Ono što je skriveno u njedrima

Ono što je skriveno u njedrima

Suvremeni hrvatski pjesnici i ove godine izobilja nude svoj unutrašnji život koji, kao i vazda, neće i ne mogu dosanjati do kraja. Mogu tek ukoričiti pjesme iz vlastite radionice strepeći ne od loše kritike, nego od prešućivanja i posvemašnje čitalačke i književnokritičke nezainteresiranosti. Osnovni je dojam da nijedan pjesnik i pjesnikinja u godini 2008. nisu zanijekali mjesto odakle su pošli, ali je isto tako zamjetno da se u novoizišlim knjigama poezije malo toga nastavlja, a da se mnogo toga ponavlja u smislu zrela modernizma. Malo je toga u službi pjesnika te se oni po svaku cijenu žele približiti sudu publike i javnoga mnijenja. Vladajući ukus književnosti zahtijeva sve veću slobodu izbora, jer naprosto sve može biti pjesma – reperske brojalice, lakoglazbena ljubavna zavijanja, luzerski intimistički zapis, opis vlastite erotsko seksualne seanse, žonglerska jezična dovitljivost, grafit, autistična umovanja pa i konkretistička riječ kocka. Rijetki su tek požudni arhitekti riječi jer sve je transparentno i na kraju ipak teži komunikaciji. Stoga je interesni odnos prema tradiciji znatno umanjen, a istom je povećan odnos prema vlastitu vremenu s primjesama depoetiziranoga pjesničkog materijala. S obzirom na izdavačke programe u 2008. poezija je zaista dostupna, a s obzirom na pjesnike – lako čitljiva. Ona postaje naš dnevni program ili verbalni artefakt koji po svaku cijenu želimo sačuvati od zaborava.

Nema pjesnika titana

Pojedini izdavači odlučili su se na raskošna izdanja (Fraktura, Durieux) te se pitamo tko će ih kupovati, a tko čitati? Iako se raskošnom opremom pjesničkih knjiga pokušava svrnuti pozornost na svečanost riječi i dostojanstvo poezije, u njima se pjesme nalaze kao zamrznute. Džepna izdanja poezije koja nam nude zagrebački izdavači AGM i Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika imaju onu privlačnu snagu koja siromaha ispunjava zadovoljstvom. No i jedan i drugi hvalevrijedan napor govori nam da poezija još nije odložena u spremišta i nije odbačena na otpad – nije postala književna makulatura, jer broj pjesnika i nadalje raste, a poetsko zasužnjivanje više ne podrazumijeva ni stravu ni ponor, ni prkos ni slom, a ni čeznutljive egzaltacije, nego zrak vremena koji bi da se zgusne u posvemašnju izražajnu slobodu. Baš možda stoga više nema pjesnika titana koji bi nas proročanski opčinjavali i pritom osvješćivali poeziju. Dio mlađih i najmlađih pjesnika lucidno fabricira pjesme na isti prepoznatljiv način ne ogradivši se pritom od proze. Tek u ponekim knjigama starijih pjesnika otkrivamo pukotine koje su za čitaoca apsolutna nepoznanica, a time su čari razotkrivanja tajni, između šutnje, onoga čuvenog ništa i šume slikovitih analogija nesagledive.

Sudbina i interpretacija dvadesetak novoizišlih knjiga, koje su zavrijedile pozornost u ovoj godini na izmaku, ovisit će o kratkoročnoj povijesnoj perspektivi u kojoj pojedinačna knjiga poezije neće biti tek odlomak cjelovita opusa nego razmatrana cjelina koja se tumači kao svijet u malom. Bilo kako bilo, suvremeno hrvatsko pjesništvo ne nastaje u nekoj duhovnoj zabiti. Ne može se zanemariti svakodnevna harmonizacija koja nastaje iz prijelaza kvantitete u kvalitetu svekolike fantazije koja bi da urešava i mijenja svijet. Ako ga već ne mijenja tad u obliku molbenoga govora, odnosno obraćanja božanskom biću, doseže eliksir religioznosti: jezgru u kojoj se duša rastvara. Riječ je o Molitveniku hrvatskih pjesnika: vijencu molitava (izbor i proslov Josip Brkić) koji je izišao sredinom ove godine i postao neizostavan dio bogate riznice hrvatskog pjesništva kristovskoga nadahnuća. Vremena su se promijenila i ono što je manji, elitni dio književnih povjesničara dosad skrivao u njedrima, od zlih pogleda i zabrana, u naše doba postaje zajednička civilizacijska imovina, riječju – civilizacija ljubavi. Ova knjiga ne nosi pridjevak antologija i to je unekoliko drukčiji pristup takvu lirskom kompendiju. Brkić u proslovu naglašava da nije ponudio ni antologiju religijskog ni duhovnog pjesništva. Pred nama je autorski i tematski izbor pjesnika i molitava.

Isijavanje ozbiljne poruke

Autor vijenca Molitava nije se ograničio samo na pjesnike kršćanskog nadahnuća u hrvatskom književnom prostoru nego i na sve one koji podastiru bogoljubni, bogoiskateljski i bogohulni kontinuitet hrvatskoga pjesništva. Pritom je Brkić posve svjestan rascijepljenosti hrvatskoga jezičnog korpusa na poeziju svjetovnog i kršćanskog nadahnuća. Bilježimo i dvije nagrade za poeziju: Dobriša Cesarić za neobjavljenu pjesničku zbirku u 2007, dodijeljen Borbenu Vladoviću u gradu Požegi, no knjiga (Slak uz prugu) izlazi početkom 2008, i ovogodišnja nagrada Kiklop za poeziju koja je dodijeljena Olji Savičević Ivančević na Sajmu knjiga u Puli za naslov Kućna pravila. U knjizi Vladović temeljito mijenja ishodište svoga pjeva. Krećući se od verbo-voko-vizualnih obilježja jezika (u prve dvije knjige) i njegove predmetnosti, on stiže do jasnih motiva svakodnevlja, a ponudit će i ono što je skriveno ispod pokožice jasno predočena mikrosvijeta. Vladović posvećuje pozornost malim stvarima koje isijavaju ozbiljne poruke, a kao dobar vizualist on teži utvrditi svoje mjesto u velikom broju stvari i njihovu psihizmu.

U svojoj nagrađenoj knjizi Olja Savičević Ivančević donosi, smatra kritika, suptilnu arheologiju intime koju gradi na anegdoti, upamćenom detalju, osjetu i davno izgubljenu, a sada pronađenu raju. Pjesnikinju privlači čaroban svijet djetinjstva, okružje obitelji te će u gotovo dnevničkim scenama i pjesmama u prozi, nostalgično opjevati djetinjstvo. Još je jedna knjiga privukla pozornost. To su Tihi alati, jedanaesta, jubilarna knjiga pjesama Milka Valenta u kojoj su radovi mahom već objavljeni u Akademijinu Forumu. Nakon verbalno formalne energetske ekstremnosti, leksičke rasutosti i erotske prenaglašenosti Valent napokon metamorfozira dosad uvijek isto jezično polje u povećan interes za tematskim središtenjem. Pjesnik odjednom vidi stvari i jezičnu funkciju kao etički čin. Takav je nadasve i Miljenko Jergović u svojim pjesmama koje je sakupio u debeloj knjizi pod naslovom Dunje 1983. (izabrane pjesme). Neiscrpnom pjesničkom imaginacijom on će iz sjećanja izvući sve što šutljiva pasivnost zaobilazi i tamo gdje je to nemoguće uspostaviti novi kontinuitet vremena, prostora i stvari. Sličan je pjesnik, barem u ovoj knjizi, Miroslav Slavko Mađer, iako ga od Jergovića dijeli višedesetljetni jaz. Zamijenivši esencijalne slike prirode za meditativna, nostalgijska sjećanja i emotivnu percepciju prirode, svijeta i, napokon, stvari, on obiljem topline uzvisuje i unizuje banalne egzistencijalističke porive i podaruje im nove smislove. »Sam u parku / u toj bolnici lišća / na stazama umornih duša / Neki me pas umorno njuši / a samo vjeverica na grani / radoznalo sluša...«

Simboli inferiornosti

Valja svakako spomenuti Mali izbir trogirskog pisništva (od XI. do XX. vika po Dušku Geiću učinjen). U Izbiru su svoje mjesto našli i trogirski pjesnici latinskoga književnog izraza, suvremeno pjesništvo trogirskih humanista kao i suvremeni pjesnici koji pišu na standardu i čakavskom dijalektu. Izbir potvrđuje postojanost, jezično bogatstvo i začudan broj pjesnika iz ovoga grada-komune-distrikta. Pjesme bilingvalno ispisuje i Nikola Kraljić, jedan od najprivlačnijih glasova riječkoga primorskog književnog kruga. On zna mitizirati svoja otočka, snovita sjećanja, uvijek u funkciji životnog vitaliteta, osjećaja za onomatopejsko razotkrivanje prirode i ono ljudsko – anegdotalno. U knjizi Kraljić se predstavlja kao izniman mediteranski pejsažist i panoramist. A potom, s knjigom o vinu, odjednom se na pjesničkoj sceni pojavio Enes Kišević i kao nikada u posljednjih deset godina izazvao čitateljsku znatiželju. Da nije samo riječ o statistici velikoga broja pilaca, svjedoče lapidarni stihovi s kojima je taj pjesnik obradio sve aspekte udjela vina u našim životima: koliko ugađa osjetilima, koliko potiče duh, koliko se uz njega uzdižemo, a koliko padamo: »Ja bih odmah vinsku fleku/izbrisao javno pred svima/kad bi mi život bio čist/kao ta fleka od vina«.

Poezija je svakako pripomogla da se odjeci feminističkoga pokreta postupno prenose i u jezik, odnosno jezikoslovlje. Knjiga koja brani takav jedan izam, a da se pjesma u potpunosti ne isprazni od višeznačnih poruka, knjiga je Aide Bagić Ako se zovem Sylvia. Simbole inferiornosti iz životne svakodnevice autorica pretače u nestabilne muževne i ženstvene biti. Jednakost za nju ne postoji jer bi u tom slučaju muškarci i žene bili zamjenjivi, a upravo je žena ikonička vrijednost za ovu autoricu koja mjestimice, uz generacijsku istobojnost i kritiku falocentričkoga poretka zagovara još i nježnu istospolnu ljubav. Posve je drukčijih poetskih nakana Dorta Jagić, koja u knjizi Kvadratura kruga dotiče transcendentni svod u biblijskom i evanđeoskom smislu. Takva propitkivanja podastiru odnose koje više naslućujemo nego vidimo te je ovdje riječ o posve drukčijem polju poetske svijesti. S jedne strane nailazimo na ženu koja je svoj glas, a s druge je strane žena pod utjecajem Božjega glasa.

Časopisna otvorenost

Dvije raskošne knjige zagrebačkoga izdavača Fraktura, koje već opremom imaju svojevrsnu težinu, potpisuju Tomica Bajsić (Pobuna obješenih) i Igor Štiks (Povijest poplave). Posljednji je već visokopozicionirani romanopisac, a ovom će knjigom pjesama, u kojoj je dominantna intriga neke priče, u narativnom tonu i lirskom skladu, podjednakim umijećem opjevati (opisati) svoje snove kao i crkvicu na brdu. Tomica Bajsić unekoliko je složeniji pjesnik, koji također uvažava neke vrijednosne konstante proze, glede rečeničnoga ritma. Točnije, pjesme u prozi dinamično su mu organizirane, a intertekstualni umeci ne umanjuju vidike izvornoga pogleda, koji teži svijet pokazati u izvornom fantazijskom bljesku, ali i u činjenično slikovitu zaoštravanju prijeđena puta. Bajsić prevodi sa španjolskog i engleskog te mu i ta iskustva idu naruku. Treba još spomenuti nekoliko knjiga pjesama iz bogata izdavačkog plana Društva hrvatskih književnika, realiziranih u posljednjim mjesecima ove godine, pod vodstvom glavnog urednika Borbena Vladovića: Vražja igračka Anđelka Vuletića, Melankolija tijela Zvonimira Majdaka, Lollo Ive Kalinskog, Bešćutnost akvarela Stanke Gjurić i Kornatske ruže Luje Medvidovića.

Velika potpora pjesnicima svih uzrasta oduvijek je bila časopisna otvorenost. Naše doba svjedoči o jedinom hrvatskom časopisu za poeziju Poezija, koji je u cijelosti posvećen pjesnicima i poeziji. Nakladnik je Hrvatsko društvo pisaca, a glavni urednik Ervin Jahić te izvršni urednik Ivan Herceg. Časopis, primjereno grafički uređen, ustrajno regrutira mlađe snage i potvrđuje već dobro valorizirana imena, koja u svakom slučaju mogu biti pregledni radni primjer. Časopis objavljuje i poeziju iz čitave regije ex-Jugoslavije te time na neki način promiče interkulturni književni dijalog, čime će izazvati znatiželju šire čitateljske publike.

Sead Begović