Podsljemenska posla

Podsljemenska posla

»Udri more i tuči sve jače, pivaj pismu meni izagnancu«; pjeva Mate Balota (Miho, poslije u egzilu Mijo, Mirković), bjegunac iz Istre (Italije). I more tuče li tuče i udara sve jače, pa se, kao Balota nekada i ja ćutim izagnancem u vlastitoj kulturi, u koju se hoće ugnijezditi banalnost i nepismenost, estrada i glamour.

Kroz stakleni zid (!) hotela prodire voda nebeska i vjetrom nošeno more: »O tempora, o jadno more«, napisao bio prijatelj mi Veselko Tenžera, u jedinoj polemici koju smo vodili, pljujući po jadranskoj prozi »kratkog daha«, ja uzjogunjeno uzvraćao, a Vojnović, a Kamov, a Marinković, a Jeličić?..

Obećah biti zanimljiviji, ali ne bih bio, da nije Sajam knjiga u Puli izbacio trinaestoga Kiklopa, kao što prasica odbija od sise trinaesto prase: da budem, primjereno sablazni, u duhu svekolikoga tračerskog groktanja jer taj, eto, trinaesti Kiklop nije dodijeljen „spisateljici“. Negdanji vlaškovuličanci, koji su osobito ljutili Krležu, danas su podsljemenci; oni njeguju, na lakiranim stranicama revija i banalnim kulinarsko-bigbrother-exclusiv-redcarpet-ples-sa-zvijezdama televizijskim glamuroznim seansama novu hrvatsku „kulturu“, hrvatsku ispraznu malomišćansku retoriku i tradiciju.

»Kakva je to tradicija? Plemstva? Kojega plemstva? Plemstvo, koje brani latinski jezik do 1848. kao svoj jezik… A inteligencija? Kakva je to inteligencija? Tu i nema inteligencije? Tu nikada nije ni bilo inteligencije! Kakva je to inteligencija, da je đavo što prije odnese!... Žalosna seljačka zemlja, čija inteligencija nema respekta ni spram čega što bi spadalo bilo u kom vidu pod pojam idejne ili bilo kakve duhovne vrijednosti. Arogantna, seljački gruba, ova inteligencija je nepismeno bezobrazna spram svega što nije opipljivo, ona priznaje samo realne stvari: sudnice, dekrete, banke, crkve…«, tako nas je vidio Krleža tamo još dvadesetih godina minulog stoljeća, tako su inteligenti i rezoneri, legalisti i lojalisti osam desetljeća poslije podigli dreku do neba u ime Pravnosti i Kulture.

Rekao je Giorgio Armani da je došlo vrijeme junk fashion (što i on mora proizvoditi, jer „otpad“ se traži!). Uz junk fashion rođena je i junk culture, trash culture, a eufemisti iz žutoga tiska požurili su ozbiljno rasuđivati chick-lit (kokoš, pile, „komad“). Chick-lit? Prije će biti cheap lit, shit lit.

Do jučer bi se to, barem u akademskome Zagrebu, otpisalo naprosto kao bofl, Bofel (loša roba), kao kič, Kitsch (jeftina roba), kao šund, Schund (izmetak), a danas evo to očekuje i književnu nagradu, uz gnjevno blebetanje pravednika (nekih čak i iz književnih krugova) iz tiražnih medija, ali i samih vrhunaravnih ustanova, biva, branitelja naših ljudskih prava.

Većina (ona Krležina „inteligencija“)jednako je zgrožena nepravdom, ali ne i svekolika Hrvatska:

Piše Damir Pilić: »Naravno da bi bilo puno zdravije za društvo da se od Kiklopa za hit godine odustalo već 2005., kad ga je dobio šund-autor svjetskih razmjera i ovovjeki Bog površnosti Paolo Coelho, ali bitno je da se ipak desio ‘pokret otpora’ protiv šunda koji je skroz naplavio demokratske obale našeg društva. Ako srozaš kriterije, uništio si društvo«.

Nastavlja Dubravko Grakalić: »Kad bi B.a.b.e. i sadašnji HHO imali ugled u javnosti, onda bi njihovo zatiranje jedne velike kulturne manifestacije, kakva je pulski Sajam knjiga, bilo opasnost upravo za ljudska prava onih koji misle drukčije od njih. Ovako, kad se HHO raspada, zapažanja notornog Čička o Nives Celzijus predstavljaju samo anegdotu o vremenima u kojima živimo«.

Zaključuje Aljoša Pužar: »Seoski gostioničar može ispratiti gosta koji razbija i psuje ili vonja i nije simpatičan ostalim gostima, i Nobelov komitet može u zadnji čas odlučiti da ne da nagradu nikome premda pred sobom ima odabrane kandidate i mudrost svijeta, toga je uvijek bilo. E pa onda se to naročito može sada kad se mafijaška tranzicijska medijska ljiga i prašnjava akademska provincijalnost zajedno upinju (naglasio M. R.) da ti sruše kućicu u oblacima.«

Vrsni nakladnici, urednici, književnici pridružuju se kulturnoj rezignaciji nad šund-reakcijama, braneći Sajam knjiga, braneći Homerova, Marinkovićeva i Diminićeva Kiklopa; kao što su Sead Serdarević, Branko Čegec, Kruno Lokotar, Miroslava Vučić, Neven Antičević, Josip Pavičić, Daša Drndić, Ludwig Bauer, Roman Simić, Igor Štiks, Mirko Kovač, Ante Tomić, Zvonko Maković, Irena Lukšić, Delimir Rešicki, Dražen Katunarić, Renato Baretić…

I?

I, ništa!

Njihovo zajedničko priopćenje jedva da se sitnim slogom utislo u neke internetske i papirne stranice, ostavljajući veliki medijski svijet tiražnih dnevnika i glamuroznih tjednika i kratkovidnih dalekovidnica posve nezainteresiranim.

»Mi smo deklasirani kao narod i u okviru tog deklasiranog naroda mi smo deklasirani kao klasa, a unutar te deklasirane intelektualne klase mi smo deklasirani kao pojedinci, koji se bave intelektualnim ‘bedastoćama’ i pišu suvišne ‘stvarčice’, ‘stvarce’ i ‘pjesmice’…«, rezao je Krležin skalpel po ondašnjem nagnjilome vlaškovuličanskom »cvietu hrvatstva«.

Ali: u Vlaškoj danas izumire onaj građanski Zagreb, poput prijatelja mi iz djetinjstva na Volovčici, braće Gross, skromnih i vrijednih urara, zlatara, draguljara, koji vlastitim vještim rukama za taj umorni Zagreb na umoru popravljaju demodirane antikvarne satove na navijanje (uspomene na majke radnice, koje bi nas darivale za maturu), kuju srebrne grivne autorskog štiha, uz popust nam prodajući zlatan prsten za zlatni pir…

A najbolji hrvatski sinovi preselili su se u podsljemlje, u one slastičarsko-„arhitektonske“ uratke, zaštićene krvoločnim psima, i iza svojih ostakljenih stijenki (kroz koje ne prodire voda!) pomno motre na narod (jer svoj narod Hrvat ljubi, dodao bio Fritz), pa ako još ne treba puštati s lanca pitbulla, puštaju na nas one S.S.K.-ove »gospodske kastore«.

No, šund-tres-bum udar na zdravu pamet i građansku pristojnost već je „u Hrvata“ stvorio „pokret otpora“, i za svom tom pjenom (jer ipak svi mi »nismo samo pina uvrh mora«, by Joško Božanić) neće ostati ni gorčina, već jedva tračak patetične sfumature poput ove podsljemenske magle…

A ta podsljemenska (i ina) nomenklatura, koja drži jahtu bez motora (važno je držati makar i potemkinovsku jahtu!), i koja drži ovaj narod za međunožje, i koja drži ovom hrvatskome narodu domoljubne prodike, nek ne misli da smo još baš onaj (opet) Krležin kadaver u čiji će lijes oni zabiti posljednji čavao.

Ovaj napaćeni hrvatski narod i mnogi njegovi rezoneri, inteligenti, izobraženci još u sebi imaju strasti i smjelosti i poštenja, i ova kultura (koju svim silama nastoje degradirati i degenerirati) ne da se živa pokopati, pa da nam onda oni pjevaju onu divnu Fiamengovu žalobnicu »sutra će te ponit«.

Milan Rakovac