Ples – zimska sesija

Događanja se plesne scene već godinama simptomatski grupiraju u dvije sesije. Jedna otpočinje u drugoj polovici svibnja i završava s Tjednom suvremenoga plesa, dok se događanja zimske sesije, nepogrešivo, naguraju u prosinac. Između tih dvaju intervala kapne poneka predstava i poneki festival, no to je neznatno u odnosu na intenzitet događanja u navedenim sesijama. Iako prosinac i inače obiluje događanjima, za ples se tada, gle čuda, nađe mjesta u repertoarnoj politici kazališta te se njihov program iznenada zgušćuje, a brojna plesna događanja vremenski preklapaju. Ta situacija izazvana obvezama plesnih skupina i autora prema financijašima fingira lažnu sliku o stanju u plesu. Stječe se dojam da je scena toliko bogata da se mora dobro promisliti kako najbolje iskoristiti večer i što od ponuđenih produkcija odabrati, jer povećana produkcija istodobno ne jamči i porast kvalitete gledanoga. U uobičajenu plesnu produkciju ugurala se i međunarodna konferencija Prostori plesa o početku rada Plesnoga centra, u organizaciji Hrvatskog instituta za pokret i ples te čak dva simpozija, od kojih je jedan na međunarodnoj razini. Sudionici simpozija o djelu Milka Šparembleka, održana u zagrebačkom HNK u povodu njegova osamdesetoga rođendana, dohvatili su se analiza dijela pozamašna opusa toga plesnog umjetnika. U Organizacijskom odboru simpozija našle su se Maja Đurinović, Iva Nerina Sibila, Katja Šimunić, Željka Turčinović i Ana Lederer. Razdoblje između 12. i 14. prosinca predviđeno je za međunarodni simpozij Paralel-slalom I: Filmski modusi koreografije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost i projekta East-Dance-Academy, u sklopu pograma Što afirmirati? Kako izvoditi?

Pojedine predstave izmaknule su optici zimske sesije, Nau Nensi Ukrainczyk i dance_lab collectivea o propitivanju odnosa lika i pozadine u trodimenzionalnom mediju te nova predstava Rajka Pavlića Etnounlimited ili suze i krv u produkciji Plesnoga studija Liberdance. Medijska najava koja se svodi na širenje obavijesti o premijeri privatnim e-mailovima za posljedicu ima malo gledatelja. Zbog iznimno malo repriznih izvedaba plesnih predstava i nelogičnih razmaka između premijere i sljedeće izvedbe, preporučljivo bi bilo uložiti nešto više truda i predstavu na vrijeme najaviti i u nekim drugim glasilima.

Vrijednosti (ženskoga) zajedništva

Autoportreti Katarine Đurđević, Kratki program br. 3: Trisolistice Irme Omerzo i Gyekenyes Band Mirjane Preis na različite načine u žarište istraživanja postavljaju zajedništvo i suradnju. Suvremeni je ples od samih početaka, barem što se hrvatskoga konteksta tiče, dominantno ženska umjetnička disciplina. Nije rijetkost da se plesno iskustvo prenosi s koljena na koljeno pa se u pojedinim obiteljima mogu naći tri generacije plesnih umjetnica. Linija ženskoga zajedništva i prenošenja iskustava iz generacije u generaciju bilo je neizostavno životno pravilo primitivnih zajednica, čvrsto povezanih s bilom vremena, sa zemljom i cikličnošću života. Pomak od primitivnih kultura prema suvremenom društvu upisuje opreku između prirode i kulture, ženske tjelesnosti i muške umnosti, privatnoga i javnog djelokruga. Sve žensko pritom je obilježavano slabijim članom opreke, kao nevažno, suvišno, apolitično, ono što treba držati pod nadzorom. Izvan uloga požrtvovne majke i poslušne supruge, žene su se realizirale jedino u dopuštenim sferama. Ples bi se također mogao svrstati u kategoriju dopuštenog, ako mu se odrekne svaka potencijalna političnost i implicitna društvena aktivnost. Autoportreti Katarine Đurđević, u koreografijama Adrijane Barbarić Pevek, Katarine Đurđević i Ivančice Janković, rijetko je viđen pokušaj problematiziranja ženskoga zajedništva na sceni. Ipak, tri sola, koja izvode Adrijana Barbarić Pevek, Anja Đurinović i Ivančica Janković, tek sporadično govore o vrijednostima međusobna pomaganja i ravnopravne razmjene znanja među generacijama, o brizi za drugoga, nježnosti prijateljstva i toplini dodira. Potpunije pretapanje iskustava izostalo je ponajprije zbog izvedbene odvojenosti triju sola umetnutih u naracijski okvir, koja mjestimično kratko prerastaju u grupne situacije. U trenucima dueta i trija koreografska građa raspodjeljuje se između plesačica i podređuje specifičnostima izraza svake od njih. Slučajni dodiri i preuzimanje inicijative jedne plesačice koja drugu uvodi u prostor svoje izvedbe čitaju se kao međusobno ohrabrivanje i poticanje na plesno izražavanje, na kreativnost, radost zajedničkoga sudjelovanja i dijeljenje užitka.

Priklanjanje obrascima

Pokret Ivančice Janković, koju se izvan prostora plesnih radionica i plesnih classeva gotovo i ne može vidjeti da pleše, naglašeno je školski. Ritmizirani i ponavljani pokreti te simetrični pokreti koji obuhvaćaju prostore dosega tijela u trima lagama inventar je plesnoga solfeggia i plastike, kojim se Ivančica Janković potvrđuje kao plesna pedagoginja. U središnjem dijelu predstave Adrijana Barbarić Pevek izvodi solo ispresijecan raznim plesnim tehnikama, što ukazuje na različite izvore plesnoga obrazovanja, ali i banalnim svakodnevnim plesnim vježbama i opuštajućim pokretima karakterističnih za neki od zabavnih klubova. Barbarić Pevek na trenutke se predstavlja kao profesionalna plesačica, potom kao podučavateljica i obožavateljica plesa. Sponu između tih dviju plesačica koja zatvara generacijski ciklus čini Anja Đurinović, mlada plesačica čiji se horizonti u plesnoj umjetnosti tek otvaraju. Njezin pokret kreće iz zatvorene zgrčene pozicije ležećega tijela te raste u pokret velikih amplituda i sigurno ovladavanje prostorom. Na mjestu bilješke o predstavi u programskoj knjižici stoje četiri personalizirana autobiografska teksta, koje stoga čitam kao predložak predstavi. Biografski sažeci otkrivaju zapravo više nego sama koreografija. Ples kao oaza ženstva, kao mjesto otpora ili kao umjetnička disciplina kojoj su posvetile svoje živote naglo upada u zamku patrijarhalnih obrazaca. Izjave Katarine Đurđević »Trenutno bih mijenjala radno vrijeme kako bih se više mogla posvetiti Nikoli (sinu)«, potom Adrijana Barbarić Pevek koja »proučava gemologiju i radi s dijamantima« čiji sjaj »zasjenjuje kći Glorija«, pa i Ivančice Janković »prilično rano zapazila sam prekrasne oči jednog Ž« slijede stereotipiju vjerne žene i požrtvovne majke, koje svoje umjetničko predavanje pretvaraju u profesiju pedagoginja i posvećuju se odgoju djece. Sve opcije otvorenim ostavlja jedino Anja Đurinović, jer »planova ima puno«, iako, prema zamisli jedne od koregrafkinja, svoju izvedbu završava u zagrljaju s lutkom.

Interakcija oka kamere i promatrača

Kratki program br. 3: Trisolistice Irme Omerzo nastavak je prethodnih autoričinih istraživanja suodnosa pokreta, glazbe, crteža i objektiva. Riječ je o trima solima u izvođenju Silvije Marchig, Roberte Milevoj i Zrinke Šimičić, u scenskom okruženju i realnim vanjskim prostorima. Izvedbe u vanjskim prostorima zabilježene su u filmskom mediju u cijelosti snimljenom fotoaparatom. Gotova koreografska građa podređena je oku redatelja/promatrača i mogućnostima filmskog jezika. Scensku izvedbu slijedi projekcija filma, što nameće usporedbu parametara žive izvedbe i fiksiranosti izvedbe u filmskom mediju. Režija i montaža kreacija su Gorana Rukavine, a fotografija Jasenka Rasola. Žarište promatrača žive izvedbe suočava se s različitim žarištem redatelja, odnosno snimatelja fotografije, koji naglašava detalje prvome promatraču možda posve nebitne. Ista koreografska građa mijenja se ovisno i o izvedbenom kontekstu. Izvedba u vrevi ulice ili na stubištu opustjela poslovnog centra donose nove impulse u čitanju pokreta. Zrinka Šimičić smirenim pokretima polazi iz središta tijela. Odjevena u crnu haljinu i visoke čizme odaje kontrolu nad koreografskom građom, ali i svijest o vlastitoj seksualnosti. Apstraktni pokreti, kojima Šimičić kao da prebacuje neki imaginarni teret između oteščalih udova, doskora se pretvaraju u kratke, sitne, oštre i istrzane. Kratki solo Roberte Milevoj, odjevene u kratki haljetak, visoke dokoljenice i tenisice, sav je u skokovima, preskocima, doskocima, čučnjevima. Silvia Marchig pokretom slijedi romantično izdanje svoga outfita, oblo, mekano, s pokretima ruku koje miluju jedna drugu. Interakcije između triju odvojenih sola nema, no interakcija slijedi u podudarnostima i odstupanjima redateljskog oka i oka promatrača u publici.

Glazba iz Gyekenyesa

Gyekenyes band Mirjane Preis u produkciji Studija za suvremeni ples najavljena je kao »brza, duhovita i uzbudljiva predstava« s »četirima smiješnim karakterima«. Koliko su »četiri smiješna karaktera«, koje utjelovljuju Dina Ekštajn, Ivana Miletić-Piškor, Branko Banković i Zoran Marković, uspjela u navedenim nakanama, drugo je pitanje. Predstava je doista brza i prilično bučna, budući da na sceni četvoro izvođača svojim tijelima i pomoćnim instrumentima nastoji proizvesti glazbu – dahom, različitim aliteracijskim sklopovima, disonancama, asonancama, ispuštanjem vjetrova ili šuškanjem škarniclima. Doima se da predstava vapi za narativnom linijom, koja bi zacrtala smjer njezina razvoja, no narativna se os neprestano gubi. Uporabom nesvakidašnjih predmeta koji mogu proizvesti zvuk cilja se na komičnost, ali ona je nategnuta kao i prisilna, gotovo cjelosatna veselost izvođača. Četvoro mužikaša, hvatajući se za komične elemente, parodiraju poznate filmske, glazbene ili plesne situacije, aludirajući na sentimentalnost i patetičnost pojedinih prizora. Autorske dosjetke prisutne su i u dinamičnoj izmjeni sola, dueta i većih grupacija. Najčešća je parodija muško-ženskog dueta, hladnoće i odmjerenosti poetskih baletnih dueta te strastvenih i izgarajućih emocija tanga. Bogata raznovrsnom građom, kako plesnom, tako i zvučnom, predstava gomila zanimljive ideje, od kojih su mnoge tek ovlaš nabačene. Dopadljiva i sladunjava, mjestimice duhovita, no nedovoljno razrađenih, makar zanimljivih umjetničkih ideja, predstava je stilizirana pokreta i prepoznatljiva rukopisa Mirjane Preis.

Ivana Slunjski