Operna inventura pro domo

Operna inventura pro domo

Rijetko se kad u redovitim osvrtima-inventurama na kraju tekuće godine nameću djela hrvatske operne baštine kao što je to u slučaju godine 2008. Mirjana Josipa Mandića u Zagrebu, Sunčanica Borisa Papandopula u Rijeci, Splitski akvarel Ive Tijardovića u Splitu i Povratak Josipa Hatzea u Osijeku čine taj inventarni popis. Osim toga, Sunčanica se nadovezuje na Pčelicu Maju Brune Bjelinskog postavljenu u Rijeci na samu kraju 2007. sa sopranisticom Olgom Šober u naslovnoj ulozi, koja je u 2008. doživjela nevjerojatan uspjeh s dvadesetak izvedbi. Taj je broj u uvjetima i organizaciji rada naših opernih kuća koje pojedini naslov u sezoni izvode u prosjeku od četiri do sedam puta doista dojmljiv.

Mirjana i Sunčanica podijelile su sličnu sudbinu susreta sa suvremenom publikom. Iako međusobno nemaju nikakvih dodirnih točaka, među njima se mogu naći brojne sličnosti. Mirjana je praizvedena 1937, Sunčanica 1942, ali je skladana 1935. Oba su djela prokomponiranoga glazbenog tijeka s folklornom potkom koja u Mirjani nije geografski određena, dok u Sunčanici rado zaziva orijentalno-turski stil. Iako je Mirjana djelo zreloga 54-godišnjeg autora, a Sunčanica operni prvenac 29-godišnjega mladog skladatelja, obje pate od sličnih nedostataka problematičnoga glazbenog oblikovanja dramaturške strukture. Obje se prihvatio nedvojben znalac Nikša Bareza, dirigent izrazita smisla i volje za otkrivanje nepoznatoga. Glazbeni rezultat s ansamblom riječke Opere bio je vrlo dobar, s ansamblom zagrebačke Opere nedostatan. U objema su se istaknule nositeljice naslovne uloge, sopranistice Adela Golac Rilović kao Mirjana i Ingrid Haller kao Sunčanica. Objema im je partner bio Davor Lešić kao Petar u Mirjani i Vezir u Sunčanici, potvrdivši se kao dragocjeni dramski tenor u usponu, koji bi ipak trebao poraditi na scenskoj strani svojih nastupa. Scenski su, svaka na svoj način, obje opere postavljene s najboljom namjerom približavanja suvremenoj publici nadrealističkoga i simbolističkog sadržaja u Mirjani (redatelj Petar Selem), odnosno arhaično-romantičarskog u Sunčanici (redatelj Ozren Prohić). Obje sadrže stranice lijepe i kvalitetne glazbe, no nijedna nije uspjela privući ni ostvariti komunikaciju sa suvremenom publikom. Sada kada smo ih vidjeli i čuli, znamo da hrvatska operna baština raspolaže daleko boljim ostvarenjima, od kojih su neka također dugi niz godina odsutna s repertoara. Ovdje ponajprije mislim i zalažem se za što skorije uprizorenje Gotovčeve Morane.

Za razliku od tih, za percepciju zahtjevnih djela, Splitska je opera publici ponudila omiljeni Splitski akvarel, u novom viđenju njegovih dobrih poznavatelja iz prethodnih dviju produkcija, redatelja Krešimira Dolenčića i dirigenta Ive Lipanovića, na čelu u cjelini neujednačena glumačko-pjevačkog ansambla. Novi je Akvarel osvanuo s glazbenim umecima sambe, udvostručenim likovima Johnnyja i Willyja, diskretnim striptizom mornara i wellness-centrom u kojem ordinira nadriliječnik Salko. Mnoštvo zabavnih detalja i osvrtanja na tekuće događaje ipak nije zasjenilo osnovnu nostalgično-sjetnu notu predstave koja želi reći kako ništa više nije kao prije.

Opera HNK u Osijeku ove je godine postavila tri jednočinke. Hrvatska praizvedba Aleka Sergeja Rahmanjinova našla se u istoj večeri s Mascagnijevom Cavallerijom rusticanom. Nedavno je premijerno izveden Hatzeov Povratak. Godine 2007. zajedno su postavljene jednočinke Stanac Jakova Gotovca i Leoncavallovi Pagliacci. Od tolika broja jednočinki na kupu očekivala bi se repertoarna maštovitost, inventivnost u kombiniranju pojedinih naslova. No, od svega ništa, već se pojedine jednočinke izvode zasebno u osiromašenu repertoaru u koji zaluta pokoja izvedba Ere s onoga svijeta i Vesele udovice, što sve zorno otkriva tešku krizu koja je zadesila to kazalište. Iako je zla kob osječkoga HNK da se na njemu najpogubnije prelamaju hrvatska politička strujanja i natezanja oko vlasti, osječka se Opera u objektivno mnogo težim vremenima isticala raznovrsnijim programom.

U posljednje vrijeme naše se operne kuće sve više okreću sustavu stagiona. Splitska i riječka tako rade već dulje vrijeme, a i zagrebačka se od početka ove sezone izrazito profilirala u tom smislu. Određeni se naslov postavi i odigra u bloku, nakon čega se prelazi na nov naslov. Postoji vjerojatno podjednak broj razloga za i protiv, a problem nastaje u ekstremnim slučajevima što ih prakticira Riječka opera s pet – šest izvedbi dan za danom, kao u slučaju nedavne Madame Butterfly, doduše s dvije solističke podjele, nakon čega nastupa dulja stanka bez opernih predstava. Publika bi zacijelo rado poslušala i usporedila dvije izvrsne protagonistice, jednu od vodećih svjetskih sopranistica Hui He i našu primadonu Mirellu Toić, ali ne dan za danom. Dok se o solističkim podjelama donekle vodi računa, misli li tko što za operni zbor znači izvođenje Ere s onoga svijeta pet dana zaredom? Zagrebačka opera trenutno ima novi štos: prvu ovosezonsku premijeru, Rossinijevu Pepeljugu izvodi tek sredinom siječnja, uz prorijeđeni program u prosincu. Za Puccinijevu obljetnicu priredila je koncertnu izvedbu Turandot na kojoj smo upoznali izvrsnu mladu rusku sopranisticu Elenu Nebera u naslovnoj ulozi. Ulogom Liu, kao i ulogom Giorgette u Plaštu, potvrdila se Adela Golac Rilović kao udarna snaga naše opere s kojom vrijedi računati.

Kako je o dobrim produkcijama godine na izmaku, kao što su splitski Faust te zagrebački Triptih i Orfej, već bilo riječi na stranicama Vijenca, u zaključku valja reći kako većina naših opernih produkcija počiva na inozemnim pjevačko-redateljsko-dirigentskim snagama. Slično kao u našoj ekonomiji, često olako kupujemo i plaćamo inozemne umjetnike. Pojedini strani pjevači, izuzimajući, dakako, one ranga Hui He, dođu i prođu, nešto i dobro otpjevaju, a ni ime im ne upamtimo. Vrijeme je da sami počnemo stvarati naše vrijednosti. Jer Tomislav Mužek ne pjeva nigdje izvan Splita, Nada Matošević ne dirigira nigdje izvan Rijeke, Loris Voltolini uopće ne dirigira u Hrvatskoj, Mirella Toić i Olga Šober ne pjevaju nigdje izvan Rijeke, Berislav Puškarić rijetko pjeva izvan Osijeka, Krešimir Špicer tek se nedavno prvi put predstavio u nas, Martinu Tomčić smo zaboravili, a Renatu Pokupić praktički još nismo ni upoznali na opernoj sceni. A popis uopće nije konačan.

Davor Schopf