Razlomljeno zrcalo i pokoja neuroza

FRANCUSKI DANI U ZKM-u, Zagrebačko kazalište mladih: Gilles Granouillet, Polet red. Jean-Claude Berutti; L`envolée, gostovanje 9. prosinca 2008.

Razlomljeno zrcalo i pokoja neuroza

U Zagrebačkom kazalištu mladih realizirana je međunarodna suradnja s francuskim La Comédie de Saint-Étienne i belgijskim Théâtre de la Place-Ličge. Rezultat je te suradnje predstava Polet (L`envolée), koju je zagrebačka publika mogla vidjeti u hrvatskoj i u francuskoj verziji. Ideja postavljanja iste predstave s različitim ansamblima nije nova, ali ovaj put provedena je sa svrhom međunarodne kazališne razmjene s teatrologijskom i kazališno-teorijskom podlogom, a ne kao redovit redateljski postupak. Često se događa da inozemni redatelji na hrvatskim pozornicama djelomično ili u potpunosti ponove režiju koju su već prije realizirali negdje u Europi. Ovdje je ponavljanje režije jedne predstave iskorišteno kao koncept, a rezultat koncepta dvije su zrcalno slične predstave. Ipak, ukupno gledajući, projekt je dao mnogo manje zanimljive rezultate nego što su to njegovi inicijatori, ravnateljica Dubravka Vrgoč i redatelj Jean-Claude Berutti, ravnatelj kazališta u Saint-Étienneu i predsjednik Europske kazališne konvencije (ETC), priželjkivali.

Prva je nastala francuska predstava, koju su glumci u Saint-Étienneu uvježbavali gotovo dva mjeseca. S njima je radila i glumica Marica Vidušić, koja u objema predstavama glumi Louise, sestru šesnaest godina zatvorenu iza samostanskih zidina. Pisac Gilles Granouillet kućni je pisac kazališta u Saint-Étienneu, koji se u ovoj obiteljskoj tragikomičnoj groteski obračunava sa stereotipnim poimanjem obitelji kao jezgre društva. »Obitelj – sve je to paučina«, zavapit će u jednom trenutku Augustin Barbozat pokušavajući ponovno uspostaviti posesivno-kompulzivni odnos sa sestrom Justinom. Nastojeći govoriti o svemu što razara obitelj i čini je nemoćnom u odnosu na svijet, na nesigurnost života u ekonomskom liberalizmu, Granouillet se okreće ironiji i groteski. Obitelj Barbozat disfunkcionalna je skupina ljudi koji jedni druge ne slušaju, ne razumiju, koji se zaluđuju tuđim stihovima i kopuliraju – međusobno ili s nekim raspoloživim prolaznicima u njihovu životu gdje i kada stignu. Za Granouilleta obiteljska ljubav postaje niz incestuoznih odnosa koji su u svojoj grotesknosti uistinu komični. Jedini je ganutljiv trenutak susret Louise s majkom (Doris Šarić-Kukuljica / Dominique Constanza) u napuštenoj obiteljskoj kući, a i taj se trenutak na kraju izvrće u vlastitu suprotnost jer majka jedina odmah razumije što Louisa želi i daje joj savjet kako to ostvariti.

Obje predstave imaju istu scenografiju i kostimografiju (Rudy Sabounghi). Francuska je predstava premijerno bila izvedena u La Comédie de Saint-Étienne u listopadu. I sigurno bi bilo bolje da je publika u Zagrebu prvo vidjela tu varijantu Poleta, jer onda bi nedoumica o hrvatskoj predstavi bilo manje. Ipak, gledajući prvo hrvatsku predstavu, sud o francuskoj stvara se na temelju usporedbe s njom. I kako je stiliziranija varijanta prva, francuska se predstava čini boljom, razumljivijom, bržom, čvršćom. A zapravo je riječ o dvama prilično različitim tipovima glumačke prezentacije, koji su, sudeći prema predstavama, nastali upravo redateljevom potrebom da, na neki način, ipak napravi odmak. I zbog toga hrvatska predstava nažalost, krivnjom redatelja, funkcionira kao iskrivljen zrcalni odraz francuske.

Doslovno preslikavanje obrazaca francuske predstave, koje je redatelj očito zahtijevao od glumaca odveo je hrvatsku predstavu u iritantan gestualni manirizam. Anasambl predstave taj manirizam nedosljedno provodi u predstavi, a u nekim dijelovima on posve izostaje. Glumci su, zbog istih kostima i sličnih gesti, u potpunosti sličili francuskim kolegama. Šareni kostimi na sivoj su se scenografiji doimali kao kostimi klaunova na pijesku cirkusa. Obijeljena lica bila su našminkana kao u nijemim filmovima, naglašeno stiliziranih vlasulja (Cécile Kretschmar). Uza svu stilizaciju kostima i maske, gluma je u hrvatskoj predstavi neujednačena. Neki glumci, iako ostvaruju dobru stilizacijsku masku lika, ne ostaju u njoj tijekom cijele predstave (Sreten Mokrović kao Augustin Barbozat), a drugi zadanim gestama i tikovima doslovno pretjeruju (Ksenija Marinković kao Justina). Neki ipak u pretjeranostima pronalaze pravu mjeru za grotesku i humor (Jadranka Đokić kao Honorina i Jasmin Telalović kao Junior). Augustina Urše Raukar u svojoj epizodi ponovno otkrivene ženstvenosti i seksualnosti bila je originalnija od svoje francuske kolegice Jacqueline Bollen, kao što je Barbara Prpić-Biffel od Delphine Goossens u ulozi Emme bila mekša i ženstvenija.

Pomaci u načinu igranja ansambla utječu na kvalitetu obiju predstava. Francuski glumci uopće se ne opterećuju stilizacijama pokreta i njihova se gluma čini lakšom, realističnijom i time posljedično postaje uvjerljivija. Pogotovo se to odnosi na prvu epizodu s mesarom, scenu u samostanu s dvojicom svećenika i spomenutu epizodu u trgovini s vjenčanicama koje u hrvatskoj predstavi predstavljaju mjesta na kojima se lomi ritam, a u francuskoj su kraće i razumljivije. Ipak, i sam dramski predložak zalazi u sfere koje ne želi do kraja objasniti, nego ih ostavlja na razini aluzije, slike i dosjetke, ne usuđujući se naposljetku niti biti bezobziran, opscen, duhovit, satiričan i otrovan. Posljedično od istih praznina boluje i predstava te ne postaje gledatelju ni urnebesna ni vulgarna. A takva, na pola puta, ostaje u kategoriji događaja koje je, unatoč šarenilu kostima, lako zaboraviti.

Lidija Zozoli