. Neprekidno organiziram nizove slučajnosti. Ono što mi se tada pokaže dominantnim, prema tome težim, i tada svu energiju usmjeravam prema ideji koja je bila skrivena u materiji – neprekidno reducirajući posljednje, dolazim do prvoga. U jednom je trenutku potrebno da vlastiti pronađeni princip ostane neko vrijeme po strani, na testu vremena. Svoje sustave gradim od snova, sjećanja, uznemirenosti. Doista mnogo sanjam...

Koji je uopće smisao umjetnosti u današnjem svijetu?

–Morate zapaziti kolosalnost njezina besmisla. Ona je nešto toliko paradoksalno, toliko izdvojeno, a istovremeno je toliko umrežena u društvo – zapravo je odslik društva. Umjetnost je prethodnica nekih sklopova osjećajnosti koji će se tek pojaviti. To je složeno. Uvijek je tu riječ o nekoj dubljoj zaumnosti, čudnoj osjećajnosti, koja se poslije neočekivano otjelovljuje u društvu, pa se čudimo otkuda najednom ta vrsta društvene, političke energije?! Neću reći kako umjetnost stvara društvene tokove, ali ona je osjetilni trenutak prepun antena u kojemu se nešto naslućuje. Te se energije logično pretaču u područje umjetničkoga.

Kako tumačite da naši domaći umjetnici vrlo rijetko jedni drugima dolaze na otvaranja, ne razgovara se više o problemima metijera, ne razmjenjuju se knjige i monografije, taje kontakti, što je u inozemstvu iznimka, a ne pravilo? Sve manje ima međusobna poštovanja, uvažavanja.

–Riječ je o suženu mentalnom prostoru. Uvijek sam mislio kako slikar slikaru ne može biti konkurencija, iz jednostavna razloga što svatko radi na svojoj dionici kako zna i može. Slikarstvo je osobna kontemplacija pojedinca, i kao takvo ne bi smjelo biti mjesta lažnoj taštini, izmišljenoj konkurenciji. I mene zanima odakle taj prokleti mentalitet, možda bi netko drugi trebao o tome govoriti, tko to bolje zna. Uvijek se govori o nesretnom hrvatskom jalu, o tim negativnim energijama. U svakom slučaju, zaista se čini da strepimo od tuđeg uspjeha. Čovjek mora biti sposoban izdržati trenutak tuđeg uspjeha, jer samo jedan anđeo postoji na vrhu igle! A uspjeh je tako relativan i relativiziran, pitanje je što uopće znači uspjeh u tom medijskom prostoru, u tom trenutku. Uvijek me više zanimao međusobni razgovor, međufrekvencije koje se stvaraju među umjetnicima, što se događa oko mene i što ne razumijem. Nikada prema kolegama nisam išao s pozicije da nešto nije dobro, da nije važno, manje vrijedno od onoga što radim. Uvijek nastojim ponovno preispitati sebe, sučeliti vlastiti mentalni sklop i osjećajnost drugima, i uvijek iznalaziti put na kojemu je moguća ta međufrekevencija među ljudima, barem ona tiha umjetnička. Ovo danas nemoguća je situacija u kojoj se čopori međusobno grizu, to je stravično!

Znate kako se kaže: mala bara, mnogo krokodila.

–Da, kao da nema mjesta za sve! Taj darvinizam zapravo je stravičan. Ali, zaista sam duboko uvjeren da se konkurencija ne može postaviti na taj način jer svatko ima svoju poetiku, sudbinu, prema tome, morate se nekako uvući u prostor tuđe slike, iako je to teško uvijek sagledavati. Egotrip je prejak. Teško je ponekad priznati da i kod drugoga vidimo duboki unutrašnji slikarski sjaj, da je nešto zatreperilo, da niste sami, u potpunoj samoći. Za mene je to jako važno. Moja draga prijateljica s ALU, Nives Kavurić Kurtović, ona se zaista mogla radovati nečijem uspjehu, nečijoj svjetlosti, mogla je sudjelovati u tome. To je prekrasna stvar!

Što biste savjetovali mladim umjetnicima, kojim se sredstvima mogu izvući, sakriti ili sačuvati od agresivnih teorijskih koncepcija, umjetna usmjeravanja pulsa umjetnosti? To zapravo vrijedi za umjetnike svih naraštaja...

–Treba biti oprezan. Ali, to može biti jedna dobra dionica, na kojoj se drugim frekvencijama govori o nekim sličnim stvarima. Dodavanje značenja umjetnikovu radu uvijek može biti negativno ili pozitivno. Ne plašim se kritike. Ali to mora biti kontekstualizirano dubinskim znanjem i razumijevanjem stvari, u tome je problem. Ipak, žudim za jednom vrstom uzajamnosti. To ne znači da se moramo slagati, ni najmanje. Ne bi me trebalo plašiti ako netko govori o mojim slikama drugim jezikom.

Da si međusobno ne tražimo pukotine, već da radimo na istinskom razumijevanju...

–Da, pukotine, koje su zapravo umjetne, bezdani koje bi trebalo premostiti. To je nužno da bi se umjetnost mogla dalje razvijati. Stvari se ne smiju omalovažavati na potpuno besmislenim i prizemnim razinama. Je l’ to sad kraj?

Jest. Želite da je kraj?

–Mogli bismo sada doći do kraja, jer sve ovo što smo govorili – to ja jesam. Mislim da smo zaokružili cjelinu. Znate, spreman sam na niz nepoznatih putovanja nikuda. Izviru mi toliko brojne mogućnosti da se time naprosto izluđujem. Golem prostor života čini me pohlepnim užarene radosti, gutao bih svjetlost. A onda tonem u melankoliju. Tražim međuprostor tišine. Biti, i ne biti više. Sve što se događa prekoračuje me. Ali, nisam došao do zida, iznašao sam prostor svojega života, svojega bivstvovanja. Nisam slomljen. Pronašao sam i dosegnuo autentičnost u kojoj mogu preživjeti kao umjetnik i ljudsko biće. Drugoga izvan toga ni nema.

Razgovarala Iva Körbler