Povijest između mita i sapunice

Povijest između mita i sapunice

Hrvatska povijest, kad je kazališno i otkrivana u posljednjih dvadesetak godina, baš i nije imala sreće. Iako su zahvalne, povijesne su teme ujedno i vrlo opasna igračka s kojom treba znati, pa ako polazi od pretpostavke historijske spektakularizacije, ili rodoljubnog zanosa s povijesnom potkom, izvedba redovito propada. Trud (p)ostaje jalov, a u početku možda i časna namjera tek privid, dok se aktualnopolitička razračunavanja preko prošlih stoljeća upravo na kazališnoj pozornici najprije i najlakše otkrivaju kao teatralno mlaćenje prazne slame. Bilo je takvih primjera, hrvatskom kazalištu ne treba ih poželjeti jer će ionako sami doći. Povijest ipak jest i učiteljica života pa u rukama kazališnoga znalca može oživjeti bez ustupaka dostojanstvu svoje starosti, ali i bez ustupaka suvremenosti, najprije kazališnoj, ali i onoj izvan njega. Među onima koji to znaju je i Vladimir Stojsavljević, čiji je Nikola Sedmi, koprodukcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu i čakovečke Kazališne družine Pinklec, u režiji Romana Bogdana praizveden u Centru za kulturu Čakovec.

Osnovna ideja iza ovog, kao i svakoga povijesnog Stojsavljevićeva dramskog teksta jest da je povijest najprije subjektivna kategorija, ne onako kako je pišu povjesničari, ni onako kako je tumače suvremenici, nego onako kako ona živi putem poslije stvorenih mitova i zabluda. Bez obzira operira li na polju Engleske s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće, kao u Elizabetinskoj trilogiji, ili pak kontinentalnom Hrvatskom tek nekoliko desetljeća poslije, Stojsavljevićeva je tema odnos privatnog i javnog u vremenu uvijek burnom. Odnos zbilje, povijesti i onoga što je od povijesne zbilje moguće rekreirati samo je podloga na kojoj izviru živi likovi u vječno istim, gotovo nepromjenjivim situacijama. Bilo da je riječ o Shakespeareu, Marloweu i Elizabeti, ili Zrinskima i Frankopanima, autor iz njih uspije stvoriti istodobno vjerna živa lica i ikone onoga kako ih je povijest zapisala i naučila kasnije generacije. Prijevod onoga što se dogodilo važniji je od izvornika, i pritom ne treba imati zabluda, ali ovaj dramski rukopis upravo polazi od ideje palimpsesta – na nesigurnoj matrici historiografije ispisuje suvremenost onih o kojima se ionako zna samo ono što je već napisano.

Kao jedna od osnovnih, a ponekad i primarna tema, u kompleks privatnog i javnog ulazi i odnos vlasti i pojedinca, često istodobno i umjetnika koji slobodi traži nove granice. Zrinski jesu bili s obiju strana tih granica, kao i mnogih konkretnijih, pa iako u Nikoli Sedmom i nema referencija na pjesnički opus hrvatskoga bana, to možda i nije činjenica koju tek tako treba zanemariti. Uostalom, svaku pjesničku želju nekoga na vlasti treba pozdraviti, barem načelno. Tekst nagrađen trećom nagradom Marin Držić zato opisuje posljednjih nekoliko dana života Nikole Zrinskog, ne samo hrvatskog bana i mađarskog pjesnika nego i obiteljskog čovjeka od krvi i mesa, razapeta između prava i obveza, ili želja i mogućnosti, kako u ljubavnim tako i u državničkim pitanjima. Nije slučajno možda i najbolji Stojsavljevićev tekst nosio naslov Ljubav i država jer, ako se stvari svedu na bitno, upravo u tom procjepu, bez obzira na društvenohijerarhijsku razinu, nalaze se, ali se ne snalaze i svakodnevne nedramske, ali jednako dramatične egzistencije.

Dramatičnost pak nestaje u plahoj režiji Romana Bogdana, čija je alternativna, a zapravo tek malo manje zanatu i formi pokorna kazališna invencija ipak bliža Artaudu u kojega se zaklinjao nego tekstu ovakva tipa. Stoga predstava ima neodređen retrofuturistički dekor, koji i u kostimima i u scenografiji bježi estetskoj prosudbi, dok tek djelomično zadržava funkcionalnost. Bogdanu nije pomogla ni živost strukture predloška, a sam je pogriješio odlučivši postaviti baš svaki od brojnih prizora, pa se na trenutke čini kako promjena scene traje dulje nego neki od njih. Živost podižu oni bolji u podjeli, najprije Judita Franković i Sunčana Zelenika Konjević kao Nikolina kći Jelena i njezina majka Katarina te donekle Janko Popović Volarić u ulozi Petra Zrinskog i Ljiljana Bogojević koja tumači Sofiju Bathory, Jeleninu buduću svekrvu. Izborom ne potpuno artikulirana Igora Goluba za naslovnu ulogu, redatelj kao da je nenamjerno potvrdio još jedan od postulata Stojsavljevićeva romantiziranog, ali i propitujućeg pristupa povijesti. Nimalo slučajno, naime, najsnažniji likovi u Nikoli Sedmom ženski su, jer Katarina je, primjerice, ne samo banova prava ljubav nego i najdiplomatičniji, ali i najpolitičniji karakter u ovom komadu. Slično tome, prava se katarza događa Nikolinoj supruzi Sofiji Löbel u interpretaciji Marine Kostelac, koja od zagovornice »carskog ustroja svijeta« prva smogne hrabrosti reći da vepar koji joj je navodno ubio supruga »govori njemački«. Između te značenjima bivšim i sadašnjim bremenite scene i one potpuno nevjerojatne ali tople, kad Jelena pita roditelje što joj je činiti prve bračne noći, vibrira Stojsavljevićeva povijesna sapunica, vješto napisan komad koji zaslužuje kvalitetniju kazališnu obradu.

Igor Ružić