Marin Držić i teatralizacija vlasti

Marin Držić i teatralizacija vlasti

Na Središnjoj međunarodnoj konferenciji Marin Držić i naše doba svoje izlaganje Marin Držić i Grad-teatar, 4. rujna 2008, govorila sam u prostoru Raguzine Kneževa dvora, nekadašnje pisarnice u krugu tamnice, pomišljajući na Držićeva pisarska mjesta, na neposrednu blizinu spoja vlasti u Dvoru, kazališnih svečanosti Prid Dvorom i zatvora te na Vidrin položaj meštra od teatarske umjetnosti i vječno osuđivana i na izgon proganjana Raguzina, umjetnika slobode; ali i na europski kontekst, na farse izvedene za poklada u Parizu koje su u Držićevo doba priređivali odvjetnički pisari što su probe imali u prostoriji sličnoj raguzinskoj, u istom gradu na kojem sam u listopadu ove, Držićeve godine, kojom smo željeli obilježiti petsto godina Vidrine genijalnosti, na Sorbonni izlagala na temu Žezlo vlasti i Držićeva palica dvorske lude.

Pomišljala sam na snagu Držićeve umjetnosti i kad smo u svibnju dobili nagradu za najbolju izvaninstitucionalnu predstavu u Hrvatskoj – Lukreciju Studentske glumačke družine Lukrecija, koju sam kao redateljica, dramaturginja i mentorica radila više od tri godine, u lipnju posebnu Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, i kad smo s dobitnicom prve nagrade u svijetu, na Festivalu kreativnosti u Sanremu, s predstavom Play Dundo Kazališne skupine Negromanti, u adaptaciji teksta i režiji Vesne Muhoberac, gostovali u Vukovaru, na Festivalu urbane kulture Re-akcija u Dubrovniku... Rektorova nagrada pripala je i mojim studenticama kojima sam mentorirala rekonstrukciju Držićeva Pjerina Petri Glavor, Ivi Milićević i Ivani Vilović...

Paradoks lašca

Držić je započeo djelovati u Gradu-teatru kao kazališni umjetnik tako reći u svom dvorištu, kamenom đardinu u blizini Place-Straduna, izgubljenim Pometom i do kraja neizvedenom Tirenom, Prid Dvorom, prekoputa vlastite kuće koju su Držićevi zbog duga od pet tisuća dukata prije toga morali prodati. Inteligentni Vidra znao je da već na svom početku mora iskoristiti položaj nositelja svećeničkoga nasljednoga prava i nećaka strica Džore Držića, odabravši u duetu nasljednicu stričeve pastoralne igre Radmio i Ljubmir (koja počinje rečenicom: »Što tuj meu knezovi?«) i izgubljenu komediju »vladara od ljudi«, o kojoj govori Negromant, ironično sličan lutajućim svetim ljudima, putujućim učiteljima i katoličkim svećenicima, fratrima na tadašnjim europskim raznogradskim pozornicama. Ne zaboravimo da sveti Franjo pripadnike vlastita roda opisuje kao božje menestrele (joculatores Domini) i da su fratri lutali od grada do grada i nastupali na sajmovima jer su crkve bile premale za sve koji su ih dolazili slušati, i da su propovjednici bili osuđivani jer su navodno poput lakrdijaša pričali »glupaste pričice«.

Hrvatsko društvo pokazuje sklonost teatralizaciji od vremena Dubrovačke Republike, unutarnju politiku pretvarajući u oponašanje rituala tad neprijateljske Mletačke Republike, a diplomaciju u qui pro quo mehanizam sloboda-novac. Tomu pridonosi i sam izgled Grada (Dubrovnika) kao (amfi)teatra – u smjenjivanju uloga glumaca i političara paradoks lašca konkretizira se i naizgled jednakim plaštevima vlastodržaca i ljudî od teatra.

Dugi Nos

Kad je, nakon festivalskoga početka na Ljetnoj pozornici pedesetih godina, šezdesetih godina 20. stoljeća osmišljavana egzistencijalna, umjetnička i programska koncepcija Dubrovačkih ljetnih igara, njihovi su voditelji utemeljenje u igri svijeta i svijetom na hrvatskom jeziku, koje je dovelo do prvoga zauzimanja i stvaranja istaknutoga mjesta hrvatskoga scensko-glazbenoga festivala na zemljovidu Europske udruge festivala, preuzeli iz Držićeva modela teatra na otvorenome, iz Vidrine igre ljudima nazbilj i nahvao u Dubrovniku 16. stoljeća pozornice kojega su se otvarale od Kneževa dvora do ljetnikovaca i mediteranskih vrtova, na istim onim mjestima na kojima su se od zlatnih šezdesetih prikazivali Držić, Vojnović, Gundulić i Shakespeare, a u dubrovačkim crkvama sve donedavno održavali koncerti i solistički nastupi.

Negromantovim otvaranjem čarobnjakove knjige, izokretanjem Kraljevstva Ludosti oživljuju ljudi nazbilj u Kraljevstvu Istine, Prirode i Razuma. Oksimoronski, i ti su ljudi paradoksalni: ljudi nazbilj lažno su nazbilj – jer su postavljeni u svijetu komedije, koji je izokrenut i nezbiljski; ironična su slika zbiljnosti – jer su naličje maskirane slike dubrovačke vlastele, »ludijeh nakaza«, njihov kritični zrcalni odraz... Dolazimo do paradoksa lašca, tipično kazališnoga fenomena. Svaka kazališna predstava sastoji se od dviju temeljnih govornih radnji. Glumac izriče prikazivačku tvrdnju: »Ja glumim«. Tim implicitnim iskazom glumac govori istinu jer najavljuje da će od toga trenutka dalje lagati. Druga je radnja pseudotvrdnja u kojoj je subjekt koji tvrdi već osoba iz predstave, ne više glumac. Izvođač otvara predstavu. Tvrdnjom »Ja sam netko drugi« omogućava ulazak u prikazani svijet kao svijet laži. Izjavljujući »Ja sam negromant« Dugi Nos zapravo tvrdi: (»)Ja lažem da su ljudi nazbilj ljudi nazbilj(«). Istodobno, pseudotvrdnjom »Ja sam renesansni a ne srednjovjekovni mag« Dugi Nos objavljuje: (»)Utjelovljujem Erazmov paradoks, luda sam mudrac, hvalim ludost kao majku istine, predajem se igri izmišljaja, glumim stvarnost da bih je prokazao. Postavljam zrcalo među vlasteline da bi mi ono, zamućeno i višestruko prelomljeno, odrazilo moju želju; hinim klauna, izokrenuta vladara, da bih prokazao rastvaranje ljudske naravi, prirode, pogubno raspadanje čovjeka – nadolazak ratne stvarnosti.(«) Igrajući se stvarnošću, stavljam u nedoumicu publiku i glumce na svakoj kazališnoj predstavi, pa i na Dubrovačkim ljetnim igrama, središnjoj hrvatskoj kazališnoj manifestaciji nekoliko desetljeća, zasnovanoj upravo na umjetničkoj međuigri: Ja, Negromant, Dugi Nos, omogućujem pojavljivanje slike o nama samima, naše prepoznavanje...

Kad Negromant izostane s ljetne dubrovačke scene, odnosno, paradigmatski, s hrvatske kazališne pozornice, izostaje i kazališna i umjetnička igra. Igra ljudî nazbilj i ljudî nahvao. Budući da na sceni ostaju samo jedni, igra, zasnovana na nadmetanju barem dviju ekipa, dviju strana, dviju egzistencija, postaje nemoguća. Bez libra od negromancije Dubrovačke ljetne igre, hrvatsko kazalište, kazališna iluzija, fikcija jednostavno nestaju. Jesu li i koliko su dijelom te čarobnjačke knjige mnogobrojne predstave prikazane ove godine u Hrvatskoj i svijetu, u čast Vidrinu???

Alternacija istine

Pronalaskom perspektive u renesansi su položeni opći okviri imaginarnoga prostora za sljedećih barem pet stoljeća, ali i za imaginarnu kutiju navodne istine, a zapravo medijske inscenacije i lažne, političke, teatralizacije stvarnosti. Maniera moderna izražava drugi naraštaj renesansnih umjetnika, koji u Držićevu 16. stoljeću nadilazi puku imitaciju prirode. Manirizam alternira istinito izgradnjom umjetničkoga, vlastita svijeta, odgovarača na pitanje politike. U središte svoga djela Držić postavlja ruku umjetnika, rub zrcala, koje s jedne strane pokazuje stvarnost svakodnevice, a s druge znatno lucidniju stvarnost umjetnosti. Na taj način luda, npr. Držić, Negromant, Pomet, puk/narod, pobjeđuje Vladara, npr. Kneza, Uga Tudeška, Mara ili Dunda Maroja, kralja, državnoga velikodostojnika. Kazalište marioneta izokreće svoje manipulatore i lutke; Pomet, Držićev dvojnik, vlada svijetom kao redatelj marioneta – ljudi nahvao u mizansceni genijalnoga kazališta Vidrina predznaka.

Suvremena svjetska i hrvatska stvarnost obrće kategorije lažnog i istinitoga, vladalaca i glumaca. Kad političar stupa na scenu, za govornicu, ulazi u televizijski zaslon, postaje glumac koji ukida paradoks lašca; naime, dok govori „Ja sam političar, govorim istinu”, svjestan je, kao u doba Machiavellijeva Vladara i političkoga manirizma, činjenice da time izriče: „Ja sam glumac”, „Ja lažem”, ali i da cijela mnogoljudna televizijska i medijska publika nepolitičara, pa i njegovih istomišljenika političara zna da je lažac, bez paradoksa, neparadoksalan, pravi lažac.

Percepcija cenzure

Za autorsko debitiranje pred dubrovačkom publikom, u dobi od četrdeset godina, Marinu Držiću 1548. dubrovačka vlada određuje središnji, ekskluzivni prostor za premijere i promociju vlastita dubrovačkoga identiteta, prostor Prid Dvorom, spajajući prostor svoga sjedišta i kneževih jednomjesečnih odaja i ekskluzivnu kazališnu svečanost koja bi trebala sljubiti teatar i ideologiju u jedinstvenu fokusu. Nakon toga prva hrvatska i prva Držićeva komedija izgubljena je ili ukradena, a prvoj velikoj pastoralnoj komediji onemogućen je završetak izvedbe, navodno zbog nevremena. Isto se dogodilo i s komedijom Dundo Maroje, tri godine poslije, koja je neposredno prije premijere povučena u Vijećnicu, pa tako nijedna Vidrina drama nikad u cijelosti ili do danas sačuvana nije izvedena Prid Dvorom, u očištu središta vlasti. Najistaknutiji hrvatski dramatičar i jedan od najlucidnijih svjetskih komediografa nakon genijalnoga komediografskoga opusa piše tragediju Hekubu u kojoj protagonisti, djeca i mladi, bivaju ubijeni ili okončavaju život samoubojstvom, a slična sudbina naslućuje se i za majku Hekubu, odnosno autora kazališnih i inih snova u Gradu-teatru: Vidru. Nestaju Pometnici, Njarnjasi, Gardzarija, Bidzaro, da bi njihovo umjeteonstvo preuzeli gundulićevski i palmotićevski glumci vlasti, umjetne Dubrave, a ne kamenoga i drvenoga, morskoga Dubrovnika sa zrcalom prema nebu i božanskom nadahnuću.

Očito je da je za Držićevu sudbinu genijalnoga umjetnika i izgnanika iz vlastita Grada koji je želio učiniti Gradom pravim teatrom, a ne Gradom političkim teatrom postojao jak politički, ideološki razlog, tj. percepcija cenzure koja je uočila da je riječ o autoru i stvarnosno i zrcalno snažnijem od svih diplomatskih dogovora koji bi ismijavanjem teatralizacije dubrovačke vlade i njezinih predstavnika i pomoćnika njoj mogao izravno i naštetiti. Tako su Držićeve komedije, komediole i pastorale te jedina tragedija izvođene u sve manjim i manjim prostorima, čak skrivene u interijerima, od uskih uličica među zidinama do mraka zabranjenih izvedbi....

Genijalan rukopis

Kad su se utemeljile Dubrovačke ljetne igre, dogodilo se obratno. Počele su s malim prostorima, na Ljetnoj pozornici, u otvorenim preslikama interijera, da bi se u zlatnim šezdesetima i na početku sedamdesetih proširile u disanje Igara s Gradom, koji je ponovno postao cijelim teatrom na otvorenom, dlan okrenut zvijezdama i sudu svemira. Sjetimo se Ronconijeva Orlanda furiosa na Stradunu ili Bejartova Baleta dvadesetoga stoljeća pred Sponzom, u prostorima najintenzivnijih svakotrenutnih okupljanja, s govorom i pjesmom uličnih i studentskih pokreta šezdesetih godina. Kad danas zbog buke, estradizacije i kafićizacije Grada Dubrovačke ljetne igre moraju ponovno pobjeći na margine Grada ili tražiti jedini prostor u kojem je moguća predstava, u okrilju isusovačkih mira, pitati se što se dogodilo.

Unatoč velikoj tréšnji koja namjerice odvodi arkitete te sprečava stvaranje Držićeva teatra kao institucije pred institucionalnim (vladarskim) prostorom Grada – Kneževa dvora, Vidra uspijeva stvoriti pametan, lucidan i genijalan dramski i kazališni rukopis – postavljanjem zrcala u svoje djelo s pozicije ideologije izdajice – umjetnika koji stvara svoj svijet u odrazu stvarnosti Dubrovnika. Marin Držić sliku srednjovjekovnoga grada-dvorca, Dubrovnika, Dvora pretvara u sliku broda luđaka. Vladare stavlja u nevladajući položaj, a sebe – umjetnika, navodnu politički podređenu dvorsku ludu, pretvara u fiktivnoga luđaka, ludu iz svojih komedija, u umjetnika-luđaka/dvorsku ludu koji izriče istinu, i preokreće se u pravoga, inteligentnoga vladara nad vladom »ludijeh nakaza«. Pretvara vizuru svijeta-teatra u kojem Bog pokreće ljude u (nad)marionetski teatar u kojem Pomet-Držić-dvorska luda pokreće dramske osobe – vlasteline i ljude nahvao kao lutke na koncu.... »Sjećate li se kako vam Placu, tu gdje sjedite, glavom ovamo obrnuh – a na njoj bijehote?« – Marin Držić prebacuje gledatelje na pozornicu, a glumce na pozornicu vlasti, i to u izokrenutom svijetu komedije.

Mogu li u suvremenom hrvatskom kazalištu (ti) glumci preuzeti ulogu Negromanta, Dugoga Nosa, koji u pozivanju na biblijski topos i figure Isusa, Marije, Josipa, domovinsko-ratnih i poratnih hrvatskih ognjišta, može uskrisiti/uskrsnuti mrtve barem na kazališnoj pozornici? Tko je u hrvatskoj stvarnosti marioneta, tko glumac, tko kazališni čovjek a tko političar, tko čovjek nazbilj a tko čovjek nahvao? Je li rat – poguba »ljucke« naravi, izokrenuo/preokrenula Rim, Dubrovnik, Grad-teatar, hodočašće iz 1550. u prizorište vlade »ludijeh nakaza«? Je li se na početku 21. stoljeća dogodio obrat stvarnosti ili kazališta, fiktivno ili konačno samoubojstvo slobode umjetnosti?! Samoubojstvo kazališta i/li društva?!

Treba li hamletovski reći: »Sve ostalo je šutnja«? Ili držićevski, u podvojenom ili izgubljenom identitetu Grada-teatra, paradigme Svijeta, u kojem je rođena hrvatska riječ glumac u značenju »onaj koji se buni, suprotstavlja, viče« usuprot Fortuni izreći Vidrino: »Ovdi se zatvora!«?!!! Kad glumac-političar već ne može ili nije hrabar ljudski s Marinom Držićem i njegovih i naših petsto godina reći, kao mi sad: »Tko srce dava, svega sebe dava«…!!!

Mira Muhoberac