On je ovdje, svuda oko nas

On je ovdje, svuda oko nas

U sveopćem medijskom i kulturnom sustavnom estetskom vulgariziranju svakodnevice, jesmo li uopće imali vremena zapaziti kako je tema kiča uspješno prognana iz segmenta ozbiljnih likovnih umjetnosti, pa čak i arhitekture i dizajna? Tko danas uopće suvislo govori o kiču? Umjetnici su postali iznimno samouvjereni i lukavi. Svjesno obrađujući neke dopadljive segmente popularne kulture koja odlično prolazi, subverzivno podilaze izgubljenoj povorci šengajsta bez formirana ukusa, obrazlažući to individualnim pravom na uživljavanje u kič i camp-kulturu. Bez obzira pojavljuje li se kič-sadržaj na razini teme, motiva, forme ili izbora tonske palete, on je postao legitiman. Može vam se dogoditi da ispadnete smiješni jer nekomu argumentirano pripisujete kičistički senzibilitet, a taj si umjetnik istovremeno u sebi misli kako ste naivni, malo-pomalo rasprodajući cijelu izložbu oduševljenim ljubiteljima umjetnosti i novopečenim kolekcionarima.

Arhitekti i dizajneri još su opasniji igrači. Oni uvijek imaju spreman odgovor kako je, primjerice, riječ o savršenu hommageu retrodizajnu šezdesetih ili sedamdesetih godina za kojim su svi ponovno izgubili glavu, i tko vam je kriv što to ne razumijete. Zaklet će vam se jednoglasno kako je riječ o tzv. osviještenu kiču, kojemu se danas ne može pobjeći ako u prostoru u kojemu radimo i živimo želimo osjetiti dašak života. Ili, u prijevodu: nešto je toliko kič, da je postalo hip (Sanja Muzaferija, prema: Justine Picardie). Uređenja interijera? Veliki florealni uzorci na tapetama kombinirani s divnim shabby chic komadima pokućstva, neorokoko zrcalima i novim replikama Murano-lustera od šarena stakla i kristala, skladno razbacani Versaceovi svileni jastučići sa zlatnim meandrima, uz ponekoga porculanskog psa, slona ili tigra u prirodnoj veličini? Pa, pokušajte. Možda vas neki ožalošćeni i duboko povrijeđen novopečeni dizajner interijera i tuži zbog sumnje u njegov genij, talent i uništavanje ugleda pred uglednom klijentelom, iako vas sve zajedno podsjeća na prizore iz Pokondirene tikve. Samo se vi vadite na to kako u cijelome svijetu ugledni kolege i teoretičari ukusa u znanstvenim radovima pišu da je velik dio opusa Salvadora Dalija kič, i kako u Bostonu postoji Muzej loše umjetnosti (MOBA; Museum of Bad Art) sa svrhom predstavljanja najgore umjetnosti najširoj publici. U nas, kritizirati kič u umjetnosti i ambijentima postalo je gotovo pitanje političke korektnosti. Možete smrtno uvrijediti utjecajna vlasnika. A ako na nekog umjetnika ili dizajnera bacite strašnu anatemu kičera, to je gore nego da ste ga lišili života.

Promicanje kiča

Svake godine u božićno vrijeme duboko pati većina kolega u struci, a čini se da su ovogodišnja prigodna izdanja ženskih magazina, tjednika, novina i njihovih priloga posebice dala prostora ljepoti blagdanskoga kiča. Tako jedan tematski prilog o dizajnu donosi reportažu o stanu koji je sav uređen u kombinaciji neobaroka, bidermajera, secesije i neizostavna shabby chica, u kojemu sve vrišti od pretrpanosti pozlaćenim divovskim okvirima, teškim šarenim zastorima, nespojivim kombinacijama uzoraka pločica i tkanina, sve garnirano tonama suhog i pravog cvijeća i bilja. Mihaela Batinić u kolovoškom broju magazina Elle u eseju posvećenu ukusu zapaža kako se ovakvi i slični fenomeni događaju »zahvaljujući demokratizaciji medija, u društvu u kojemu su svi jednaki, vulgarno se nametnulo kao dominantno sredstvo koje omogućuje svima da se afirmiraju, pokažu i dokažu«. Svakom pronicavu povjesničaru umjetnosti i dizajneru bit će jasno kako u spomenutu stanu nije riječ o šarmantnoj i dekadentnoj manirističkoj pretrpanosti stvarima, parafernalijama i egzotičnim, rijetkim, biranim detaljima, nego o rapsodiji horror vacui estetskog užasa, o potrebi da se kvantitetom zapanji umjetnički neobrazovan promatrač. Ako Željka Čorak navodi kako je »stil pečat vremena na stvarima i pojavama«, a nekoliko svjetskih autoriteta o kiču unisono zaključuje kako je »kič sve ono što krivotvori stil i volju jednoga vremena«, tada u našemu kontekstu, u oazi bez kiča, nema mjesta replikama! To se odnosi i na posebnu, izdvojenu, kategoriju ljubitelja lijepoga koji nedjeljom na Britancu skrivećke kupuju stare crno-bijele obiteljske fotografije u secesijskim okvirima, stari posrebreni beštek, mjedene svijećnjake, nezgrapne komade kristala iz sredine 20. stoljeća i stare limene kutije keksa i bombona, kako bi umjetno stvarali (krivotvorili) novu / lažnu obiteljsku povijest.

Kada bih morala primjereno odslužiti zatvorsku kaznu, shabby chic stan pretrpan masivnim pozlaćenim (praznim!) okvirima, presvlakama s uzorkom divljih životinja i aranžmanima suhoga cvijeća bio bi mojom idealnom tamnicom, a mogu si, primjerice, predočiti jednaki užas na licu akademkinje Vere Horvat Pintarić, koja se prva u našoj suvremenoj povijesti umjetnosti bavila temom kiča.

Uživanje u kiču

Tako Vera Horvat Pintarić u svojoj trajno aktualnoj knjizi Od kiča do vječnosti pojašnjava kako pri pojačavanju kič-svojstava nastaje po njezinu mišljenju »neka vrsta estetskog horora, i kao što se uživa u grozovitim horor-filmovima, tako se sad uživa u umjetnim campy-tvorevinama«. Naša je svakodnevica maksimalno pojačana kič-predmetima koji su prešli svaku razinu vulgarnosti, a treba nam ponekad i mnogo snage da u smeće bacimo onu nevinu svijeću u obliku srca, šareni magnet za hladnjak u obliku torte ili slatki porculanski držač za sapun u obliku anđela. Kič, između ostaloga, ima opako svojstvo da nam se lopovski uvlači pod kožu, u srce; njegova sladunjavost ljepljiva je poput karamela, podmuklo igrajući na emocije i najradikalnijih među nama, koji se zaklinju na dizajn Bauhausa i obitelji Aalto. Dućani s dekorom za dom po gradu kombiniraju birane dizajnerske komade ukrašene umjetnim plastičnim cvijećem i biljem te grotesknom bižuterijom, a i najekskluzivniji među njima imaju u svojoj ponudi porculanske zbirke s najnevjerojatnijim uzorcima cvijeća, voća i životinja, predmete koji nadahnjuju na organiziranje senzacionalne izložbe kiča u današnjem primijenjenu umjetničkom obrtu.

Kič – Bog potrošačkog društva

Nije više korektno analizirati ni religiozni kič, šarene svetačke figurice, privjeske koji svijetle, neuskusno dizajnirane krunice, ni sličice, jer ćete nužno povrijediti nečije duboke emocije, i možete riskirati da vas proglase crnim ateistom, uz prigodno spominjanje komunjarskih predaka. Na stranu što ćete se truditi pojašnjavati da neki od tih predmeta duboko vrijeđaju svakog istinskog vjernika, i iz sveca rade lakrdiju, klanjajući se samim svojim postojanjem krivomu bogu potrošačkoga društva. Stoga se tomu području ne približavajte. Ipak, poneki anđelčić od prozirna Swarovski-kristala mogao bi u ove blagdanske dane sasvim solidno funkcionirati u vašemu estetski besprijekornu interijeru, jer Alessi ili Toyo Ito još nisu na tržište izbacili seriju dizajniranih anđela, zar ne?

A što ćemo sa spomeničkim kičem, čije postojanje također navodi i analizira Vera Horvat Pintarić u svojoj knjizi, i koji bismo bez greške prepoznali kao pseudoumjetnost? Nisu li to sve one nedavno iznikle biste po našim gradovima, koje u stilu, tehnici lijevanja i materijalu te završnoj obradi krivotovore stil i volju prošloga vremena? Vraćajući nas lažno u 19. ili početak 20. stoljeća, njihovi tvorci negiraju suvremene spomeničke vrijednosti, rade stilsku i kreativnu travestiju koja je sinonim za kič. Ili, kako pravilno zapaža Sanja Muzaferija, »kad se kič politizira – postaje potencijalno vitalan«.

Ima još živih koji pamte, nije to bilo tako davno, kada je u Društvu arhitekata, u redakciji ugledna časopisa Čovjek i prostor bila osnovana tzv. Komisija za prelijepo. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 2000. Iz broja u broj na stranicama ČIP-a kočile su se novopečene tajkunare iz svih krajeva Hrvatske, s naglaskom na podsljemensku zonu.

Šokirano uredništvo (Galović, Maković, Mucko, Penezić, Rogina) nije znalo kojoj bi dalo bolju nagradu za kič i neukus, konkurencija je bila nevjerojatna! Sve je vrvilo od ružičastih, plavih i limun-žutih fasada, predimenzioniranih balustrada, lavova i patuljaka na ulazu, alpskih prozora sa šembranama, rokoko i secesijskih detalja, stravično neusklađenih volumena... Treba li reći kako je uredništvo na sjednici DAZ-a po hitnom postupku smijenjeno, nakon što se otkrilo kako autori nekih nadasve ljupkih (i nepotpisanih) zdanja nisu baš anonimni i nepoznati arhitekti.

Točno na vrijeme da nas pripremi za blagdansko potrošačko ludilo koje maksimalno pogoduje kič-mentalitetu, stigla je u knjižare knjiga Od kiča do campa: strategije subverzije Sanje Muzaferija (Meandar, Zagreb, 2008). Riječ je zapravo o njezinu magistarskom radu, napisanu 1996. na poslijediplomskom studiju medijskih znanosti na Sveučilištu Sussex u Velikoj Britaniji. Iznimno jasnim i razumljivim diskursom Sanja Muzaferija precizno analizira i pojašnjava što je danas kič, i njegova samosvjesnija, afektiranija inačica – camp.

Što je zapravo kič

Kič je suprotan od vrsnosti i posebnosti koje karakteriziraju visoku umjetnost, on je antagonističan spram prave umjetnosti. On bi bio nezamisliv bez industrijski i masovno proizvedene umjetnosti. Camp (još ne postoji hrvatska inačica pojma) je kreativan i potencijalno subverzivan, dok je kič nesvjesno loša imitacija. Sanja Muzaferija ističe da se kič može čitati na način campa, ali stvari jednostavno ne funkcioniraju u obratnom smjeru, jer kič ne posjeduje ironiju, teatralnost ni dvostruke parodijske kodove campa. Nudeći različite definicije i interpretacije dva pojma, autorica pojam campa proširuje na polje filma i queer-kulture, navodeći niz sjajnih primjera te kulture travestije i šljokica. Muzaferija također savršeno precizno definira camp-umjetnost kada kaže kako je ona »često dekorativna, naglašava teksturu, senzualnost površine i stil. Ponekad čitav jedan oblik umjetnosti postaje zasićen campom«, a mi bismo dodali kako nas to neodoljivo podsjeća na četvorne metre i metre onih silnih dekorativno i neuvjerljivo premazanih šarenih platna koje je stanovita slikarska klasa malih klonova iznjedrila u drugoj polovici devedesetih do danas, izgubljena u bespućima kopiranja Gerharda Richtera iz treće ruke, ili općenitoga trenda nanošenja na platno gotovih florealno-vegetabilnih šablona iz Ikee i Bauhausa, na tobože postapstraktno-ekspresionistički tretiranoj osnovi slike. To se slaže s autoričinom opaskom kako »camp, usprkos glamuroznosti, implicira amor vacui, pokazujući da postoji samo praznina (pravog značenja, pravog Ja, pravog spola, prave umjetnosti), nasuprot horror vacui kiča«. Analizirajući fenomen kiča, autorica navodi niz mogućih definicija kiča, koje se mogu primijeniti na različite grane umjetnosti: »To je realizacija umjetničkih motiva falsificirana hipersentimentalnošću. Ponekad se izjednačava s lošim ukusom i diletantizmom, ili se smatra konvencionalnim, pretrpanim, namještenim i površnim atrakcijama bez originalnosti.«

Navodeći osnovne teze velikih autoriteta koji su se bavili kičem u 20. stoljeću, poput Gilla Dorflesa, Clementa Greenberga, Hermanna Brocha, Susan Sontag, Rolanda Barthesa ili Umberta Eca, primijenjenih na područje visoke umjetnosti, autorica se na drugomu kraju lanca popularne kulture pita »je li kič također sinonim za trash, junk, cheese, schlock, pokretnu traku, jeftino, chain-store, loše, prizemno«, priznajući da ta pitanja ostaju bez odgovora, postavljajući na kraju možda ključno pitanje cijela poglavlja o kiču: »Je li kič nešto što gotovo korumpira procese visoke kulture?« U našoj predblagdanskoj zbilji, mnogi kulturni i društveni fenomeni nepogrešivo prokazuju kičiste, pojedince s kičerskom sviješću i ponašanjem, a ne samo kič i camp-predmete.

Možda je i više no jedna razina obuhvatljive i spoznatljive stvarnosti korumpirana kičem, ali to nas ne bi smjelo paralizirati u nastojanjima da stvaramo drukčiju estetsku matricu postojanja – mislim dok dovršavam tekst, gladno mjerkajući velikoga sv. Nikolu od čokolade na pisaćem stolu, nadohvat ruke. Malo slatka kiča ipak uljepšava život u prosinačkim danima.

Iva Körbler