Kultura smrti – blagdan života

Kultura smrti – blagdan života

Poslušajte svi vi, kojima je na srcu čovjekova budućnost! Poslušajte muževi i žene dobre volje! Neka napast osvete prepusti mjesto odvažnom oproštenju; neka kultura života i ljubavi poništi logiku smrti; neka se vrati povjerenje i neka nadahne život narodâ. Ako je naša budućnost jedna jedina, onda je zadaća svakoga graditi je sa strpljivom i mudrom dalekovidnošću.

Ivan Pavao II.

Neobično primjereno, netom se u nas, na pozornici zagrebačkog HNK, pojavila predstava I konje ubijaju, zar ne?

Gotovo istodobno, agilni je koprivnički nakladnik Šareni dućan (nakon skoro pa pola stoljeća od prvog Keršovanijevog izdanja iz 1959. godine) iznova tiskao hrvatski prijevod (Slobodana Drenovca) romanesknog predloška što ga je još 1935. izvornikom objavio kontraverzni Horace McCoy.

Uistinu je to mučna priča o dvoje loosera – nipošto odveć spojiva s razdraganim ozračjem adventskoga vremena nade – koji za vrijeme američke Velike depresije, između dva svjetska rata, nastoje preživjeti tražeći slavu, novac i/ili slamku spasa sudjelujući (nauštrb opasnosti po tjelesno i psihičko zdravlje) u nehumanima, iscrpljujućima maratonskima plesnim natjecanjima.

Neobično primjereno, kažem, jer roman i predstava – iako poznati nam još od 1969. po sjajnoj filmskoj ekranizaciji Sidneyja Pollacka s Jane Fonda i Michaelom Sarrazinom – začudno i bolno korespondiraju s našim vremenom.

Reality-show kao - simptom

Valja ponoviti što je, pišući o predstavi Ivice Boban, ispravno primijetio Boris B. Hrovat:

»Plesno natjecanje, taj reality-show vremena prije opće zaluđenosti televizijom i kompjuterizacijom (kompenzacijskim mehanizmima sveopćeg otuđenja), simbolički je fenomen koji je McCoy genijalno odabrao ne bi li njegovim posredovanjem prikazao svu nečovječnost bespoštedne kompetitivnosti i eksploatacije ljudskih resursa u svijetu koji je sve vrijednosti podredio materijalizmu iskazanu kroz kult, da parafraziramo Brechta, Baala zvana novac.«

McCoyev roman zbiva se za vrijeme Velike depresije, a njegov prijevod i predstava stižu nam u vrijeme Velike recesije.

Usporednica između ondašnje Depresije i današnje Recesije je premnogo da bismo ih mogli sustavno iznijeti. Prije svega, neobična je, začudna i bolna, usporednica krize istinskih vrijednosti: krize morala, krize nadanja, sveopće krize društva.

Jest da je plesno natjecanje „simbolički fenomen“, ali s ovu (stvarnu) stranu simbola i metafora otkriva se jasna činjenica da je za Depresije kulminirala poplava plesnih natjecanja, a za ove „naše“ Recesije slava, novac i/ili slamka spasa traže se u sudjelovanju u televizijskim reality-showovima.

Gadarije i stupidnosti

Razumijem medijsku industriju zabave, a još više ljudsku potrebu za zabavom, pa ma kakva ona bila.

Štoviše, iz vlastita regulatornog iskustva nad elektroničkim medijima razumijem nemoć zakonodavca i nadležnih ustanova da točno i detaljno propišu i provedu odgovarajuće odredbe koje bi se primjenjivale na svaku televizijsku gadariju ili stupidnost. Tako je to, manje ili više, u cijeloj Europi, u cijelome svijetu (osim u nedemokratskim društvima). Medijska industrija zabave već je po defaultu uvijek brža od zakonodavca i regulatora, i uvijek će stići pridobiti javno mnijenje u svoju korist – u korist logike profita.

To su činjenice protiv kojih se paragrafom može boriti uglavnom samo teoretski, dok u praksi to uspijeva samo u ekstremnim slučajevima. Zapadne zemlje (iste one koje su stvorile i razvijaju industriju zabave) svjesne su da borba protiv takvih – uistinu katkad gladijatorskih! – oblika zabave može ležati samo u razvijanju općedruštvene svijesti o banalnosti, stupidnosti i brutalnosti istih. No, na žalost, takva se svijest može razvijati samo u stabilnim društvima. A za Recesije nijedno društvo nije stabilno.

Ponajmanje hrvatsko.

Medijska industrija

Da: Pogledaj svoj dom, anđele! – kako bi rekao Thomas Wolfe.

Ili: Moj dom je Hrvatska! Jajo i Prljavci:

Sve je lijepo kao na razglednici

Radnici bez posla, klinci na ulici

Starci čekaju red pred kontejnerima

Gladni guraju sve u pučkim kuhinjama

Moj dom je Hrvatska

Hrvatska, koja se – u neobičnoj, začudnoj i bolnoj usporednici s McCoyevim prikazom Depresije – cijela iscrpljuje sudjelujući u konjskim utrkama! Pardon: u plesnim natjecanjima! Pardon: u reality-showovima! Pardon: u trenutcima istine!

Koje istine?

One istine koju pruža skupo „vrćenje“ automatiziranih telefonskih brojeva s jadnom nadom za pristup, a kamoli za nagradu?!

One istine koju pružaju, s podjednakim (ne)izgledima, posvud načičkane kladionice, odjednom iznikle niotkuda?!

One istine koju pruža internetsko klađenje, najrazličitije igre na sreću, mučno blještavilo automata u igraonicama i ruleta u kasinima, preodvratno poticanje umirovljenika da okrenu pedesetak brojeva kako bi „osvojili“ nedostižno bogatstvo, e-mailirani lanci sreće, jack-potovi svih vrsta, zaludne nade u doživotne kupnje, pa čak i nove konstrukcije piramidalnoga financijskog inženjeringa?!

I dalje: svakovrsno medijsko podržavanje preseravanja (oprostite, nema druge riječi) raznih celebrityja i pseudocelebrityja, u pravilu ljudi »bez kalibra i ideje« (što bi rekao pra-Jugoslaven Johnny Štulić), u pravilu ljudi bez talenta i bez karizme.

I dalje: svakovrsna želja da se pozornost medija na sebe skrene ekscesima, bizarnostima, pa i kriminalom?

I dalje: »sveopći palanački apsurd i besmisao«… Pardon: to je Krleža rekao o stvaranju Jugoslavije. Sigurno da nema veze s Hrvatskom…

Jesu li to trenutci istine?

Igara i reklama

Razumijem ljudsku potrebu za igrom.

Razumijem da nam je igra to potrebnija što je manje kruha.

Ali uvijek se nekako sjetim one sreće – koju je jadni pisar iz Dickensove Božićne priče osjetio samo za jedan jedini dan u godini, kad bi uspio izmoliti Scroogea za malko prigodnoga dopusta:

»Ured bi zaključan dok bi dlanom o dlan, a potom se pisar, kome su se ispod pojasa zibali dugački krajevi bijeloga šala (jer se nije mogao podičiti zimskim ogrtačem), spusti sklizaljkom na Cornhillu, na kraju čitavog niza dječaka, i to dvadeset puta, u čast Badnjaka, da bi potom potrčao kući u Camden Town, koliko ga noge nosile, da bi se to poigrao slijepoga miša«.

Ili su trenutci istine još bolniji?

Je li medijska industrija jača i od Recesije? Od Neimaštine same?

Jest.

To je upravo ono što želi medijska industrija. I njena vjerna pratiteljica, reklamna industrija.

Umjesto da nam se – blago onome koji ima i imat će unatoč svemu, taj neka ne čita ovaj tekst – utuvi u glavu da smo (bez obzira na to tko je za to kriv) doista „u banani“, nama se u glupe glave utuvljuje potreba za šopingholizmom.

Jer blagdani su tu, Bože dragi!

Vrijeme je darivanja, Bože dragi!

Uskoro će Božić, Bože dragi!

Bolesne slike

Bože dragi, a što radi reklamna industrija?

Samo jedan bjelodani primjer (a ima ih mnogo, neki su u svojoj perfidnosti još gori).

Dječak vozi cijeli vlakić iz trgovine. Mama plaća karticom. (Usput, po izgledu, možda je i baka!) Ne treba pomno gledati: u dječakovu su vlakiću samo igračke. Enormna količina igračaka, dovoljna za cijeli jedan dom za nezbrinutu djecu.

Uz simpatičnu varaždinsku glumicu za blagajnom, suludu iluziju pojačava i njenih desetak „kolegica“: sve odreda prelijepe manekenke sa savršenim frizurama i visageom. Nama su ipak draže one stvarne, normalne, uvijek ljubazne blagajnice prosječna izgleda i ispodprosječnih primanja…

Dakle, čemu sve to? Kom djetetu to treba? Kakva je to iluzija – točnije: deziluzija – za a ma baš svako dijete u Hrvatskoj, kamoli za djecu iz obitelji (otprilike, prema posljednjim podacima) 228.000 radno sposobnih a trenutačno nezaposlenih ljudi?! Da ne spominjemo djecu roditelja koji primaju minimalac, djecu invalida i ili djecu invalide, djecu bez roditelja, djecu u sirotištima, sirotu djecu… Ili bilo koje dijete u Hrvatskoj.

Jer nijedan roditelj ne može to priuštiti svom djetetu! Pa ma kakvu karticu imao. Osim ako je lud. I osim ako je bezočno bogat. A takvi nisu ludi da to čine.

Je li to slika zdravog društva?

Ljudi i stvari

Razumijem ljudsku potrebu za „svakim obiljem“, posebice „na tom mladu ljetu“. Svatko voli potrošiti novac, zamijeniti ga za neku lijepu stvar.

Poslije ćemo se svi pogledati u ogledalo, u te lijepe stvari, i u novčanik, i shvatiti da su nas prevarili.

Daj Bože da shvatimo.

Kako bi rekao Josif Brodski:

Nekom lopte i igračke,

dom prostrani.

a tebi za igre dječje

pijesak sami.

Iako se s njegovim kolumnama u Nacionalu često ne slažem, Zoran Ferić nedavno je sjajno napisao:

»Čovjek naše civilizacije svoju je čežnju za drugim ljudskim bićima projicirao na stvari. One koje još nema predmet su čežnje, a one koje ima odbacuje kao neprihvatljive«.

Nada u čudo

Sva se ta konzumeristička jovo-nanovo, iz mladoga ljeta u mlado ljeto, ciljano zbiva sada: za Adventa, uoči Božića.

Razumijem potrebu za svakovrsnim prosvjedima. Mogao bih se pridružiti svakom, iz ovoga ili onog razloga. A nisam i neću.

Jedini prosvjed kojem ću pristupiti jest prosvjed nad blagdanskom šopingmanijom. Neću gledati reklame. Neću kupovati što mi ne treba. Da, kroz godinu popuštam i sigurno ću opet popustiti. Ali baš sada neću.

Daj Bože da u tome uspijem.

Iako nisam ni teolog, ni moralist, nikakav moralni uzor, pa niti dobar vjernik, ako u išta vjerujem, onda duboko vjerujem u univerzalnu poruku Božića.

Poruku koja nadrasta sve podjele i koja je zajednička svim ljudima.

Bliži se blagdan svjetla.

Svjetla koje simboliziraju četiri svjećice i ukrasi na boru. Pa bio on i plastičan i malen. A ne blještavilo izloga i reklama.

Bliži se blagdan nade, novog života.

Nade koju simbolizira štalica. Siromaštvo Josipa Radnika i žene mu Marije. A ne trgovački centri.

Kako bi rekao Josif Brodski:

Što treba za čudo? Kožuh pastira,

Prstohvat danas, krupica od jučer

I pregršt sutra,

Dodajuć oku odmah

Odgrizak prostora i nebesa komad.

I odmah zaključuje:

I čudo će se zbiti.

Denis Peričić