Postojanost slikarstva

Postojanost slikarstva

Druge godine za redom organizirana je izložba recentnoga hrvatskog slikarstva i dodjela nagrade Grand Prix Hrvatske poštanske banke za slikarstvo, u svrhu poticanja i čuvanja visoke razine ostvarenja toga još vitalna likovnoga medija. Kao i prošle godine, prosudbeni sud u sastavu Igor Zidić (predsjednik), Snježana Pintarić, Darko Glavan, Iva Körbler i Franjo Sinković (HPB) sastavili su popis od tridesetak umjetnika koji su bili zamoljeni da pošalju po dva rada (slike) nastalih tijekom 2007. i 2008. godine. Darko Glavan u predgovoru katalogu izložbe ističe kako članovi žirija nisu krenuli od nekih čvrstih definicija i vrlo su se rijetko upuštali u formalističke rasprave, a »vrlo se brzo kao misao vodilja nametnulo uvjerenje kako je slikarstvo iznimno vitalna i značajna sastavnica suvremene hrvatske i svjetske likovne produkcije, te se po svojoj izvrsnosti i izražajnosti može ravnopravno sučeliti sa svim ostalim oblicima nove likovne prakse«. Nije nevažno napomenuti kako je izborom ovogodišnjih radova i pozvanih umjetnika žiri jasno pokazao kako jednako priznaje i uvažava umjetnike iz svih hrvatskih regija, svih generacija i potpuno disparatnih slikarskih tehnika, stilova i izričaja. Iako je jedna od važnijih propozicija za sudjelovanje bila zamolba da umjetnici odaberu djela većega formata, u kojima sva raskoš slikarskoga medija može optimalno doći do izražaja, to je u konačnici na izložbi postalo pravilo, čime je ovaj izložbeni projekt dokazao kako u hrvatskim atelijerima slikarstvo samoinicijativno, iz autentične potrebe umjetnika, bilježi iznimno dinamičan razvoj. Neka važna slikarska imena različitih generacija nisu ove godine uvrštena na izložbu iz jednostavna razloga što nisu slikali i izlagali nove radove u tekućoj godini, prebacili su se na neke druge likovne discipline i tehnike (primjerice, Robert Šimrak) ili su izbivali izvan granica Hrvatske. Između doajena hrvatskoga slikarstva, poput Nives Kavurić Kurtović, Dalibora Paraća i Đure Sedera, ove su godine radovima na izložbi zastupljeni Gordana Bakić (prošlogodišnja dobitnica Grand Prixa), Marijana Birtić, Tomislav Buntak, Ivo Deković, Mladen Galić, Grupa ABS, Paulina Jazvić, Duje Jurić, Zlatko Keser, Željko Kipke, Tisja Kljaković, Eugen Kokot, Ivan Kožarić, Nikola Koydl, Vatroslav Kuliš, Bane Milenković, Zoltan Novak, Petra Lidia Ševeljević, Bojan Šumonja, Matko Trebotić, Josip Trostmann, Dino Trtovac, Munir Vejzović, Matko Vekić, Zlatan Vrkljan, Josip Zanki i Anabel Zanze.

Iako je u užem izboru bilo nekoliko autora, koje iz etičkih razloga nećemo navoditi, nagradu je dobio Zlatko Keser za dvije slike velika formata, Mistična nužnost (2007) i Isijavanje (2008), obje iz istoga ciklusa. Bogata, puna tekstura Keserovih slika dobivena postupkom podslikavanja i premazivanja postojećih slojeva boje, raskoš kolorita, postavljanje i rješavanje novih strukturalno-kompozicijskih matrica na slikama, kao i potpuno nov, vedar ton koji emaniraju umjetnikovi radovi, čini se, nisu ostavili žiriju mnogo prostora za dvojbe o nagradi.

Veliku su pozornost, također, privukle nove slike Zoltana Novaka, koji uz nekoliko dubinski stupnjevanih planova na velikim formatima tematizira pitanje ljudske egzistencije u sivilu suvremenoga velegrada. Ovaj autor, nakon nekoliko godina vlastita propitivanja, vratio se prošle godine u prve redove naše slikarske scene, dokazujući kako su predviđanja nekih kolega likovnih kritičara iz devedesetih godina o njegovu iznimnu talentu bila apsolutno opravdana. Postojana inventivnost unutar slikarskoga medija također obilježava radove Duje Jurića, Vatroslava Kuliša, Bojana Šumonje, Baneta Milenkovića, Tomislava Buntaka, Matka Vekića, Munira Vejzovića, Dine Trtovca i Mladena Galića. Mali pomaci u kompoziciji, motivici ili koloritu javljaju se u navedenih umjetnika iz unutrašnje potrebe koja nije vođena zakonima tržišta, trenda ili intimnih oscilacija. To su redom umjetnici koji postojano rade na vlastitim slikarskim dionicama, brzo uče na nekim eventualnim osobnim amplitudama, poznaju tajne metijera. Matko Trebotić, primjerice, pokazao se autorom koji s godinama jača vitalnost vlastite slikarske dionice, neupitno radeći na razini teksture slike, koloritu i svjetlosti.

Ivan Kožarić istovremeno razbija slikarsko platno, ali ga također bogato premazuje bojom, i promatraču je teško odgonetnuti da li je prva faza rada bila nanošenje boje na bijelo grundirano platno ili piljenje i lomljenje okvira. U svakom slučaju, i Kožarić na poseban način dokazuje da se protiv slikarstva ne može, i da nije lako uništiti sliku.

Jedno od najvećih ovogodišnjih iznenađenja izložbe svakako su dvije velike kompozicije pejzaža Dalibora Paraća. Poluapstraktni pejzaži Dalmatinske zagore na kojima zrak i sunce titraju do granice fluorescentnih tonova boja zabljesnuli su živim, jarkim koloritom u mnoštvu mnogo tamnijih platana i senzibiliteta nekih mnogo mlađih kolega istaknutoga slikara. Općenito se može zapaziti suzdržaniji kolorit, zasićene, prljavije boje i odsutnost svjetla na slikama u mlađoj i mladoj generaciji slikara, dok većina umjetnika zrele dobi slika vedrijim koloritom i stanovitom hedonističkom lepršavošću poteza (Nikola Koydl, Matko Trebotić, Josip Trostmann, Munir Vejzović). Zanimljivi su primjeri za mlađe-srednju i mlađu generaciju: jedinstvo mnoštva u Tomislava Buntaka, obračun s ornamentom u kavezima Matka Vekića, konceptualna ironija ABS-a, kao i hladna, štoviše ohlađena fotoestetika Petre Lidije Ševeljević i Marijane Birtić te gusta mreža slova u nas jedinstvena letrističkog, minimaliziranog op-arta Anabel Zanze.

U svakom slučaju, jedna od glavnih tendencija godišnjih izložbi HPB Grand Prix za slikarstvo upravo je stalno praćenje i bilježenje pulsa slikarskoga medija, njegovih istančanih oscilacija, kao i pravovremeno prepoznavanje eventualnih novih, drukčijih stilsko-poetskih fragmentiranja u individualnim opusima, ali i na razini pojedine generacije i/li grupacije umjetnika. Jer, kao i u glazbi, ni u slikarstvu još nisu zacrtane i fiksirane sve postojeće dionice, i nečija nas glazba još nanovo diže iz letargije duha vremena, pokazujući nam put.

Željko Marciuš