Turbofolk i klasici

Turbofolk i klasici

U tekstu koji sam prije pet mjeseci pisala o kazališnoj sezoni 2007/08. u Rijeci, u produkciji HNK Ivana pl. Zajca istaknula sam dvije predstave: ‘Riva i druxi (Stižu drugovi) Milana Rakovca Talijanske drame u dramaturškoj obradi i režiji Laryja Zappije, te autorski projekt Olivera Frljića Turbofolk rađen u Hrvatskoj drami u okviru takozvane male scene Zajc off. I nakon pet mjeseci, nakon prvoga dijela sezone 2008/09, navedene predstave ostaju ovogodišnjim vrhuncima premijerne produkcije HNK Ivana pl. Zajca. U međuvremenu je ‘Riva i druxi nominirana za glavne Nagrade hrvatskoga glumišta (za predstavu u cjelini te Zappia za režiju), a Turbofolk je uvršten u program 4. Showcasea hrvatskoga kazališta u organizaciji Hrvatskoga centra ITI te prema internoj anketi provedenoj među dvadeset i četiri inozemna kazalištarca koji su bili gosti Showcasea – osvojio prvo mjesto među deset odabranih predstava. Nadajmo se da ta činjenica znači i moguće pozive i odlaske na neke od inozemnih međunarodnih kazališnih festivala.

Prisjetimo se, Turbofolk propituje jedan od najaktualnijih društvenih fenomena naših prostora, čineći ono što bi kazalište i trebalo činiti (no čini tako rijetko) – izazivati i uskovitlavati uglavnom uspavanu nam društvenu svijest. Predstava je ogledni primjer kako bi Zajc off trebao funkcionirati i kakvim bi se kazališnim istraživanjima trebao baviti. Frljić fenomenu turbofolka prilazi otvoreno promatrački, ne zauzima strane, ne moralizira, nego traži paradokse što zbunjuju ustaljene modele logike. Predstava ne propituje samo problem turbofolka, nego i odnos takozvane niske i visoke umjetnosti, o kojem su proteklih godina vođene mnoge polemike (izazvane ponajprije angažiranjem Severine kao Barunice Castelli u Krležinim / Brezovčevim Gospodi Glembajevima riječkoga HNK). Frljić taj odnos propituje na način ready made poetike u kojoj se neprerađeni neumjetnički predmet smješta u kontekst primjeren umjetničkim djelima – glazba i turbofolk smješteni su u baroknu arhitekturu HNK Ivana pl. Zajca. Osim iznimno promišljena i provedena koncepta predstave, njezina je primordijalna snaga u hrvatskome kazalištu rijetko viđena žestina kolektivne glumačke energije. Pravo je zadovoljstvo gledati glumce nacionalnoga kazališta koji su spremni posve se ogoljeti, biti poput otvorene rak-rane, znojni i zadihani, ispljuvani i izljubljeni istovremeno. Oni u predstavu upisuju i svoje poluizmišljene polustvarne biografije, dakle, unose i sebe kao njezine ready made elemente. Osim toga, predstava je jedna od onih koje bude nadu u buduću mladu generaciju redatelja, koja bi mogla unijeti snažnije naglašeni dah autorske svježine u hrvatsko kazalište.

Iako posve različite i teme i poetike od Turbofolka, predstava ‘Riva i druxi (ostvarena u suradnji s INK-om iz Pule), koja tematizira društveno-politička previranja u Puli i Istri nakon Drugoga svjetskog rata, također počiva na zasadama postdramskoga kazališta, zaokupljena je stanjem, a ne zbivanjima, te se koristi fiction / faction formom. Zappijina je dramaturška obrada, nastala na temelju Rakovčeva romana i drame, nelinearne, otvorene i polifone strukture, koja se očituje u simultanu sabijanju prostora i vremena. Predstava je vrlo dobro postignut spoj između snažnih dramskih i humornih sekvenci te ganutljivih lirskih pasaža i sjetnih, prustovski intoniranih sjećanja.

Treća prošlosezonska predstava, koja je u međuvremenu i među kritikom i među publikom potvrdila kvalitetu (također nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u kategoriji opereta / mjuzikl) jest komercijalna uspješnica – zanatski izvrsno postavljen mjuzikl Nunsense Dana Goggina u režiji i koreografiji Mojce Horvat, koji se odlikuje atraktivnim spojem songova i humornih dionica.

Kvalitativni dosezi dosadašnjih ovosezonskih premijernih naslova izvedenih u Hrvatskoj i Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca (ograđujem se od posljednje premijere namijenjene mladima, treš-bajke Ljepotica i zvijer, izvedenoj na sceni Zajc off u režiji Vite Taufera, koju, nažalost, nisam gledala) na tragu su prošlosezonske Shakespeareove Ukroćene goropadnice u režiji Vite Taufera, predstave obilježene prepoznatljivim rukopisom toga velikog redateljskog maga, koja je odavala dojam pomalo umorna recikliranja vlastite poetike. Taufer je u predstavu gdje su svi glumci pod maskama (preuzetim iz komedije dell’arte) unio mračnu, groteskno iščašenu atmosferu današnjega društveno-politički potkovana mafijaškog miljea, posebno se usredotočivši na motiv moći. U posljednjih su se mjeseci u riječkom HNK-u režije klasika prihvatila još dva velika redatelja – Damir Zlatar Frey postavio je u Hrvatskoj drami koreodramsku verziju Dumasove Dame s kamelijama, a Paolo Magelli u Talijanskoj je drami režirao Večeras improviziramo Luigija Pirandella. Damu s kamelijama karakterizira prepoznatljiv Freyev autorski rukopis, u kojem ponovno do izražaja dolaze sukob Erosa i Thanatosa te uranjanje u arhetipske emocije koje glumačku igru uvode u prostore nadindividualnog i ontološkog. No u Dami s kamelijama nedostaje Freyeve prepoznatljive ritualne ekstatičnosti, tempo je usporeniji, a atmosfera melankoličnija. Frey se zapravo usredotočuje na suočavanje Marguerite Gautier sa smrću i samoćom, stoga je svojevrsna hladnoća predstave odraz prožetosti metafizičkom hladnoćom sveobuhvatne Smrti.

Zanimljiva je i prilično nevjerojatna činjenica da je Paolo Magelli, Talijan koji potpisuje mnoge režije u Hrvatskoj, prvi put režirao u Talijanskoj drami riječkoga HNK. Dodatno iznenađuje podatak da je Magelli režirao mnoge Pirandellove tekstove u mnogim zemljama i na mnogim jezicima, no nikad na talijanskom. Danas postavljati Pirandella, koji je svojedobno unosio revolucionarnu dramaturgiju u dramsko pismo i u teatar, nemalen je izazov, a Magelli je na njega odgovorio unutar vlastita opusa nevelikom, no vrlo solidnom predstavom prepoznatljiva autorskog rukopisa, poigravajući se humornim naznakama tekovina nadrealizma, futurizma i dadaizma. Ipak, uza svu grotesknost i humorne sekvence te nastojanje scenskog oživljavanja igre stvarnosti i fikcije, najpunokrvniji je prizor predstave ujedno i onaj najdramskiji – Momminina agonija i smrt. U svakom slučaju, dolazak redatelja Magellijeva kalibra velik je dobitak za ansambl Talijanske drame i, nadajmo se, poticajni smjerokaz za njihove buduće projekte.

Tajana Gašparović