Postoji samo dobra glazba, a izričaji nisu presudni

Postoji samo dobra glazba, a izričaji nisu presudni

Godina 2008. bila je znakovita akademiku Frani Paraću. Petnaestog siječnja posvećena mu je večer u Glazbenoj slušaonici Matice Hrvatske, 11. svibnja navršio je šezdeset godina života, za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 29. svibnja, a 6. studenoga na koncertu Glazbene tribine u Puli izvedeni su mu fragmenti iz opere «Judita» i Simfonija.

Pamtite li još koji bitni nadnevak ove godine koji bi dopunio spomenute?

–Treba dodati i 26. listopada, praizvedbu Koncerta za violinu, violu i gudački orkestar skladana za Varaždinski komorni orkestar i njihove članove soliste, koncert-majstora Jožu Haluzu i vođu viola Milana Čunka. To mi je djelo važno zbog ove godine ponovnog povratka skladanju. Sada odmah imam i još jednu narudžbu za Zagrebački gitarski trio, koji će dogodine u svibnju proslaviti 25. godišnjicu rada. Prijam u redovito članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jest stručno-umjetnička potvrda svega što sam dosad radio.

Koji je način i sadržaj rada razreda za glazbenu umjetnost HAZU?

–Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju radi kao i svi drugi razredi HAZU na sjednicama. Djelovanje tog razreda već i otprije mi je poznato jer sam do izbora za stalnoga člana bio član suradnik.

Počnimo skladateljstvom. Kako danas uopće nastaju skladbe?

–Govorit ću o svom iskustvu iako vjerojatno dijelim sudbinu većine skladatelja. Skladanje je životni poziv i unutarnji poriv. Skladba se uvijek dogodi na neki poticaj. Na važnom mjestu je, dakako, narudžba. Moram reći da sam imao sreće u životu, jer sam imao dosta narudžbi. Ali poticaj nije samo narudžba u formalnom smislu, poticaj je i druženje s umjetnicima za koje se djelo sklada, stvara glazba. U nas su narudžbe uglavnom rijetkost.

Novoskladanih djela svakako je više nego narudžbi. Kakav može biti poticaj skladateljima kada im djelo nije naručeno?

–Kada nešto napišete, a nemate izravne narudžbe, prilika je da se natječete za stimulaciju hrvatskoga glazbenog stvaralaštva Ministarstva kulture, kao svojevrsnu nagradu za stvaralački rad, i taj institut treba čuvati.

Od skladanja se ne može živjeti?

–Mislim da su rijetki skladatelji koji žive od svoga skladateljskog posla. Ima na svjetskoj sceni i takvih, vezanih uz film, kazalište, mjuzikle, skladatelja koji mogu živjeti od svog rada. Arnold Lloyd Weber sigurno može živjeti od skladanja. U nas nije moguće biti skladatelj profesionalac, barem ne u svijetu tzv. ozbiljne glazbe.

Je li to kada bilo moguće?

–Koliko ja poznajem situaciju, mislim da je to bilo samo u nekim slučajevima. Mislim da je Boris Papandopulo pokušao u određenom razdoblju biti samo skladatelj, no nije išlo pa je istovremeno bio i dirigent i vrlo često nastupao. I Jakov Gotovac neko je vrijeme pokušavao profesionalno biti samo skladatelj, ali je ipak morao prihvaćati i druge poslove i razne funkcije jer nije mogao živjeti samo od skladanja.

Skladatelji trebaju imati neko drugo zanimanje?

–Većina skladatelja vezana je uz muzičko obrazovanje, što mi se čini da je prirodan spoj, jer treba djelovati u srodnim djelatnostima. Uvijek je dobro da se skladatelj prožima s radnim mjestom, da tako dobiva i neke poticaje, bila riječ o obrazovnoj ustanovi, radiju, televiziji ili nekoj kulturnoj ustanovi.

Godinama djelujete u obrazovanju. Najprije na Glazbenoj školi Blagoja Berse, a onda na Muzičkoj akademiji.

–Već trideset godina predajem na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. To su danas kolegiji Kompozicija s instrumentacijom, potom jedan kolegij koji se zove Osnove kompozicije, a studentima dirigiranja predajem Instrumentaciju.

Što vas osobito privlači u pedagoškom radu?

–Predavanje mladim ljudima dio je zanata, što meni koristi. To je i prožimanje, povezanost, razmjena mišljenja s mladim ljudima i njihov odnos prema meni jednako kao i neka moja saznanja koja imam kao skladatelj i koja onda prenosim studentima. To je pedagoški užitak, koji je meni kao skladatelju korisno iskustvo.

Može li i u kojoj mjeri profesor skladanja utjecati na skladateljski motiv, poticaj svom studentu?

–Uvijek se prema mladom čovjeku kreće kao prema talentu koji se jednog dana može razbuktati. U kojoj će se mjeri to razviti ovisi i o njemu, ali i o nastavniku koji ga poučava i vodi u njegovu stvaralaštvu. Mlada čovjeka treba poticati i biti osoba s kojom on ima kontakt i koja razumije što je kreativnost. Govorim o odnosu dvoje ljudi koji su usredotočeni na stvaranje, na umjetnost. Ako posjeduje talent i predispoziciju, uz ono što ga naučim, taj čovjek ima priliku da se emocionalno realizira stvaralaštvom. Ali on je ipak i moj student. Kada prenosite osobna iskustva, možete utjecati na profiliranje mlada čovjeka.

Kakvo je vaše studentsko iskustvo?

–Imao sam sreću jer moj je profesor skladanja bio Stanko Horvat, osobito nadaren pedagog. Koliko god je on meni prezentirao svoja umjetnička iskustva, jer je bio darovit pedagog, poticao je slobodu, vrijednost što sam je osobito kao student imao. Kvaliteta pedagoga, jest poučavati, a ne reproducirati sebe u studentu.

Vaš otac Ivo Parać bio je skladatelj i u nekim detaljima vaši su autorski putovi srodni. Koliko to utječe na vas?

–Svakako, genetski kôd utječe. Prisutnost oca stalno vam je u podsvijesti i, što ste stariji i više upoznajete njegov opus, svjesniji ste njegova stvaralaštva. Njegov opus dobiva druge dimenzije u mojim očima. Sama neposredna komunikacija nije bila moguća jer on je umro kada mi je bilo šest godina, pa moji dojmovi o ocu kao glazbeniku i kao skladatelju nisu bili tako prezentni.

U vašem opusu dosta je pjevane glazbe. U literarnom dijelu baštine. Posebno velikoga Marulića. Najvažnija je opera Judita pisana po Marulovu epu, ali i prije je bilo Marulića u vašem opusu?

–Da, Marulić je mene zaokupljao odavno. Ne samo u Juditi nego i ranije u Misi Maruliani. Oduševljenje za Marulića vezano je s mojim prijateljima Marinom Carićem i Tonkom Maroevićem. Carić je bio veliki poznavatelj hrvatske književnosti, posebno mediteranske. Ranih osamdesetih adaptirao je Juditu koja se igrala kao dramski tekst, uz neke ispravke Tonka Maroevića. Tu sam predstavu vidio. Marin Carić me odveo i na onu poznatu jelšansku procesiju, da upoznam pučko pjevanje, pučke napjeve, da osjetim puls Mediterana. Ni svoju vokaciju prema glasu, pjevanju nisam mogao mijenjati. Ma gdje živio na zemaljskoj kugli, ja sam Mediteranac.

Rad na libretu iskazuje i vašu sposobnost bavljenja literarnim.

–Da, ali imao sam izvrsne pomagače. Prvi je bio Marin Carić, s kojim sam u razgovorima ušao u Juditu. S tim iskustvom i uz pomoć Tonka Maroevića imao sam veliku potporu i od tuda je došla hrabrost upustiti se u rad na tako važnu tekstu velikoga Marula. Meni je to godinama bila velika želja.

Judita je svojevremeno nazvana, uz ostalo, operom 21. stoljeća.

–U današnje je vrijeme opera izazov svakom skladatelju, ali u suvremenom izričaju nije postigla važnost u društvu kao nekada. Rekao bih da skladatelju koji se nije afirmirao u operi nešto nedostaje. Ta je forma tako intrigantna da mene kao Mediteranca to nije moglo mimoići, pa i kao čovjeka naklonjena glasu u glazbi. Opera mora komunicirati s današnjim životom. Usporedit ću je s filmom. Film je odredio trajanje koje se može koncentrirano pratiti. Judita traje kao film, čak i nešto kraće, oko 75 minuta. Judita nema važnijih i manje važnih mjesta, nema podjele na recitative i arije. Judita je prokomponirana od početka do kraja. I još jedna stvar o kojoj se skladatelj mora truditi. Da opera ima dramaturški luk. Ako toga nema, djelo ne funkcionira za današnjeg čovjeka.

Splitski HNK u sljedećoj sezoni postavlja obnovu Judite. Koliko će biti obnovljena u odnosu na dosad izvođenu?

–Osim prve splitske verzije, Judita je nakon postave u Rijeci sada ponovno na repertoaru u Splitu, i to kao premijera. Kontaktirao sam redatelja Petra Selema i on je izrazio želju da je obnovi, osvježi je i u režijskom i u scenografskom smislu.

Judita je igrana u Zagrebu, u splitskoj produkciji. U Zagrebu nije postavljana. Kako to?

–To je stvar politike HNK i zagrebačke opere i ljudi koji je vode. Judita je bila pozvana u okviru zagrebačkog Muzičkog biennala i kazalište je bilo prepuno.

Da bi glazbeno djelo živjelo treba biti objavljeno kao grafičko, notno izdanje. Koliko je u nas nakladnička djelatnost razvijena i nedostaje li nam štogod?

–Mi smo mala zemlja i mali narod. Ne mislim tu na rezultate i dosege, nego na naše mogućnosti i organiziranost. Bez sustavne brige o stvaralaštvu pa i o umjetničkoj baštini nema rezultata.

Naime, naša mlada znanost, muzikologija, koja se tek razvija posljednjih dvadeset godina, trebala bi imati veći broj završenih muzikologa. Kad uzmete samo našu baštinu pa i samo onu po crkvama Dalmacije i kontinentalne Hrvatske, tu ima građe koju treba istražiti, obraditi, srediti za objavljivanje. Golem je posao oko baštine, da nam bude dostupna, da pođe u svijet kao dio kulturne politike, u kojoj je izdavačka djelatnost veza s reproduktivnom djelatnosti i pomoć u nastupu prema međunarodnoj javnosti.

Mislim baš na to, kako učiniti djelo dostupnim drugima, međunarodnoj javnosti, ako ono nije tiskano?

–U Hrvatskom društvu skladatelja na tiskanju se sustavno radi, ali još ne u onom opsegu u kojem bi trebalo biti.

Pedagoški rad vodi vas u članstvo Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, kojem ste već neko vrijeme i predsjednik.

–U tom vijeću u koje me izabrao Hrvatski sabor prošao sam ono što tišti hrvatsku javnost u pitanju visokog obrazovanja. Bolonjski proces puno je toga dosad promijenio. Promjene koje se pojavljuju predlažu sami fakulteti i njihova stručna vijeća. Stvar je sadržaja i umijeća tih fakulteta da naprave suvremeni, kvalitetni program koji će jednoga dana moći na zajedničkom europskom obrazovnom prostoru komunicirati i biti konkurentan.

Ima i nezadovoljstva, uvjerenja da smo u to krenuli nedovoljno spremni…

–Koliko god da smo čekali s Bolonjskim procesom, nikada ne bismo bili spremni. To je proces koji traje godinama. Mi smo na samu početku i normalno je da postoje stvari koje se moraju u hodu rješavati. Ali ja sam optimist jer već i sada postoje pozitivni pomaci, u nekim područjima stvari su tako dobro osmišljene da mnoge članice Europske Unije vide u nama čak i uzor koji bi zemlje u tranziciji koje se priključuju Europi trebale raditi.

Za vašeg drugog dekanovanja Muzičkom akademijom u Zagrebu pokrenuta je inicijativa za izgradnju nove zgrade Akademije. Prigodom potpisivanja Sporazuma bilo je čak i obećanja da će zgrada biti gotova 2009. U posljednjih godinu dana o tome gotovo nema ni riječi.

–Prestankom mog dekanskog mandata 2007. nisu prestale aktivnosti. Današnji dekan Mladen Janjanin zdušno se trudi nastaviti poslove oko izgradnje nove zgrade. Bitno je da je zgrada bivšeg Ferimporta neupitna i uz pomoć Ministarstva i Grada Zagreba izrađena je kompletna dokumentacija, izvedbeni projekti, troškovnici, a građevinska dozvola postala je pravomoćna pa su stvoreni uvjeti da se krene u samu izgradnju prema prihvaćenom projektu. Ono što se mora još usuglasiti jest dinamika plaćanja između Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Model je sličan onom Muzeja za suvremenu umjetnost, gdje država i grad sudjeluju po 50 posto. Muzička akademija ima odobreni kredit koji je dobila od države putem Sveučilišta u Zagrebu, ali udio Grada mora se definirati i na tome je sada mali zastoj. Čim se to riješi krenut će se u javni natječaj za izvođača radova i ja se nadam, negdje poslije Nove godine, već bi mogla početi gradnja Akademijine zgrade.

Nadam se da sljedeća godina, koja bi mogla biti globalno financijski krizna, neće utjecati na to.

–Za mene su, u vrijeme dok sam bio dekan, sve godine bile krizne. Mislim da je puno napravljeno i da je Muzička akademija jedan od kapitalnih objekata koje treba dovršiti, jer smo već osamdeset godina bez zgrade. Realizacija toga projekta ne smije biti upitna. Možda će biti prolongacija, čekanja, ali sama izgradnja bit će dovedena do kraja. Nažalost to neće biti 2009, ali će sigurno i u najbržem roku biti realizirana.

Bili ste aktivni i kao pop- i rock-autor i izvođač. U vašoj autorskoj kajdanci bile su i pjesme poput Voljeti to je radost, Modro more, Sve sam pokušala da te zavolim ili Sunce sja za nas.

–Vjerojatno se i danas slažemo da postoji samo dobra glazba, a da vrste i izričaji nisu presudni.

Razgovarao

Miljenko Jelača