Povijest kao izgovor pisca za subverziju vlastitog vremena

Povijest kao izgovor pisca za subverziju vlastitog vremena

Krležini dani u Osijeku su po 19. put, od 7. do 10. prosinca 2008, obogatili osječku kulturno-znanstvenu scenu širokim rasponom znanstvenih izlaganja. Sudjelovalo je tridesetak inozemnih (Makedonija, Bosna i Hercegovina i Mađarska) i tuzemnih gostujućih znanstvenika, teatrologa i redatelja.

Manifestacija je otvorena izložbom Varaždinska kazališna stoljeća Hrvatskoga narodnog kazališta Varaždin, u foajeu osječkog HNK, i predstavom Šokica autora Ilije Okruglića u izvedbi osječkoga HNK. U kazališnom dijelu manifestacije nastupili su još i zagrebačko Gradsko kazalište Komedija s predstavom Ive Brešana Svečana večera u pogrebnom poduzeću u režiji Zorana Mužića, dubrovačko Kazalište Marina Držića s predstavom Iva Vojnovića Suton u režiji Joška Juvančića te zagrebački Teatar Gavran s predstavom Mire Gavrana Rogonje u režiji Zorana Mužića. Antonija Bogner Šaban predstavila je zbornik prošlogodišnjih Krležinih dana, Milovan Tatarin zbornik radova o Marinu Držiću Putovima kanonizacije (urednici Dunja Fališevac i Nikola Batušić), a Branimir Donat knjigu Josipa Buljovčića Subotički kazališni zapisi. Tradicija Krležinih dana nastavila se i polaganjem vijenca na spomenik Miroslava Krleže pred kojim je govor održala Renate Hansen Kokoruš, dok su studenti osječkoga Filozofskog fakulteta pod vodstvom Branke Brlenić-Vujić izveli recital iz Krležinih djela.

Slijedeći tradiciju da znanstveni dio posvećen hrvatskoj drami i kazalištu otvori svojim prilogom jedan hrvatski pisac ove je godine to bio Slobodan Šnajder govoreći o svom opusu, ponajviše dramama Kamov, smrtopis i Nevjesta od vjetra i životnim pobunama glavnih junaka kao i autorovim vlastitim iskustvima. Uz piščevo, čula su se i iskustva drugih struka koje kazalište stvaraju: Ivica Boban, redateljica brojnih djela suvremene hrvatske drame, govorila je o vlastitom radu i pretvaranju dramskoga teksta u tekst predstave, a Mani Gotovac o svojim iskustvima voditeljice teatra ITD, koja je »otvorila prostor autorskoj poetici Bobe Jeličića«.

Najzastupljenija tema bili su povijesni izvori hrvatske drame, koji su se uglavnom rabili za subverzivno progovaranje pisca o vlastitom vremenu od analize Petronija Ante Benešića, Anice Bilić, do analize dramskog opusa Nedjeljka Fabrija, Branka Hećimovića. Dvije povijesne drame Slobodana Šnajdera koje su izazivale kontroverze u javnosti (Hrvatski Faust u HNK Zagreb za vrijeme ustaškog režima i Kosti u kamenu o Josipu Brozu Titu) analizirala je Jelena Lužina, Vlatko Perković govorio je o Heraklu Marijana Matkovića kao političkoj subverziji kulta ličnosti, dok je Stanislav Marjanović prikazao dvije biografske drame o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru (Ivan Supek, Biskup i ban i Stjepan Tomaš, Zlatousti ili Tužni dom hrvatski).

Dva su teksta govorila o obitelji Zrinski: Ernest Barić o povijesti te višejezične obitelji i važnosti djela pojedinih članova, a Đuro Franković o liku Nikole Šubića Zrinskog u pučkim pjesmama Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Mađarske.

O biblijskim izvorima hrvatske književnosti govorili su Krešimir Šimić (Vetranovićevo Prikazanje od poroda Jezusova), Ivica Matičević (sedam smrtnih grijeha u Čovjek neće da umre Kalmana Mesarića) i Darko Gašparović (drame Slobodana Šnajdera). Različite intertekstualne veze između književnih djela obradili su Ivan Trojan (dramatizacije Smrt Smail-age Čengića i Osvit Milana Ogrizovića), Renate Hansen Kokoruš (Krležini Glembajevi i Donadinijevi Djevica i Bezdan), Kristina Peternai (Julija Ivice Ivanca kao ironijska parafraza Shakespeareovih ljubavnika), Marica Grigić (ničeanski elementi u Kosorovoj Šestoj drami bez naslova), Ana Prolić (neobjavljena drama A tout rompre Radovana Ivšića, koja se sastoji od manifesta suvremenih dramatičara) i Sanja Nikčević (drame Tomislava Zajeca).

Antonija Bogner Šaban govorila je o adaptaciji američke praizvedbe Tlavate Marijana Marijanovića za istarsku izvedbu, Danijela Bačić-Karković govorila je o temi otac i sin od mita o Edipu do Mire Gavrana, dok je moguću podjelu intertekstualnosti u hrvatskoj drami druge polovice 20. stoljeća prema izvorima (književnost, mit i povijest) ponudila Helena Peričić.

O performativnoj umjetnosti, akcijama Crveni, Zeleni i Crni Peristil govorila je Suzana Marjanović, a zastupljeni su bili i prikazi drugih medija osim kazališnoga: Željko Uvanović govorio je o slici političke ljevice i desnice u filmovima U gori raste zelen bor (1971) i Četverored (1999), a Branka Brlenić-Vujić o radiodrami Luka Paljetka U magli.

O izvedbama hrvatske drame u svijetu govorila je Janja Prodan (premijerna izvedba Dunda Maroja u pečuškom Narodnom kazalištu 1979, koja je unatoč pozitivnom odjeku skinuta s programa nakon tri izvedbe), Zvonimir Ivković (gostovanja Hrvatskog kazališta u Pečuhu, u Osijeku i drugdje u Hrvatskoj) i Gradimir Gojer (suvremena hrvatska drama na scenama BiH).

(A. B. i K. Ž.)