Politikanstvo vlada splitskim kazalištem

Politikanstvo vlada splitskim kazalištem

Premda je kalendarska godina zbog sezonske organizacije scenskoga života nezahvalno razdoblje za rezimiranje rada nekoga kazališta, Drama splitskog Hrvatskog narodnog kazališta i splitska publika koja je prati 2008. pamtit će kao posebnu. Ne zbog iznimnih predstava i važnih estetskih pomaka, nego jer se u sklopu Splitskoga ljeta dogodio jedan od najvećih skandala u kazališnom životu Hrvatske posljednjih godina. Sramota koju je izazvao pokušaj intendanta da zabrani vlastitu premijeru, Euripidove Bakhe, dugo će crveniti obraze Milana Štrljića i svjedočiti o poniznu odnosu kazališta prema politici. Čak je i gostovanje Petera Brooka s Beckettovim Fragmentima palo u sjenu otužna pokušaja Milana Štrljića da prvi put u šest godina ravnanja kazalištem i Ljetom pokaže vlastito mišljenje, pokušavajući pritom anticipirati mišljenje politike o Frljićevim Bakhama kako bi se toj politici koja ga drži u intendantskoj fotelji dodatno svidio. Intervencija premijera Sanadera, koji je javno izdao „direktivu” da se premijera mora održati pljuska je Štrljiću, ali i jasan pokazatelj kako se u nas politika još miješa u kazališnu umjetnost. Sramota nije završila ničijom ostavkom – premda se njima prijetilo i o njima razgovaralo – a Bakhe su, kao i ostatak Ljeta, ostale u sjeni skandala koji će biti zlatnim slovima upisan u anale kulturnoga poltronstva.

Godina je donijela i promjenu na čelu Drame splitskog HNK koja je u ozbiljnoj krizi, otišao je Goran Golovko, a nova je ravnateljica Dubravka Lampalov, čije je postavljanje izazvalo iznenađenje, podjednako u Drami, kao i izvan kazališta. Golovko je, očito nezadovoljan, napustio HNK, izjavivši u intervjuu nakon toga kako politika vlada hrvatskim kazalištem, čime je jasno označio ozbiljan problem ne samo u splitskom kazalištu.

Nastavilo se i dalje osipanje Splitske drame, nekako se stječe dojam da su nakon smrti Josipa Gende stvari krenule nizbrdo. Ansambl su već prije napustili Milan Pleština i Milivoj Beader, otišao je zatim Aleksandar Cvjetković, a u ovoj godini splitsku je scenu napustila i Dijana Vidušin, jedina mlađa glumica koja je bila kadra nositi repertoar te Robert Kurbaša, kojega smo na toj sceni ionako nedovoljno gledali.

Velika kriza

Repertoarno, godina je započela Velikom magijom Eduarda De Filippa, u režiji Gorana Golovka, predstavom koja je ostavila dojam orkestra s Titanica koji ne prestaje svirati dok brod tone pa je prva premijera djelovala kao metafora raspada sustava koji ipak pokušava zadržati privid normalnosti. Ukratko, Splitska drama u jednoj je od najozbiljnijih kriza od postojanja profesionalnog ansambla u gradu i nema te magije, ma koliko velika bila, koja joj može pomoći dok se stvari drastično ne promijene.

Sama po sebi Velika magija nije potop smisla kakve su bile neke od produkcija na sceni HNK u posljednje dvije godine. Ona je tek sasvim nebitna predstava po tekstu koji iskazuje fascinaciju Pirandellom, ali i nemoć De Filippa da dosegne velikoga pisca. Veliku magiju ima smisla scenski propitivati ako redatelj ima viziju što uopće napraviti s tim tekstom i ne sumnjam da je Matjaž Pograjc – koji je produkciju trebao režirati – i sam majstor poigravanja iluzijom, takvu viziju imao. No o lošem planiranju repertoara svjedočila je redateljska promjena u posljednjem času pa je Goran Golovko, tada još ravnatelj Splitske drame, uskočio u posljednji čas – a nije mu prvi put da je spašavao posrnulu produkciju – kad je Pograjc otkazao. Odatle i dojam da je predstavu uspio razraditi tek mizanscenski, dok je bilo kakav dublji smisao tu nedostajao.

Repertoarni i umjetnički kaos nastavio se zatim premijerom Babine guice Tahira Mujičića u režiji Ivice Boban, koju HNK čak i nije stavio na veliku scenu, nego ju je, kao Pepeljugu, gurnuo na neprikladnu scenu Časničkoga doma u Lori. Nema tog princa koji bi od Babine guice napravio skladnu djevojku, pa sam sklon u ovom repertoarnom naslovu vidjeti simboliku, predstava je, naime, bila uzbudljiva, napeta, zanimljiva i privlačna baš kao rečeni dio spomenute gospođe u godinama.

Bez obzira što je produkcija splitskoga HNK u suradnji sa Šibenskim kazalištem najavljena kao nešto što »ubojitom snagom preispituje savjest našeg vremena« Babina guica posve je mlak, bezub i kao glavni junak impotentni kabaret koji u krugu vrti istu priču i tek povremeno izbaci dobar vic ili duhovitu repliku. Savjest našega vremena, što se tiče ove drame, nagrađene na natječaju Marina Držića – može mirno spavati.

Slijedio je Držićev Skup u režiji Joška Juvančića, predstava koja se može nazvati korektnim, ponešto staromodnim odrađivanjem Držićeve obljetnice, ali je i ova produkcija, kao i gotovo sve ostale u jubilarnoj godini, potvrdila da hrvatske scene i dalje nisu spremne na neku radikalnu, novu interpretaciju Držića koja bi ga istražila iz perspektive suvremenosti. Doduše tek poslije na Dubrovačkim ljetnim igrama moglo se vidjeti kako se Držićem igra Attila Vidnyánszky, redatelj Dunda Maroja iz Debrecena, tretirajući najvećega hrvatskog komediografa ne kao dramsku baštinu nego kao živo tkivo za slobodno tumačenje. Splitski je Skup imao nekoliko zanimljivih glumačkih rješenja, ponajprije ona Frane Perišina, Dijane Vidušin, Mije Jurišića i uvijek svježega Pere Kvrgića.

Prazni grad Dejana Dukovskog, posljednja premijera u prvom dijelu godine, u režiji još jednoga Makedonca, Siniše Evtimova, prošla je neopazice, bez ikakva traga, a kako se bližilo Splitsko ljeto i spremale se navodno velike stvari, ta je predstava sa Scene 55 nekako netragom nestala u medijskoj tišini.

Politika, Bakhe i ljeto

Ljeto su, kao i cijelu godinu, obilježile Bakhe, projekt koji je uzbibao domaću kazališno-političku scenu i o kojem je svaki političar imao nešto reći. Kritike koje su se pojavile nisu bile osobito povoljne, premda se meni čini da su Bakhe vrlo zanimljivo propitivanje naše suvremenosti, koja je, uostalom, i uznemirila politički vrlo osjetljiva intendanta. Bakhe nisu genijalna, čak ni bezgrešna predstava, ali su pokušaj da se antičkom tragedijom komentira vrlo izravno suvremeni kontekst, što je iz perspektive glavnine splitskog repertoara velik iskorak. Pa i ako su redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević povremeno pretjerivali u osuvremenjivanju Bakhe su svakako vrijedan prilog reinterpretaciji antike i što je još važnije – i još rjeđe na domaćim scenama, splitskoj pogotovo – radikalan ulaz u političku suvremenost, umjesto tako nam draga scenskog eskapizma, koji dobro pazi da slučajno ne dotakne neki suvremeni problem i, ne daj Bože, nekog uvrijedi.

Zašto Maksim Gorki nikad nije postao tako važan dramski pisac kao Čehov, najbolje ilustrira njegova najčehovskija drama Na ljetovanju, izvedena kao druga premijera Splitskoga ljeta. Sve je tu: čehovljevski karakteri, atmosfera, melankolija, besciljnost u kojoj nitko ništa ne radi, ali svi govore kako treba raditi, patnja nad vlastitom sudbinom, želja da se ode nekamo gdje će već navodno biti bolje… Sve je tu, jedino što nedostaje jest – drama! A kako je predložak na kojem se radi u kazalištu, bez obzira na sva ustrajavanja kako živimo vrijeme postdramskoga kazališta, još važan segment kazališnog čina, tako su i obilježja glumačke kreacije i precizna režija ostali u sjeni slabosti dramatičara Maksima Gorkog. Ma koliko Janusz Kica bio precizan redatelj koji minuciozno radi s glumcem, rezultat je bio – blijed.

I baš kao što je junacima ove drame Gorkoga na ljetovanju dosadno, tako se činilo da je i publici u ta duga tri sata, uza sav izvrstan glumački rad, prečesto bilo – dosadno.

Ljeto je pokazalo tužnu činjenicu da nešto što je u temelju koncipirano kao ambijentalni festival sve više bježi od istraživanja ambijenta, što bi mu trebalo biti misija, i sve se više sklanja u kazališnu dvoranu. Tako smo ovoga ljeta više dramskih programa gledali u Hrvatskom narodnom kazalištu nego na otvorenom, pa je čak i ambijentalni San ljetne noći s dubrovačkoga Lokruma nasilno uguran u splitsko kazalište. Povlačenje Splitskog ljeta u kazališnu dvoranu najbolje svjedoči o nedostatku svakoga koncepta u programiranju gostujućih predstava i napuštanje osnovnih programskih odrednica koje bi se trebale zasnivati na ambijentalnosti produkcija, gostujućih kao i premijernih. Bijeg u kazališnu zgradu još je jedno svjedočanstvo o osnovnoj programskoj odrednici repertoara Ljeta, ali i cijeloga splitskog HNK: linija manjeg otpora i program političkog i umjetničkog netalasanja u temeljima su programskog osmišljavanja, a neugodni skandal oko Bakhi pokazao je svu bijedu takva koncepta.

Pomaci, ali nedovoljni

Zanimljivo, nakon takva politikom obilježena Splitskog ljeta, koje je jasno pokazalo političke identitete i potpun nedostatak umjetničkog i ljudskog dostojanstva čelnih ljudi HNK, moto nove sezone glasio je: Nedjeljivost identiteta i ljudskog dostojanstva. Premda djeluje kao sarkazam na vlastiti račun, prije je riječ o pukom razbacivanju riječima, koje u toj zgradi nikomu ništa ne znače.

Prva dramska premijera nove sezone, Bog masakra, došla je tek u drugoj polovici studenoga i repertoarno je, što se naslova tiče, dobar potez. Yasmina Reza vrlo vješto, gorko i satirično analizira suvremenog intelektualca i naizgled savršene obiteljske odnose, kako bi iza njih otkrila nakupljenu frustraciju i jad suvremenoga svijeta. No Bogu masakra u splitskoj izvedbi i u režiji Nenni Delmestre nedostaje suptilnosti koja postoji u samu tekstu, prečesto se gazi do daske. Za razliku od Yasmine Reza, kojoj alkoholizirani parovi služe kako bi stvorila dramsku situaciju koja na fini način otkriva pravu ljudsku narav, u splitskoj produkciji ta alkoholna scena postaje bezglava slapstick-komedija u kojoj se baulja po podu, tetura i povremeno glumata na kvadrat. Da je bilo malo više redateljskoga strpljenja i osjećaja za detalj, suptilno dramski izvedena Yasminina konverzacija i sukob proizišao iz nje mogla je proći mnogo bolje. No, bez obzira na primjedbe, Bog masakra i u ovakvoj produkciji dolazi do problema suvremenoga neurotičnog društva, a nudi i nekoliko izrađenih glumačkih uloga (Trpimir Jurkić, Snježana Sinovčić-Šiškov, Elvis Bošnjak). Dobra je vijest, dakle, da se konačno na repertoaru splitskoga HNK našao recentan i društveno aktualan svjetski komad, loša je da je iz takve drame napravljena posve osrednja predstava, redateljski površna i povremeno nekontrolirana.

Kalendarsku godinu na sceni HNK zaključio je Beaumarchaisov Seviljski brijač u režiji Renea Maurina, produkcija koja zgodno rezimira probleme u Drami ove nacionalne kuće. Premda negdje u osnovi stoji dobar i točan koncept Renea Maurina, koji komediju pomiče u parodiju, povremeno čak grotesku, koja onda iz takve perspektive može govoriti o suvremenosti, cijela je priča zapravo nedovršena i kaotična. S odveć natrpane građe i s nedorađenim idejama predstava, baš kao i repertoar splitskog HNK, govori o nedostatku kompetentna kazališnog dramaturga koji ne bi dopustio banalna osuvremenjivanja ili još banalnije aluzije na svakodnevicu i koji bi uz pomoć redatelja produkciji zaokružio dosljednost koncepcije. Ovako, pojedini su momenti i scene odlični, dok drugi djeluju amaterski, kao pobjegli iz amaterske predstave za zabavu puka. Nikakvih najavljenih »raketa Beaumarchaisova humora« tu nema, revolucionarnosti koju je komad imao na praizvedbi još manje pa je opet upitno zašto je ta predstava na toj sceni i komu je uopće namijenjena.

Jasno, mogao bi netko napomenuti da godina u Drami ipak nije bila tako loša ako je dvoje splitskih glumaca nagrađeno Nagradom hrvatskoga glumišta. Točno, Dijana Vidušin i mladi Goran Marković nagrađeni su nagradama za sporednu žensku ulogu i iznimno ostvarenje mlada umjetnika, ali netko kritičniji mogao bi recimo zapaziti neugodnu činjenicu da je redatelj predstave za koju su nagrađeni – sjedio u žiriju koji im je nagradu dao, što na slavlje baca ponešto neugodnu svjetlost.

U svakom slučaju, dok se zapaža kako Balet i Opera splitskog HNK kroče sve sigurnije i ostvaruju respektabilne rezultate, ovdašnja Drama kao da se sve više zatvara u sebe i postaje nevidljiva. No u protekloj se godini na splitskoj sceni dogodila i jedna ohrabrujuća činjenica: mladi studenti glume, splitska klasa, počeli su nastupati i neki od njih djeluju vrlo zanimljivi (Goran Marković u Skupu ili Andrea Mladinić u Seviljskom brijaču) pa će možda splitskom kazalištu zahvaljujući glumačkim osvježenjima i, nađe li se netko spreman osmisliti kvalitetan repertoar, ipak u perspektivi svanuti bolji dani.

Jasen Boko