Tko je nama Kranjčević danas?

Nedavno završeni Dani Silvija Strahimira Kranjčevića, niz svečanosti u Zagrebu, Senju i Sarajevu u povodu stote obljetnice pjesnikove smrti, svakako su prilika da se sada, nakon što su ugašena svjetla pozornice, zapitamo o tome kako i koliko danas razumijemo Kranjčevića. Možda bi se, osim divljenja, poštovanja i zahvalnosti velikanu, trebalo upitati i za temelje tih osjećaja, što je isto što i ukazati im na razlog. Takav pokušaj, jasno, nije motiviran pretpostavkom da je Kranjčević nepoznat, ali svakako jest uvjerenjem da u njegovu djelu i životu još ima elemenata za – nova otkrivanja. Tim prije što je lako složiti se s onim Kranjčevićevim suvremenim čitateljima i kritičarima koji misle da on dugo nije imao sreće s načinom na koji ga je vidjela kritika. Naime, kao da se u naplavinama pozitivističkih čitanja ili socrealističke kritike i njezinih suvremenijih ostataka Kranjčevićev glas bio posve zaglušio programom koji mu je nametan izvana. Budući da su mnogi imali neku namjeru s Kranjčevićem, povratak njegovu svijetu izvan tih okvira kao da još obećaje stanovitu mjeru dopiranja do njegove izvornosti – svim mijenama vremena unatoč. Tko je dakle nama Kranjčević danas i zašto? To je pitanje posebno zanimljivo postaviti baš u Vijencu, listu u kojem je Kranjčević objavio većinu svojih, a posebice najvažnijih pjesama.

Kranjčević i Senj

Čini mi se da podatak o Senju kao njegovu mjestu rođenja ne treba čitati tek kao biografsku činjenicu. Temeljeći svoju tvrdnju na nenadmašnoj ljepoti mora u Senju što sam je sasvim nedavno imao zadovoljstvo uživati, čini mi se da se fenomen Kranjčević ne može odvojiti od te vizualne senzacije: moru koje djeluje silno dostojanstveno i moćno, ali nije ni modro ni mirno. To nije more prijetnje, ali jest zapretene snage. Uspoređujući tu vizualnu senzaciju s temeljnim nitima Kranjčevićeva pjesničkog i životnog tkanja, ostajem uvjeren kako je ta nezaboravna senjska slika zapravo uprizorenje njegova iskona i biti. U tom smislu Kranjčević sigurno nije pjesnik lirske minijature: za njegove mu slike redovito trebaju velika platna i široki, ali precizni potezi. Nadalje, uzvitlanost morske pjene na vrhovima valova s onih senjskih vidika upozorava da Kranjčević ne samo da nije pjesnik smiraja i pastorale, nego svime što jest – nemirnik, onaj koji vodi bitke: bilo vanjske, kao na početku, u Bugarkinjama, kad čezne za slobodom svoje Hrvatske, bilo unutrašnje kad u sebi i nad sobom traži odgovore na temeljna pitanja o svijetu i čovjeku. Senj nije uzgredni podatak i zbog toga što Kranjčević u stvaralačkom smislu nije nemiran postao, nego ga je nemir iznjedrio. Taj se nemir očituje prvo na vanjskim okolnostima, pa baš u tome treba tražiti razloge naglašene autobiografičnosti njegove prve pjesničke zbirke Bugarkinje (1885). Za neke od tih nemira imao je dobre razloge: primjerice, smrt majke koju je mnogo volio u najosjetljivijem dobu njegova odrastanja, jer je za ionako (pre)osjetljivu pjesničku dušu kakva je Kranjčevićeva, to na svaki način bio ozbiljan udarac. No druga su se dva izvora njegovih mladenačkih nemira nerijetko ili odveć mistificirala ili ne sasvim dobronamjerno tumačila. Prvo, poznato je da Kranjčević nikada nije maturirao, no to ipak nije bila posljedica nepravde koja mu je, prema nekima, bila nanesena. U tom pogledu Kranjčević je sigurno bio buntovnik bez razloga, ali ga je izostanak maturalne svjedodžbe, barem u to, senjsko vrijeme, nedvojbeno učinio još ranjivijim. Drugi, sigurno važniji Kranjčevićev mladenački nemir, bio je u tome što je otišao iz Senja u Rim s namjerom da postane svećenik. Spomenimo da je odlazak na studij izraz njegove (kako i sam navodi u autobiografiji), a ne očeve volje, kako se često ponavljalo, vjerojatno stoga što se, interpretirajući ga na taj način, Kranjčevićev život bolje podudarao sa slikom Pegaza u ideološkom jarmu. Unatoč tome, mjeseci koje je proveo u Germanicumu obilježeni su nemirom odluke za svjetovni život i čežnjom za domovinskim žalima. Na tom se tragu nemiru zbog neslobode Hrvatske pridodaje i drugi: nemir dorastanja do sebe sama. Unatoč svemu tome poezija ranoga Kranjčevića već je nagovještaj velikog i zrelog pjesnika.

Odgovori na temeljna metafizička pitanja

U pogledu pjesničkih zbirki, Kranjčević je nakon toga dugo šutio, javivši se s Izabranim pjesmama tek trinaest godina poslije. Zbog toga i nije bilo posve neočekivano što će Kranjčević ondje o sebi ponuditi sasvim drugu, već zrelu sliku. Na toj slici vidimo da njegovo rodoljublje neće nestati, nego će se profiniti i preobraziti, jer će Hrvatska od vanjske, geografske stvarnosti, postati intimna i nutarnja zbilja. S druge strane, veliki, zreli Kranjčević u svojim pjesmama više ne vodi osobne bitke. Njegov je pogled prodorniji, a pitanja dublja, jer on traži odgovore na temeljna metafizička pitanja i problematizira smisao bivanja. To je nedvojbeno najuzvišeniji Kranjčević, koji je i pred Bogom rijetko na koljenima, ali on zato od Boga često, katkad i ultimativno, traži priliku za sugovorništvo o tim pitanjima.

Sigurno je da u svakovrsnim prosudbama utemeljeni i dokazani autoriteti kakav je nedvojbeno Miroslav Krleža imaju posebno mjesto. No možda najveće (namjerno ili ne) kritičarsko zakinuće Kranjčevića proizvedeno je papagajskim ponavljanjem Krležina stajališta da se Kranjčević bavio metafizičkim pitanjima – zapravo iz očaja – kako bi u njih mogao skloniti svoju nemoć da se suoči s nepravdama političkih sustava u Bosni u kojoj je živio i Hrvatskoj o kojoj je sanjao. Danas se ipak čini da Kranjčeviću dugujemo barem toliko čitateljskog poštenja da mu ostavimo pravo na njegovo nebo i njegove metafizičke dubine. Jednako je sigurno da Kranjčevićevo pjesništvo ima i mnogo drugih slojeva, no svedemo li Kranjčevića isključivo na „horizontalnog pjesnika“, čini se da bismo mu time oteli jedan od stožera njegove veličine. Prisjećajući se baš na tom tragu velebnoga Valdecova Krilatog genija nad Silvijevim grobom u Sarajevu, možemo li postaviti pitanje: ima li taj stasiti, ali okovani mladić krila doista samo iz mitskih razloga ili se ona mogu gledati i kao izraz važne unutrašnje zakonitosti zreloga Kranjčevića? Baš ta metaforička krila mogla bi današnjega čitatelja uputiti i na razloge zbog kojih je Kranjčević nadrastao sve svoje neposredne pjesničke prethodnike, razbivši okvire pjevanja o dragoj i domovini. Kranjčević je u povijesnom razvoju hrvatskog pjesništva ponovno i konačno mogao biti i naš „izvoznik“, jer pitanja kojima se on bavi nisu više samo „regionalna“ nego su univerzalna i iznadvremenska.

Rezignacije, ugasnuća i boli

Možda su baš ta obilježja zreloga Kranjčevića ključna za razumijevanje njegova sutona i zalaza iz posljednje pjesničke zbirke koju je sam uredio, Trzaja (1902). To su, kako se često i s pravom govori, pjesme Kranjčevićeve rezignacije, ugasnuća i boli i stoga sasvim prikladna naslova. Promatramo li ih u odnosu i u kontekstu njegovih Izabranih pjesama, tada se još bolje vidi koja su to točno svjetla u njemu ugasnula i koje je nade napustio. Kad je Matoš o Trzajima napisao da su »nesnosno slani«, možda je mislio da Kranjčevićev uzavreli nemir prečesto udara u iste žice, očaja jada i suza. Ideja da upravo Trzajima možemo najbolje dokazivati Kranjčevićev pesimizam postala je već standardnom. Ipak, promatranje od posljednje prema prethodnim njegovim zbirkama izoštrava pogled: čini se da bi primjerenije bilo na mjesto pesimizma postaviti povrijeđeni idealizam, jer taj pogled pokazuje da Kranjčevićev pesimistički nemir nije samonikla biljka, nego da stoji u povezanosti s onim što je pjesnik bio prinuđen napustiti.

U konačnici, odgovarajući na početno pitanje o Kranjčevićevoj baštini danas, recimo da se čini kako se njegova veličina ogleda u njegovu smislu za pogled iznad horizonta, prema svjetlosti ideala, i one njegove zvijezde zlatne koja za oblacima negdje trepti, koju ne vidje smrtno oko, samo srce za njom hlepti (Misao svijeta). Uz nju Kranjčević nalazi smiraj svojim nemirima. Simbolički govoreći, taj Kranjčevićev poziv na usmjerenost prema vrijednostima koje nadilaze trenutnosti i pozemljarske računice i brige, vrijednosti su koje i njemu i nama donose smiraj. Ako je Kranjčević i morao podijeliti sudbinu povrijeđenog idealizma svojega Mojsija kojemu je bilo zabranjeno ući u zemlju smiraja, mogao je pritom barem biti siguran da je svoje stvaralačke snage uložio u nadvremene vrijednosti koje ga i čine velikanom naše kulture. I baš nas zato, još i danas, kako lijepo reče Kamov, Kranjčević boli i zanosi.

Daniel Miščin