Marin Držić na kazališnoj mapi Europe

Marin Držić, Dundo Maroje, ur. Luko Paljetak, Matica hrvatska, Ogranak Dubrovnik, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 2008.

Marin Držić na kazališnoj mapi Europe

U povodu jubilarne petstogodišnjice (navodnoga) rođenja jednog od najvećih i, vjerojatno, najkontroverznijih hrvatskih komediografa, a zasigurno najzanimljivijega hrvatskog dramatičara u književnosti ranoga novovjekovlja, ili kako stoji na naslovnici izdanja o kojemu je ovdje riječ: »U čast 500-godišnjice rođenja Marina Držića (1508–2008)«, Luko Paljetak priredio je knjigu dostupnih prijevoda komedije Dundo Maroje. Knjiga obuhvaća osamnaest prijevoda toga djela, već uvelike kanonizirana u hrvatskoj književnoj historiografiji, kako na svjetske jezike tako i na, uvjetno rečeno, manje jezike. Pored prijevoda, od kojih su mnogi dosad bili teško dostupni, a neki i u rukopisu, knjiga je opremljena dvojezičnim pogovorom i životopisom Marina Držića, koji potpisuje Slobodan Prosperov Novak. Polazišni je tekst Dundo Maroje koji je priredio Frano Čale.

U pogovoru se ukratko iznosi povijest prevođenja Držića na strane jezike, ali i povijest njegove recepcije na stranim pozornicama. Jer, valja napomenuti, prijevodi Držićevih dramskih komada nerijetko su bili upravo motivirani njihovim možebitnim izvedbama, bilo u velikim nacionalnim, amaterskim ili pak poluprofesionalnim kazalištima u inozemstvu. U tom smislu valjalo bi skicirati kratku povijest prijevoda najpoznatijega djela dubrovačkoga dramatičara, komedije Dundo Maroje, kako je izlaže Paljetak, kao i kratku povijest prijevoda ostalih njegovih djela, koji iz opravdanih razloga, ponajviše koncepcijske naravi, nisu ušli u ovaj izbor.

Prvi prijevodi Držića. Početak prevođenja

Djela Marina Držića zarana su se počela prevoditi na strane jezike, ponajprije njegove najpoznatije komedije, Dundo Maroje i Skup, važne kako u književnokomparativnom smislu, posebice zato što se u njima nasljeduju obrasci u renesansi općeprihvaćene plautovsko-terencijevske komičke dramaturgije, tako i u smislu scenskih mogućnosti koje otvaraju. Prvo je njegovo djelo prevedeno na neki strani jezik Novela od Stanca, koju je, pod naslovom Der gefoppte Stanac – Schwank von Marin Držić, u zagrebačkome listu Agramer Zeitung 24. prosinca 1890. objavio Ivan Souvan. To je bio osamljen pokušaj, koji nažalost nije imao sljedbenika, a danas ima čisto bibliografsku važnost. Intenzivnije prevođenje Držićevih djela počinje tek nakon premijere Dunda Maroja u režiji Marka Foteza 1938. Prevođenje djela teklo je i usporedno s njihovim postavljanjem na inozemne pozornice. Prvi je put u Europi Dundo Maroje prikazan u Narodnom kazalištu u Helsinkiju 6. travnja 1945. u režiji Pekke Alpa. Tekst komedije za tu je prigodu preveo Jalo Kalma, pod naslovom Rasipni sin (Tuhlaripoika). Poslije su komediju Dundo Maroje na finski prevodili i Jukka Hyrkkönen i E. Elastelä, ali pod ponešto drukčijim naslovom (Ukko Marojen Dukaatit). U Pečuhu je pak komedija postavljena na scenu kazališta Nemzeti Szinhaz 9. svibnja 1948. u režiji Ferenca Lendvaya. Tekst, objavljen tek 1959, na mađarski je preveo Zoltán Csuka (Dundo Maroje: Vígjáték öt felvonásban). Domaći redatelji također su postavljali Dunda Maroja na inozemne pozornice, među inima i Marko Fotez i Bojan Stupica. U nizozemskom kazalištu Toneelgroep u Arnhemu Fotez je 1. siječnja 1957. premijerno režirao tu komediju pod naslovom Dundo Maroje’s Dukaten, u prijevodu Christiana van der Berka, dok je Stupica svojega Dunda Maroja postavio na scenu Narodnoga kazališta u Pragu 22. ožujka 1957. Fotezovu preradu na češki tom je prigodom preveo Jaroslav Urban (Maroje: komedie o třech dĕjstvÝch, 1958; Dundo Maroje: veselohra o 3 dĕjstvÝch, 1967). SlovaÞko kazaliÜte iz Bratislave uprizorilo je Svßka Maroja u prijevodu A. Vrbackog i I. Trena 13. listopada 1957. Kasniji prijevod potpisat µe Ivan Minßrik (Ujko Maroje, 1962). U Poljskoj je Dundo Maroje praizveden, pod naslovom Rimska kurtizana (Rzymska kurtyzana), u Sosnowiecu 8. o×ujka 1958. u re×iji Tadeusza Przystawskog. Poslije je ta drama uprizorena i u drugim gradovima, Þesto i u osuvremenjenoj redateljskoj viziji, no uvijek prema istome prijevodu. Pod naslovom Uncle Dundo u Engleskoj je Dundo Maroje prvi put uprizoren 20. listopada 1958, toÞnije na pozornici KazaliÜta Beograd u Coventryju, u re×iji Johna Falcka. Tekst je, uz pomoµ Otona Grozdiµa, prevela i uredila Margaret Flower. èvedska premijera zabilje×ena je u G÷teborgu 6. listopada 1960, a za tu je prigodu tekst na Üvedski jezik preveo Ivar Harrie (Pappa Marojes Pengar). PoÞetkom 1960-ih Dundo Maroje preveden je i na esperanto, kao Onclo Maroje, pa je konaÞno i postavljen u KazaliÜtu Falkoner, u produkciji Me­unarodnog esperantskog kazaliÜta (Internacia Esperanto Teatro), u Kopenhagenu 1962, u sklopu Svjetskog kongresa esperantista. Tekst je za scenu priredio, preveo i re×irao, a dijelom u njemu i glumio, Sr­an Flego.

Prva predstava na njemačkom

Bilo u radiodramskom obliku ili pak na scenama profesionalnih i amaterskih kazaliÜta, ta je komedija izvo­ena u mnogim sredinama, a posljediÞno i prevo­ena na mnoge strane jezike. Nakon uspjeÜnih scenskih izvedbi na finskom, ma­arskom, nizozemskom, francuskom, ÞeÜkom, slovaÞkom, engleskom, poljskom i Üvedskom, prva predstava na njemaÞkom jeziku bila je u Austriji u Bregenzu 14. travnja 1963. Naslov je glasio Pustolovina u Rimu (Auf Abenteuer in Rom), dok je izvedbu redateljski potpisao gost redatelj Federico Wolf-Ferrari. Godine 1965. drama je postavljena i na pozornici poznatoga moskovskoga Teatra Vahtangov, a godinu prije u BudimpeÜti u StupiÞinoj re×iji. U novom prijevodu Ivana Minßrika izveden je Dundo Maroje 30. kolovoza 1969. u Bratislavi u KazaliÜtu Nova scena, u re×iji Ota KatuÜe. Iste godine, pod naslovom LiÜak Pomet (Lisac Pomet), uprizorena je komedija na praÜkoj ljetnoj pozornici, u parku palaÞe Wallenstein. Polovicom devedesetih i ma­arsko je kazaliÜte (Jokaih¾ divadlo Komßrno) uprizorilo Dunda Maroja, no ovaj put u obradi Laszlß Zsßkovicsa (prijevod Z. Csuke), pod izmijenjenim naslovom Dundo Maroje ili spasimo Üto se dÔ spasiti (Dundo Maroje avagy ments³k, ami mÚg menthet÷). U novije vrijeme, toÞnije 2003, glumci kazaliÜta Harthe, mahom studenti s ameriÞkoga KatoliÞkog sveuÞiliÜta, izveli su Dunda Maroja u re×iji profesora Nauma Panovskog, koji je zajedno s Rolandom Reedom za tu prigodu iznova preveo te adaptirao tekst. Mnogi spomenuti, bilo stariji ili noviji prijevodi Dr×iµevih drama, nisu do×ivjeli objavljivanje, a neki su saÞuvani samo kao ÜaptaÞevi inscenacijski primjerci (finski i nizozemski): Dundo Maroje na ruskom, u prijevodu Natalije Vagapove, saÞuvan je u strojopisu koji se nalazi u posjedu BaljÜoga dramatiÞeskoga teatra Maksim Gorki iz Sankt Peterburga; poljski prijevod pod naslovom Rzymska kurtyzana Jana Brzechwe i Zygmunta Stoberskog tako­er je saÞuvan u strojopisnoj verziji, a na poljskim je pozornicama bio izvo­en i pod naslovima Dundo Maroje i Amory Signor Marina. Ukrajinski Dundo Maroje u prijevodu Ljudmile TkaÞenkove objavljen je u kijevskom Þasopisu Svesvit (1965, 7). Prije spomenuti ÞeÜki i slovaÞki prijevodi objavljeni su u zasebnim knjigama. Sonia Biµaniµ prevela je Dr×iµevu komediju na engleski i objavila ju pod naslovom Uncle Maroje. Na talijanskom je jeziku Dundo Maroje objavljen tek 1989, u prijevodu Liliane Missoni, a njezin je prijevod prvi prijevod te komedije na talijanski jezik nakon varijante Erosa Sequia, koju spominje M. Fotez (Marin Dr×iµ u svjetskoj literaturi i na svjetskim scenama, 1976).

Neobjavljeni prijevodi

Francuski pak Dundo Maroďé iz 1954, prijevod Fotezove tročinske prerade koji potpisuje Sreten Marić, dostupan je u strojopisu koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali nije doživio ukoričeno izdanje i, štoviše, fragmentaran je. Nadalje, nisu nikad objavljeni ni ovi prijevodi: njemački prijevod Božene Begović (Vater Marojes) iz 1957. i prijevod na švedski Ivana Harriea. Siri Teige objavila je svoj prijevod Dunda Maroja na norveški, u suradnji sa slavistom Sveinom Mřnneslandom (Dundo Maroje: komedie: Oppfřrt fřrste gongen i 1551, 2002). Na bugarski je komediju preveo Dimit’r Panteleev, a na makedonski Georgi Stalev i Todor Dimitrovski (1959). Makedonski je tekst drame objavljen u knjizi Izabrani komedii (1986), u kojoj se pak nalaze i prijevodi komedija Šega so Stanec (Novela od Stanca) i Skup. Ponajbolji prijevod na esperanto, Onko Maroje, esperantske pjesnikinje Lucije Borčić, najnovijega je datuma, a pored toga i jedini prijevod na taj jezik, budući da je prijašnja verzija koju potpisuje Flego, iz 1962, izgubljena. Postoji još nekoliko danas poznatih prijevoda Dunda Maroja, bilo tiskanih bilo rukopisnih, a ponajviše na slovenski jezik (tri prijevoda pod naslovom Boter Andraš Mirka Mahniča na suvremeni slovenski, Janeza Svetokriškega na stari slovenski jezik i Bruna Hartmana na zanimljiv tršćansko-slovenski dijalekt; Nunc Maroje, preveo Andrej Arko, 1997), njemački (Die verlorenen Dukaten, 1942; Dundo Maroje’s Dukaten, preveo Tabe Bethema, 1964; Vater Marojes Dukaten, preveo Werner Creutziger, 1969; Dundo Maroje, prevela Ursula Kayser, Milan Ratković i Mira Sertić, 1974; Vater Marojes Geld, 1982) i na talijanski (I nobili Ragusei, 1969, preveli Lino Carpinteri i Mariano Faraguna). Komedija je navodno prevedena i na kineski i na danski (Gordon Hesselschmidt), a prevodi se i na japanski, španjolski i hebrejski.

Ostali prijevodi Držića

Ostala Držićeva dramska djela prevođena su sporadično. Janko Moder na slovenski je preveo komediju Tripče de Utolče još 1960, a Skupa je na slovački jezik preveo Branislav Choma (Skupáň: komédia hraná na svadobnej hostine u Saba Gajčina, 1967). Na engleski jezik, kao i Dunda Maroja, prevela ga je Sonia Bićanić (The Miser: A Comedy in Five Acts, 1968), prigodom izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama koju je režirao Kosta Spaić. Na engleskom je objavljen i Grižula, u prijevodu Sonie Bićanić i Ljerke Đanešić, također u izdanju Dubrovačkih ljetnih igara (1967). Ista je drama prevedena i na slovački jezik (Pavel Hečko). Novelu od Stanca i Tripče de Utolče na talijanski jezik preveo je Roberto Orlandi, iako se svi ti prijevodi danas čuvaju u rukopisima. Za radiodramsku izvedbu, nadalje, 6. ožujka 1973. komediju Tripče de Utolče preveo je iznova Modest Sancin (Lazar s P’D Klanca), premda s povećim dramaturškim intervencijama. U više su navrata Držićeva dramska djela prevođena fragmentarno, o čemu svjedoči i prijevod prologa Dugoga Nosa komediji Dundo Maroje iz 1996. (Prologue Le Nécromant Nez Long parle), koji potpisuje Charles Béné. Godine 2007. američki prevoditelj Trevor Laurence Jockims preveo je četiri Držićeva pisma Cosimu i Francescu Mediciju na engleski jezik, uz kraću napomenu o otkriću petog Držićeva pisma Lovra Kunčevića (Marin Držić: The Conspiracy Letters to Cosimo I de’ Medici, 2007). Knjiga prijevoda Držićeve najpoznatije komedije važan je prilog afirmaciji dubrovačkoga renesansnog dramatičara u inozemstvu, ne samo na razini književnokomparativne skice – kao što su to radili mnogi istraživači njegova opusa, uspoređujući ga katkad s Plautom, katkad sa Shakespeareom i Moličreom – nego i u inscenacijskome smislu. Svaki je prijevod novi tekst koji Držića još jednom, dakle iznova, nakon pet stoljeća, uprizoruje na kazališnoj mapi Europe.

Leo Rafolt