Među oblake, prema zvijezdama...

INK – Gradsko kazalište Pula: Ana Tonković Dolenčić, Tablica dijeljenja, božićni igrokaz, red. Ivan Leo Lemo

Među oblake, prema zvijezdama...

Priznat ću odmah: zazirem od svih prigodničarski determiniranih kazališnih, filmskih, likovnih, glazbenih, književnih i inih događaja i događajnica, posebice onih što se svim silama trude obilježiti, uzveličati i uzveseliti neke od velikih blagdana. Budući da još vjerujem – sveukupnom i svenazočnom konzumerizmu usprkos! – kako bi autentični doživljaji blagdanske ljubavi i zajedništva morali biti i ostati posve osobni/intimni, te im (takvima) ne treba dodatna ambalažiranja i ostaloga pripadnog kiča, nerado se uključujem u sve oblike njihova bučnog, masovnog i najčešće neumjerena proslavljanja. Osobito kad je riječ o teatraliziranju Božića, blagdana koji bi (valjda, ipak) morao sačuvati svoj izvorni sentiment i patos. I svu djetinju nostalgiju koja uz njih ide.

Dok sam, nedavno i nenadano, bila na premijernom izvođenju božićnog igrokaza Tablica dijeljenja, priređenu na sceni Istarskog narodnog kazališta u Puli, morala sam (priznajem!) najprije svladati svoj privatni otpor prema nebrojenim oblicima božićnoga potrošaštva, uključujući i njegovu kazališnu inačicu. Te predstavu odgledati (u društvu mnogobrojne djece i njihovih roditelja) nepristrano, profesionalno, gotovo bih rekla: s nekakve brehtovske distance.

Umiljatu, dobro zašuškanu i primjereno poučnu božićnu pričicu o istini, ljubavi, pomirenju i dobroti – ključnim vrijednostima našega života, na koje (jer je, redom, riječ o takozvanim apstraktnim imenicama), pritisnuti svakodnevnom pragmom i dinamikom, uglavnom zaboravljamo. Ili ih, ljudski nesmotreni kakvi već jesmo, zametnemo / pogubimo negdje usput. Kazalište, pogotovo kazalište namijenjeno djeci, uglavnom je sklono vjerovati kako je preporučljivo, možda čak i korisno, s vremena na vrijeme podsjetiti na njihovu važnost. Pogotovo u vrijeme Božića, kad smo ionako svi raznježeni i vrlo osjetljivi (te se repertoarni potez INK-a može smatrati opravdanim).

U igrokazu Tablica dijeljenja osjetljivo se podsjećanje na radosti zajedništva i prijateljstva razvija na dvjema razinama: dramskoj / dramaturškoj – nazovimo je razinom teksta i kazališnoj / izvedbenoj – nazovimo je razinom predstave. Valja odmah reći kako je ona prva, razina teksta što ga je napisala Ana Tonković Dolenčić, daleko nadmoćnija u odnosu na onu drugu, razinu predstave što ju je dosta rutinski režirao Ivan Leo Lemo. Naime, dramski je tekst Tablice dijeljenja vješto strukturiran (devet scena, kojima su dodani još i prolog i epilog) te još vještije ispisan predložak, čija autorica bjelodano dokazuje kako, prvo, točno zna što čini i zašto to čini te, drugo, točno zna kojim sve zanatskim postupcima to svoje činjenje može (p)ostvariti. Ne bi li svoju jednostavnu (ali i poučnu) pričicu o trojici sebičnih pa zavađenih dječaka – koji potom izrastaju u još sebičnije pa zato i posve osamljene i posve nesretne dvadesetogodišnjake – izvukla iz prizemnosti stereotipnoga sižea i uzdigla je među oblake, prema zvijezdama... Upravo to, naime, priželjkuje, ali i kazuje jedan od njezinih junaka, zacijelo i najuspjeliji / najpoetičniji od sve petorice likova koliko ih u komadu ima. Samo je jednomu od njih dano da agira kao njegov dobri duh i spiritus movens, zbog čega je i označen znakovitim kodnim imenom – Vilenjak.

U predstavi toga Vilenjaka igra neobični, u svakom pogledu hiperuočljivi Kazuhiro Tamari, tamnoputi mladić rođen u Tokiju (1984), kojega je neka dobra sreća dovela do obala Ilirije (u programskoj knjižici piše kako je srednju školu završio u Dubrovniku), gdje je neočekivano postao glumcem. Takva je njegova scenska drugost u ansamblu Tablice dijeljenja višestruko iskorištena: osim što drukčije izgleda, drukčije govori (hrvatski, ali s više nego čujnim stranim naglaskom) i drukčije se kreće (govor tijela mu je zaigran, gotovo plesni), Tamari i glumi posve drukčije od ostatka ekipe, sastavljene od dodatnoga (rutiniranog) muškog četverca predvođena veteranom Božidarom Smiljanićem, apsolutno rutiniranim Djedicom (misli se, dakako, na Djedicu Božićnjaka). Tamarijev je Vilenjak maskota ove božićne predstave: u scenama u kojima ga nema tempo i ritam naglo opadaju a komunikacija s gledalištem – osobito s djecom u gledalištu ! – naglo se prekida. Ali se, srećom, nanovo uspostavlja čim on proviri iz nekoga kuta.

Osim što svoje glumce nije umio motivirati (već ih je ostavio da govore, da se kreću i da povremeno pjevaju – te da sve to čine posve predvidljivo), redatelj Ivan Leo Lemo nije se uspio izboriti ni s većinom suradnika: scenografkinja (Vesna Režić) opteretila je scenski prostor golemom količinom plamenocrvene boje, oblikovatelj svjetla (Dario Družeta) teško da je tu nepodatnu gomilu crvenila mogao primjereno osvijetliti, kostimografkinja Mirjana Zagorec iskazala se uglavnom u jednom osamljenom slučaju (duhovita Vilenjakova kostima)...

Autorica scenske glazbe Tamara Obrovac i koreografkinja Andrea Gotovina svoj su dio posla obavile profesionalno korektno. Prema zvijezdama uputit će se neki drugi put.

Jelena Lužina