Poetika trasha – pokriće za lošu predstavu

Poetika trasha – pokriće za lošu predstavu

Ulaskom u razdoblje postmodernizma predznaci lake i ozbiljne umjetnosti prilično se relativiziraju. Jaz lakog i ozbiljnog prevladava činjenica da se iz ozbiljne umjetnosti isključuje niža klasa, koja vrijeme izvan radničkoga pogona posvećuje zabavljanju. Laka je umjetnost, kako je to označio Horkheimer, društvena loša savjest ozbiljne umjetnosti. Umjesto ustrajavanja na razlici života i umjetnosti i na ulaganju napora u zaborav egzistencijalnih problema da bi se prepustilo artificijelnosti prave umjetnosti, laka umjetnost uključuje potrošne odnose koji jamče potrošaču da ostane onakav kakav jest te da mu uložena sredstva povratno jamče projekciju vlastitih emocija. Laka se umjetnost, analogno i popularna kultura, prepoznaje po svojoj shematičnosti, po upadanju u klišeje, jednostavnosti izraza, uopćenim i polariziranim predodžbama o dobru i zlu, naglašenoj sentimentalnosti, žanrovskoj kontaminaciji, odnosno medijskom sinkretizmu. Popularna se kultura, šire od trivijalne ili lake umjetnosti, politički pozicionira nasuprot instancama kulturnih moći, koje propisuju što u kulturu, ili umjetnost, ulazi, a što se iz nje isključuje. Era post-izama pomućuje granice lakog i ozbiljnog, prevrednujući ustaljene i politički nekorektne vrijednosti i dopuštajući ozbiljnoj / visokoj / elitnoj kulturi preuzimanje obrazaca popularne kulture. Ono što se označavalo šundom, ili u novije vrijeme trashom, postaje polaznom građom umjetničke transformacije.

Koliko je u praksi doista riječ o umjetničkom recikliranju kulturnog otpada, a koliko trash-proizvod zadržava izvorne nevrijednosti? Ekipa predstave Ljepotica i zvijer u režiji Vite Taufera nije načistu s umjetničkim pretenzijama i polučenim rezultatom. Ubacivanje songova, DJ-a za miks-pultom i videoprojekcija u osnovni scenski zaplet, miješanje rapa, popularnih šlagera i turbofolka, jednostavna i općepoznata fabula, kao i tipizirani likovi iz svakidašnjice po svemu zadovoljavaju kriterije žanrovske kontaminacije i lake umjetnosti. Sve je prenaglašeno, hipertrofirano, ali ne i duhovito. Trash-pjesnikinja Jelena Tondini zvana J-Zlo i dramaturginja Magdalena Lupi po motivima bajke Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont i scenariju Jeana Cocteaua stvorile su stihovani predložak predstavi. Tauferova bajka smještena je u zabavnjačku sredinu koja je hibrid diskoklubova i turbofolk-okupljališta. Tipizirane likove bajke, koja je na pola puta između Pepeljuge i Ljepotice i zvijeri, Taufer zamjenjuje tajkunima, kockarima, udavačama, korumpiranim odvjetnicima. Elementi rapa i hiphoperske kulture s implicitnom društvenom kritikom, kapitalističke vizure radnika kao potrošne robe ili loših socijalističkih manira i prekomjernih bolovanja idu u prilog umjetničkom prevrednovanju. Ipak, jasne pornografske aluzije, medijske poruke etiketiranje žena kao polovnjača, jeftinjača, glupača, kučki, princeza, fetišiziranje vjenčanja, veličanje nesposobna oca koji sebi podređuje živote djece, zagovaranje alkoholizma kao manjega zla od droge i dalje je samo tvrdnja i reproduciranje postojećega društvenoga stanja. Parodijsko izobličavanje, kojim se trash može destruirati i rekonstruirati u nešto drugo, ovdje izostaje. Izvedbena građa opetovano citira izvorne ne/vrijednosti trasha, prepuštajući gledatelja isključivo niskim strastima. Inverzija znakova prisutna je tek sporadično u poruzi, prostačko i dalje ostaje prostačko, a užitak isključivo na razini nagonskoga.

Prošle su godine, nekako u isto predblagdansko vrijeme, dvoje umjetnika, Mat Fraser i Julie Atlas Muz, u sklopu festivala Ekstravagantnih tijela gostovali u Zagrebu s istoimenom predstavom, koju su također označili poetikom trasha. Za razliku od Taufera, njima je pošla za rukom umjetnička rekonstrukcija. Dohvativši se zazornih mitologema o seksualnosti tjelesno razlikovnih osoba, upravo zahvaljujući parodiji izvrnuli su idealizirane pojmove o ljepoti, vjenčanju kao vrhuncu društvenog uspona i crkveno blagoslovljena izbora te normiranoj heteroseksualnosti. U novoj bajci koju Fraser i Muzova ispisuju Zvijer je puštena s lanca u obliku nekontroliranih nagona, a Ljepotica se iz mehanizirane pornolutke preobražava u suigri ljubavnog snubljenja. Seksualnost više nije kategorizirana na normalnu i devijantnu. Fraser i Muzova prije performansa dijele gledateljima ruže kojima će ih zasuti u klimaksu performansa, time do određene mjere provociraju situaciju, no ne mogu predvidjeti i reakcije publike. Može se reći da je tu došlo do ideološke transakcije. Tim umjetnicima važnija je reakcija i refleksija negoli fiksiranje izvedbenoga materijala, njihova je kreacija otvorena intervencijama izvana. To je i ključna razlika između Tauferove bajke i bajke Frasera i Muzove. Taufer ne ostavlja prostor za intervencije izvana, dok se vrijednosti predstave Frasera i Muzove nadaju upravo u interakciji s publikom. Time Taufer ostaje u području kiča. U Tauferovoj Ljepotici i zvijeri nastupili su Anastazija Balaž Lečić u ulozi Ljepotice, Alen Liverić kao Zvijer, zle sestre bile su Tanja Smoje i Ana Vilenica, Damir Orlić Pijani Braco, Žarko Radić Otac, Dražen Mikulić Odvjetnik i DJ Jasmin Mekić. Scenograf je Luka Umek, a kostimografkinja Sandra Dekanić.

Ivana Slunjski