Savila se bijela loza vinova

Savila se bijela loza vinova

Početak je to jedne (valjda pučke) pjesmice koju smo davnih 1950-ih zborno pjevali na školskim priredbama: Savila se bijela loza vinova, bijela loza vinova, bijela loza vi-no-va. Oko jednog na kućici prozora, na kućici prozora ... Pjesmica je, naravno, još starija, ja za sve takve u kojima izgubim koju riječ idem „na instrukcije” svojoj svekrvi, koja sve takve davne stvari ima u malom prstu (i, srećom, još u glavi). Evo mi s tom pjesmicom i prozora u blagdane koji su pred nama. A imaju veze i s vinovom lozom (i kojekakvim drugim blagom). Naravno, slavlja ne prolaze ni bez vina ni bez kolača, npr. torti, kao što ni najskromnije kućice neće ostati bez pokojeg ukrasa – cvjetnih aranžmana, adventskih vjenčića, lančića od šarenih papira i vitica raznih. Možete li zamisliti da su na prvi pogled tako različite riječi kakve su npr. vino, vitica, aranžman, vijenac (pa onda i vjenčanje), ali i ring i rang, potekle iz istoga izvora? Znam, teško je dovesti u vezu „ratoborni” (nerijetko i krvavi) boksački ring s nježnim cvjetnim ili profinjenim glazbenim aranžmanom, no oni su ipak povezani. Teško je u ove svete dane misliti blago o, recimo, skupim vinjetama na prometnicama u susjednoj Sloveniji (i ne okaljati usta grijehom), no i vinjete su sastavni dio ove priče (fr. vignette, prvotno ukras u obliku vinove loze, umanjenica od fr. vigne, vinova loza, lat. vinea, loza i vinograd; danas jednostavna risarija na početku ili kraju riječi, a kako vidimo, proteže se i na naljepnicu bez ikakvih vitičastih ukrasa). I kad vam bučna djeca, raskopavši pakete i dokopavši se božićnih darova, počnu razdragano skakati po kući igrajući se ringeraja (a vama, izbrušenih tankih živaca, dođe da iskočite iz kože) – i ona su u istom (etimološkom) filmu. Sve su ih, naravno, zakotrljale kugle i kegle iz prošloga broja Vijenca. Nisam vam tada otkrila (zato ću sada) kako mi je jedan vrlo davni dar pod borom bila tzv. ruska kuglana (jednostavna, a funkcionalna, igračka, kakve su onomad igračke i bile). Na drveni kvadrat poslaže se 9 čunjeva, a kugla na špagi objesi se na neku granu ili prečku – i kuglanje može početi. Kegle su bile teške („puno drvo”, prirodni materijal – kakva ekološka svijest prema današnjima, od kojih djeci prijeti trovanje!), kugla također, izvedba prije hrapava nego besprijekorno glatka, no kuglana je preživjela više generacija i omogućila djeci dobru zabavu na čistom zraku (jer mogla se postaviti, kako rekoh, na bilo koje mjesto).

Dakle, ključna riječ za ovu predblagdansku priču jest ie. *u x ei x -, s prvotnim značenjem: ono što je svijeno, spleteno, upleteno, zamotano. Kako od toga do vina (ako nisi Isus na svadbi u Kani Galilejskoj)? Na prvi pogled, ravno je čudu. No samo na prvi pogled. Drugi, dublji i prodorniji, opet nas vodi do iste ie. baze *u x ei x - , viti, savijati se, pa su tako i grč. (v)oînos, lat. vinum, značili prvotno vinski trs (vitis), biljku za koju je karakteristično ovijanje. Kasnije tvorbe, stvnjem. win, njem. Wein, engl. wine, tal. vino, rus. vinó, češ. vino, hrv. vino itd., logično su nastavile slijed, uključivši i neplemenitu vinjagu (divlju lozu) u to kolo. Od toga savijanja i zavijanja nastala je i vitica – *vitü, ono što se svija, nešto svinuto, zavinuto – a to lijepo čuva rus. vítü, pletenica, ali i polj. wíć, šiba, prut. I šiba je, dakako, savitljiva, kao što je i vitak čovjek gibak, okretan i savitljiv. Takva je (ne vitka nego zavinuta) i vinska trta (ishodišno joj je značenje upravo vitica), no tu se u priču upleću i torta, pa i tortura. Kako to? Ovako: riječ trta preuzeta je iz srlat. turta, kasnolat. torta, a to je ženski oblik glagolskoga pridjeva trpnog glagola torquere, vrtjeti, viti, sukati, prevrtati, navijati, namatati i sl. I kolač torta, zbog svojega najčešće okruglog oblika, nazvana je upravo tako, premda je prvotna turta, fr. tourte, bila nešto poput okrugle savijače punjene mesom. Torturu (mučenje) nekoć su pratile tako mile igre (ma što igre, igrice) kao što su stezanje (španjolskih čizmica), vrtnja do besvijesti na kotaču itd., uglavnom metode koje su danas svoju punu primjenu našle u zabavnim parkovima (strave i užasa).

No vratimo se mi onom ljepšem, recimo cvijeću. Njega valja ukusno složiti, splesti, aranžirati – i već smo opet u istom krugu: fr. a(r) + izvedenice od rang (starije hring, obruč) dali su aranžera, aranžman i aranžirati (složiti po propisanom rasporedu, razmještaju). Taj propisani razmještaj doveo nas je do ranga i rangiranja (ovo je i opet od hringa), reda, čina, položaja, što te riječi znače danas, no nekoć je rang bio prostor za gledatelje, a još prije prostor za optuženike na sudu. Ring nam danas, iz engl. ring, zvoni u glavi najprije kao ograđen prostor (čak nije ni okrugao) za boksački dvoboj, no njem. Ring već je mnogo pitomiji (znači prsten, obruč), a ringeraja (dječji ples) upravo je bezazlena. No i ona, upravo zbog vrtnje u krugu (jer prvotno i znači plesati u krugu; njem. Ringel, obručić + reihen, plesati), značenjski je motivirana kao i kolo.

Vijenac se iz iste ie. baze nameće već sam po sebi kao nešto spleteno, uvijeno, svijeno (stsl. vĕnücü, rus. venéc, češ. vĕnec, vijenac, kruna). Kruna (lat. corona) ima viÜe znaÞenja, no ako se zadr×imo na vladarskom pokrivalu za glavu, onda je to i opet okrugli ures u obliku vijenca. Girlanda i kruna iz istoga su znaÞenjskog korijena: ukrasni ovoj oko glave, obiÞno od cvijeµa i liܵa. Lovorov vijenac kao znak pobjedniÞke Þasti u staroj GrÞkoj ne treba posebno spominjati. Kad se jednom njime ovjenÞaÜ, mo×eÜ le×ati (pa i spavati) na lovorikama. TeÜko µeÜ pak tako godnjati nakon vjenÞanja, Üto neki proglasiÜe krunom svoje ljubavi. Pa kad popadaju i krune i vijenci, a rodi se dijete, evo nam opet vrije×a iz istoga korijena. Naime, nekoµ se vjerovalo da novoro­enÞe obilaze vile su­enice – i dobre i zle – te svojim darom odre­uju djetetovu sudbinu. Kako vile joÜ nismo vidjeli, a dijete ipak valja neÞim nadariti, red je u nas da obiÞni smrtnici pod djetetov jastuk / vanjkuÜ / kuÜin stavljaju novac, a u ÞeÜkom se to ka×e dat do vÝnku (vÝnek znaÞi vjenÞiµ, ali i povezaÞa, u kajkavskoj Hrvatskoj rekli bismo ajnpindekl, njem. einbinden, zamotati, umotati, uvijati, a u Üvicarskom njemaÞkom i obdariti kumÞe). Taj ukraÜeni rasklopni i prijenosni djeÞji äkrevetacö obavija djeteÜce sa svih strana, ono je u njemu zafaÞlano (njem. Fatsche, povoj, ovoj), no taj jastuÞak ne dihta ipak tako tijesno da u njega ne bi stao i pokoji zlatnik. Uostalom, dobre namjere, ×elje i darovi od srca uvijek na­u put do pravoga mjesta.

Nives Opačić