Redatelj političkih stereotipa

Redatelj političkih stereotipa

Gledajući u retrospektivi proteklu 2008, čini se kako je najgledaniji hrvatski film u kinima bio Kino Lika, a njegov tvorac, Dalibor Matanić, apsolutni medijski pobjednik u području filmske umjetnosti. Kako li mu je to samo uspjelo, pitamo se, kada su Kino Liku publika i kritika proglasili tek osrednjim uratkom?

Reklamni plakati koji marketinški namjerno bodu oči, na kojima su prikazane leteće svinje s velikim natpisom kojim se označava prijedlog koitusa, koji u Lici prema riječima Dalibora Matanića znači isto što i volim te, slikovito ilustriraju prizemnost poruke spomenutoga filma. Prikaz žene kao svinje u sekvenci njezina pokušaja snošaja sa svinjom kao konačnom posljedicom tuge i frustracije izazvanima nedostatkom ljudskih partnera upravo zbog njezine tjelesne sličnosti sa spomenutom domaćom životinjom, užasnula je nemalen broj gledatelja. No čini se kako je reakcijom određenih klerikalaca koji su stali u obranu svojega ličkog stada, ili u ovom slučaju nevinih svinja, postignut očekivani učinak polarizacije društva na kozmopolite i zadrte konzervativce. Dakako, redatelj je sam sebe svrstao u one prve!

Matanić u svim svojim filmovima svjesno igra na kartu liberalizma i ismijavanja poetike krvi i tla, no nesvjesno to čini uz pomoć stereotipa i predrasuda, zbog čega njegovi uradci ispadaju naprosto neuvjerljivi i uvredljivi. U Kino Lici najveća greška u koracima Matanića kao redatelja bila je ta što je magični realizam Karakašova predloška pretočio u naturalizam ličkoga života. Suša, smrt, nesreća, teške bolesti, zlostavljanja i oskudica motivi su ovog kontroverznog (kako mu novinari vole laskati) filma u kojem je Matanić ubacio i aktualnu dilemu oko ulaska u EU, pozicioniravši u svom stilu one koji su za kao protagoniste i one koji su protiv kao antagoniste.

No Matanić poput demijurga sve likove promatra svisoka, čak i one koji su nevini i čisti gotovo poput svetaca, a sudbina ih čini tragičnim junacima, kao što je to lik Mike, kojega tumači Krešimir Mikić. Mika je idiot u maniri Dostojevskijeva Miškina, bogolikog čovjeka. Tragično kriv zbog nehajna ubojstva majke, osuđen je na tragično samoubojstvo. Osuđujući svoje likove kao idiote koji ne znaju ni ubiti se kako spada, a uporno to pokušavaju jer su činili idiotske pogreške, on ismijava dobrotu i skroman način života Ličana, kao i sve hrvatske građane smještene u taj matanićevski mikrokozmos.

Sušno razdoblje u Lici koje je poslužilo kao pokretač radnje prekida se spuštanjem deus ex machina u obliku kiše koja likove katarzično čisti od njihovih nesreća, klišeizirano simbolizirajući novi život. No katarza kod gledatelja izostaje pa tako film ne uspijeva ispuniti prvobitnu zadaću da postane iole dojmljiv, a još manje remek-djelo hrvatske kinematografije. Spomenuti happy end sugerira gorku ideju kako likovima ne preostaje ništa drugo osim poganskoga vjerovanja u prirodne elemente, koji očito jedini mogu pomoći Ličanima, kada već sami ne mogu utjecati na vlastite sudbine.

No Matanić je dosljedan samu sebi; on samo razrađuje ideje koje je započeo u filmu Blagajnica hoće ići na more u kojem odvaja lijeve (proletere) od desnih (kapitalista). U tom filmu antagonist je Hercegovac, koji nakon obećanja svojoj zaposlenici blagajnici da će dobiti godišnji odmor nakon što je uspješno spriječila krađu u njegovoj samoposluzi, mijenja ploču kada zaposli atraktivnu prodavačicu Hercegovku i s njom se upušta u komičnu seksualnu aferu. On je, dakako, seksist u bijelim čarapama, patrijarhalni i primitivni poduzetnik s mobitelom, u skladu sa šovinističko-stereotipnom ilustracijom Hercegovca potkraj prošlog stoljeća u Zagrebu. Žene su ili poštene majke i uzorne radnice (za glavni lik Matanić je nadahnuće pronašao u majci), ili promiskuitetne Hercegovke – Hercegovci očito ovdje predstavljaju lažni kršćanski moral – dok drukčiji tipovi žena za Matanića kao da i ne postoje.

U Finim mrtvim djevojkama Matanić slavi lezbijsku ljubav, tako poželjnu u očima muškoga promatrača voajera da i ne stigne zapaziti vlastitu netoleranciju – odsutnost drukčijega muškog pogleda. Postavlja se pitanje bi li on prije nešto manje od desetak godina bio naklonjen homoseksualcima podjednako kao što je to bio prema lezbijkama u svom filmu?

Redateljeva kritičnost spram homofobije i ksenofobije devedesetih godina prošloga stoljeća gledateljima nameće krivnju za postupke netolerantnih fikcionalnih likova. I to ponovno – bez konačne katarze! Gledatelji bi rado taj nelagodni osjećaj, zajedno s vlastitim grijesima, ispljunuli u nepovrat i tako postali boljim Hrvatima, ali im redatelj to ne dopušta, jer očito ne zna kako.

Najdojmljiviji su kadrovi Finih mrtvih djevojaka, čini se, filmski citati, ili uteknemo li od eufemističkoga postmodernističkog diskursa – epigonski momenti (prepoznatljivi kadrovi iz Rana Srđana Dragojevića, Stanara Romana Polanskog i Susjeda Álexa de la Iglesije). Filmski postupci kao što su naglašeni kolorizam (Almodóvar to ipak čini ženski šarmantno!) i buńuelovska nadrealistička sekvenca, neopravdano umetnuta radi kvaziintelektualnog, hermetičnog začina, ne mogu prikriti prenaglašenu ideologiju. Ideje koje se provlače u njegovim filmovima stvaraju sve veće binarne opreke naslijeđene iz anakronih polemika između partizana i ustaša, ali ovaj put iz tzv. urbane perspektive.

Matanić se poigrava humorom kada želi ukazati na primitivizam svojih likova i čini to više-manje uspješno, no ne možemo se oteti dojmu kako je tada ponajviše tendenciozan.

Njegovi bi motivi pokušaja unošenja demokratičnosti u hrvatski film mogli biti i plemeniti, no oni ne ostavljaju dojam iskrenosti, upravo zbog nedostatka subverzivnosti, toliko željne i potrebne, i istovremeno nedostižne danas, kada je odveć lako izigravati revolucionara.

Prekretnica u kulturnom marketingu koja se dogodila usporedo s pojavom hrvatskih celebrityja 21. stoljeća, pogodovala je Mataniću u proizvodnji populističkih filmova. On je čest sudionik kulture spektakla, vrlo često prisutan u ženskim časopisima u kojima odgovara na raznorazna pitanja koja gotovo nikad nemaju veze s filmom, pa se tako njegovi filmski uradci neizravno i besplatno reklamiraju. U takvoj kulturi svatko može postati samoprozvanim vitezom koji se uzdiže iznad natražnjačkog i bigotnog kolektiva. Kao društveni kroničar i kritičar mentaliteta kojem možda nevoljko pripada, trebao bi se na kraju 2008. zapitati jesu li mu ideološke poruke kao lajtmotivi, a samim time i njegova cjelokupna umjetnost, postali ipak već zastarjeli štos.

Ana Srzić