Pjesnik u očima europske kritike

Pjesnik u očima europske kritike

Ima u nas, srećom, pjesnika koji su podosta prevođeni, ali razmjerno nedovoljno zapaženi i popraćeni prikazima ili kritičkim prosudbama o njihovu djelu. A naš Anđelko Vuletić zasigurno je jedan od najprevođenijih, ali i prikazivanih pisaca u inozemstvu. Ne moramo spominjati samo Sloveniju, Makedoniju, Srbiju – jer možda je preporučljivije navesti kritičare koji su pisali ili još pišu o našem poeta universalis na stranicama njemačkog, poljskog, mađarskog, ruskog te francuskog literarnog tiska. Za manje upućene bilo bi dovoljno istaknuti mišljenje Alaina Bosqueta, koji je pisao da je Anđelko Vuletić veliki pjesnik. I sve u sličnom tonu čitamo u listovima poput Le Mondea, Le Figaroa ili u Nouvelle revue française.

Anđelko Vuletić je na svoj tihi način proživio sličan književni scenarij između Sarajeva, Skopja, Beograda, Pariza i Zagreba, poput Matoša, Ujevića i Kranjčevića. Stoga je njegovo djelo ostalo uglavnom izvan domovine, odnosno izvan pozorne optike hrvatske književne kritike. Ali to mu nije smetalo da postane jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca. Ako ne i najprevođeniji pjesnik. Njegovu su vrijednost cijenili najozbiljniji kritičari, primjerice Pierre Emmanuel ili Henri Michaux, koji se ne pojavljuju često ni u javnosti ni u medijima – s obzirom na piščev itinerarij i ratne okolnosti. I, kako bi rekao Vlatko Pavletić, njegove vrijednosti pronalazili su kritičari ponajviše ondje gdje su kriteriji najstroži, a ukus najistančaniji – u Francuskoj.

S izborom ove pozamašne knjige svaki će zainteresirani čitatelj uočiti prave i stvarne vrline književne pojave kojoj su gotovo podjednako prilazili svi oni koji su pisali o njemu, čak u stanovitoj mjeri ne praveći razliku između pjesnika i romanopisca Vuletića. Stoga možda i nije potrebno navoditi sve one pisce kritičare ili kroničare Vuletićeva stvaralaštva, počevši od Midhata Begića, Zorana Gluščevića, Riste Trifkovića, Miroslava Mirkovića… sve do danas Vlatka Pavletića, Branimira Bošnjaka, Cvjetka Milanje, Vjekoslava Bobana. Prepoznatljivost pjesnika osobenjaka i oporbenjaka u sklopu hrvatske i europske kulture i književnosti odlično opisuju riječi Vlatka Pavletića da je Vuletić »moderan i izazovan pjesnik« i Branimira Bošnjaka da donosi »vlastiti jezik i svijet«.

Moramo naglasiti da će se malokoji naš pjesnik – pa makar radio i više od pola stoljeća – moći pohvaliti tolikom količinom građe o sebi, i to najviše kao o iznadprosječnom i izvornom svestranom stvaraocu. Tu je Anđelko Vuletić primjerom hrvatske knjige i hrvatske književne sudbine. Moramo imati na umu da je Vuletić veći dio životnog i književnog vijeka proveo izvan današnje Republike Hrvatske, simbolički rečeno »u prostorima povijesti kao pjesmotvornosudbonosnim« (Branko Bošnjak), pa je tako ostao izvan današnje hrvatske književne kritike. Nažalost, oni koji prate naše medije, koji mahom kad je riječ o našim europskim piscima zaboravljaju Vuletića – shvatit će da se s nepravom zaobilazi pjesnik o kojem se u europskom tisku piše u superlativima.

S druge strane nije nikako manje važno znati da Vuletić u književnost ulazi nakon zatvora u Sarajevu, i to još 1954. i da je u tadašnjim okolnostima bilo iznimno teško stvarati, jer se literatura kao i svaka druga javna djelatnost smatrala služenjem državi, promidžbom. Zbog svih tih društvenih, a time i političkih okolnosti, Vuletić je bio prisiljen na progonstvo; tko ne nauči (i ne pristaje) na gramatiku, političku, dakako, osuđen je na progonstvo.

A već od prvih godina, dakle, od Gorkog sunca, 1957, Gramatike ili progonstva, Devetog čuda na istoku do Pisma nebeskom gromu s Dva hrama, dvije razvaline… pa sve do danas (Pčela i metak, Plamen i Slamka, 2006), traje taj zaista dug karavan tekstova. Traje u prilozima vrsnih kritičara, kako tuzemnih tako i inozemnih; traje kao praćenje kreativnoga putovanja bez zastoja zanimljivoga putnika na svoju odgovornost, putnika riječi. Pojavljuje se to sa svih strana i iz mnogih europskih zemalja, a zaustavlja danas i ovdje u krugu njegovih nesuđenih književnih i suđenih po peru kolega i glasnika vremena. A Vuletić je u potpunosti glasnik vremena, što mu vrlo pristaje duhom i talentom, a o čemu ćemo obilno pročitati na stranicama ove knjige. Ona nam pokazuje pisca od značaja i komada, koji je djelom i duhovnom postojanošću, uza sve eventualne zamjerke, u prvim redovima istinske književne oranice.

Isticanje pak vrlina, naposljetku i svih nerazmjernosti u književnom odrastanju i srastanju pjesnika (a u ovoj knjizi isključivo je riječ o pjesniku Vuletiću), nije ni potrebno. A kad znamo da je Vuletić tvorac nekoliko vrsnih romana (Gorko sunce, Klesar Tadija Tegoba, Dan hapšenja Vile Vukas, Dva hrama, dvije razvaline…) imat ćemo u vidu izniman format pisca koji marljivo usklađuje djela različita oblika i sadržaja i, što je hvalevrijedno, uvijek nov i originalan, i svestran. Vuletić je primjer pjesnika koji nije samo to, ali je pjesnik barem kao i romanopisac i dramatik. Čitajući ovako skupljene stranice o važnoj pojavi pisca u Hrvata prati me već dugo uvjerenje kako za takvog stvaraoca nema kraja, a ni početka. Sve je u procesu.

Možda se i ovom knjigom sve već ponavlja o pjesniku, s obzirom na sve uvrštene kritike, i to nadasve o njegovim zbirkama poezije i s tim u vezi njegovim emotivnim trošenjima na relaciji Sarajevo – Beograd – Pariz.

A sama činjenica da se u ovom i ovakvom zborničkom pregledu nalaze pretežito književne kritike pisane i objavljivane od autora izvan Hrvatske – govori o tome da je našem pjesniku hrvatska književna kritika ostala dobrano dužna. Možda se i s nepravom dobiva dojam da je o Vuletiću pisano više vani nego unutra, ali ova će knjiga ukazati da je tako; ali takvo stanje u nas traje ne samo u slučaju Anđelka Vuletića...

Miroslav S. Mađer