Knjige za potpalu

Imao sam petnaest godina kada sam na polici Gradske čitaonice pronašao dvadesetak tankih knjižica pjesama Tina Ujevića Auto na korzu, u izdanju Slobodne misli iz Nikšića (1932), a da ništa nisam znao o autoru, niti mi je bilo jasno zašto su jedino te knjižice stavljene na hrpu, jedna na drugu, a ne onako kako knjige stoje na policama biblioteka. Izvučene su iza dječjih slikovnica velikog formata i ilustriranih izdanja bajki, stavljene na rub police, bile su nadohvat ruke, premda ih nitko nije čitao, niti pomaknuo s toga mjesta. Gradska čitaonica bila je blizu moje kuće, svraćao sam u nju gotovo svakog dana poslije satova na prijepodnevnoj nastavi, ali ne samo da bih čitao, nisam bio knjiški moljac, imao sam već podosta zarađenih ožiljaka u tučnjavama i igri, nego da bih pod maskom čitača zurio u koljena i dojke knjižničarke Mare, udovice koja je bila svjesna da je privlačna i da nas dječake uzbuđuje. Nisam bio jedini napaljen na taj živi erotski izvor; neki đaci iz starijih razreda bili su smioniji, vrzmali su se oko nje i uvijek su se nešto došaptavali, a ona bi ih lupnula po obrazima ili blago odgurnula uz veseli hihot. Nama mlađima nije dopuštala da joj se približimo, a ako bi nekomu od nas uspjelo da je naglašeno erotski dodirne, ili joj se ponudi kao ljubavnik, odbrusila bi nimalo umiljato:

»Javi se kad izađeš iz pelena, balavče«.

Pa ipak, zahvaljujući erotičnoj knjižničarki čitao sam gotovo svakog dana i često ostajao posljednji kako bih potpisao papirić, razdužio knjigu koju sam čitao za stolom u kutu čitaonice, jer knjige se nisu mogle iznositi izvan zgrade, čak su posvuda bili istaknuti natpisi da je to strogo zabranjeno. Na jednom zidu bio je krupan natpis: čitati, čitati i samo čitati, a ispod toga citata pisalo je Lenjin; vjerojatno je to bila njegova misao. Kad god bih podigao glavu sa štiva koje sam čitao, ugledao bih taj natpis i brže-bolje se vraćao čitanju, ne zato što sam bio poslušan i marljiv lenjinist, nego sam to činio vragolasto, a ako bi me netko pogledao, pokazivao sam prstom na taj natpis. Od tih novih mitova često sam pravio sprdnju; to me više puta koštalo, a jednom sam kažnjen ukorom pred isključenje kada sam parodirao, prepjevao i unakazio Krvavu bajku Dese Maksimović. Ta moja blasfemična poema ubrzo je u školi postala tajno štivo, širila se kao i svaki zabranjeni materijal, prepisivana je rukom, tako da sam posljednju njezinu verziju jedva prepoznao, jer svatko je prepisujući ponešto svoje dodavao, pa je u jednom trenutku dospjela do razine vulgarne poezije s kojom više nisam imao ništa, a na ispitivanju, pred ideolozima omladinske organizacije, lako sam se odrekao te svoje parodije i svalio krivnju na svoje epigone.

Ponekad sam uzimao više knjiga kako bi razduživanje potrajalo; tada bih se primaknuo što bliže knjižničarki, počeo bih ubrzano i uzbuđeno disati, a jednom sam se naslonio na njezino koljeno tako da je osjetila kako je „mališan bode“, pocrvenila je i strogo mi priprijetila da će sve reći mojoj majci i prijaviti me upravitelju koji će me udaljiti iz čitaonice, a možda i surovo kazniti, jer »tko dirne ili uvrijedi njegovo osoblje, crno mu se piše«, rekla je. Postidio sam se i pokunjeno izašao, sljedećih dana nisam dolazio u čitaonicu, a kada sam se ponovno pojavio, knjižničarka me s naklonošću i srdačno dočekala, »baš sam se pitala što je s mojim udvaračem«, hihotala se, dok me s otvorenih vrata svoje kancelarije promatrao upravitelj Šoć, strog čovjek kojega su svi smatrali mučenikom, jer je njegovao bolesnu ženu vezanu za kolica. Bilo mi je neugodno dok sam stajao na otvorenoj sceni čitaonice, pred očima ljubitelja knjige i čitanja, a uza sve, ćutio sam da je knjižničarka te riječi o udvaraču izustila prezirno, s visina svoje zrelosti i nadmoći tijela koje je zračilo erotikom. To sam doživio kao šamar na javnom mjestu, kao ismijavanje djevca.

Za tih nekoliko dana dok sam izbivao iz čitaonice dogodila se velika čistka polica, velika inventura sumnjivih knjiga u kojoj su sudjelovali neki „mladokoumunisti“ iz Komiteta omladine, gadan i bahat soj novih arivista; u tom ideološkom poslu jedino knjižničarka Mara nije imala nikakva udjela, čak ni kao popisivač. Drug Šoć postao je upravitelj, jer je od rane mladosti bio u dodiru s knjigama i to kao grafički radnik, slovoslagač i sindikalist. Svi su ga doživljavali kao načitana i obrazovana, jer se često služio citatima pozivajući se ponajviše na Lenjina, makar to bila i glupost, neko opće mjesto, kao primjerice »knjige zlata vrijede, što reko drug Lenjin«, a takve i slične izreke svakodnevno je prosipao sve dok nije postao predmet sprdnje, pa su ga upravo njegovi komunisti ponajviše zadirkivali, »kako ono reče Lenjin«, a onda je jednog dana našao izlaz u samoubojstvu, ostavio je poruku da više ne može podnijeti ženinu tragediju, objesio se za gredu u kutu svojega ureda; noge su mu gotovo dodirivale hrpu knjiga za potpalu.

Sada više nije bio na policama samo paketić Tinovih knjiga, nego su posvuda ležale na hrpama knjige obilježene kao štetne i nepoćudne, bilo na podu ili na rubu polica, neke su bile složene, a neke samo nabacane na gomilu. Bilo je zabranjeno da se te knjige gledaju ili uzimaju u ruke; nije se smjelo rovati na tom otpadu — to je ideološka komisija iz kulturne zajednice odredila za lomaču, jer to je bila prva čistka predratne čitaonice, zaklade „trulog bogataša“ Simovića, strijeljana odmah nakon rata 1945. godine, nazvana kvislingom i knjigoljupcem, čija je biblioteka bila puna ozloglašenih knjiga, mahom antikomunističkih. Pa ipak sam, unatoč budnu oku knjižničarke, uspio staviti u hlače, ispod remena, dva primjerka tanke Tinove knjižice Auto na korzu.

Nakon zatvaranja Gradske čitaonice u pet sati popodne knjižničarka me zadržala; mislio sam da će mi pokazati nešto od svoje erotske raskoši, pa sam već drhtao, ali ona me zapravo unajmila da joj pomognem prenijeti osuđene knjige u ured upravitelja Šoća, a zauzvrat ću dobiti nekoliko knjiga s te hrpe „reakcionarnog smeća“. Brzo smo i veselo, Mara je sve vrijeme pjevala, prenijeli „knjige za potpalu“ u kancelariju, uredno ih složili s obiju strana peći-bubnjare, a drva su bila već u rujnu ispiljena u kratke trupce i složena u hodniku, sve do vrata nužnika. Unatoč užurbanu poslu oko slaganja knjiga, nisam gubio nadu da ću onjušiti Marine dojke ili prilegnuti na njezine jake butine, pa ipak sam na kraju dobio samo neke knjige, uzete onako s hrpe, iznio sam ih ispod košulje i veste, kasnije mi ništa nisu značile, niti se sjećam tih naslova, ali sam barem ukrao Auto na korzu; otada sam vrlo vješto krao knjige gotovo iz svih biblioteka, knjižara, ili na sajmovima, a da nikad nisam bio ulovljen.

Kada sam kod kuće držao u rukama Tinovu zbirčicu čudna naslova, bio sam nestrpljiv da je počnem što prije čitati, pa sam je više puta prolistao, iako stranice pri vrhu ne bjehu razrezane, ali ja sam zavirio i u te spojene listove, bilo ih je malo, možda samo šesnaest požutjelih listova i isto toliko pjesama. Nikakve bilješke o autoru nije bilo, ali sam se na trećoj stranici zagledao u pjesnikov portret, bilo mi je drago i odmah sam živnuo kad sam pročitao da je to rad slikara Mirka Kujačića, prvog rođaka moje majke. Odmah sam pozvao majku i pokazao joj portret, ona je uzdahnula i rekla kako je slikara posljednji put vidjela prije rata kad je nakratko došao iz Pariza u posjet rodnom kraju. Uzeo sam svoj mali perorez, lijepi perorez s koricama u obliku ribice, očev dar što mi ga je donio na povratku iz Sarajeva, gdje mu je dr. Čavka operirao kataraktu, i pažljivo razrezivao listove pri vrhu, što je značilo da knjigu nije nitko prije mene čitao, a i kasnije sam puno puta na taj način „deflorirao“ knjige; taj sam termin negdje pokupio, netko je pisao o tome kako mu je to najveći gušt uzeti nevinost nečitanoj knjizi i kako je to najslađi trenutak rasparati spojene listove, taj virgo intacta knjige.

Ne znajući ništa o autoru, počeo sam čitati prvu pjesmu Polihimnia i zapanjio se kako baš ništa nisam shvaćao, što i nije bilo čudo, jer sam dotad čitao lake pjesnike ili junačke narodne pjesme u desetercu, a sada se preda mnom otvaralo nešto posve drukčije, gotovo apstraktno — trebalo mi je mnogo godina truda i čitanja, pa i lutanja, da bih shvatio ono što je točno rekla Susane Langer u svojoj knjizi Problems of Art da je »prava umjetnost apstraktna« i da apstrakcija luči jasnoću kojom se otvaraju vrata umjetnosti. Čitao sam i čitao, učio napamet Polihimniju, a nisam imao nikoga da mi pomogne; profesori bi još i ponešto znali o Vojislavu Iliću mlađem i starijem, ali o Tinu i uopće poeziji kao lijepoj umjetnosti koju tvore riječi ne vjerujem da bi išta znali ili bi se tek spleli u mreži semantike i estetike, ako bi se i toliko usudili o kužnom pjesniku bačenom iz biblioteke na gomilu „knjiga za potpalu“ peći-bubnjare u kancelariji upravitelja Gradske čitaonice. Nitko mi nije mogao pomoći u zapuštenom gradu bez kulture, u kojemu su i ljudi s fakultetima bili nepismeni, a škole tavorile i gušile se u programima punim lažne i iskrivljene povijesti, punim hvala socijalnoj i revolucionarnoj književnosti, da kao mlad dečko, petnaestogodišnjak, otkrijem čari moderne poezije, pa sam se dovijao kako proniknuti u tu pjesničku tajnu, u poeziju kao »paradigmu stvaralačkog govora«. I što sam činio? Navečer bih pozvao majku, umornu od dnevnih poslova, zapanjujuće bistru i senzibilnu ženu, imala je samo osnovnu školu, i onda bih joj više puta čitao te prve strofe iz Polihimnije koje su i mene mučile:

Ko li će od nas reći kroz sipime

talas života, buran, što himnodija?

Ko li će od nas žene serafime

da pjeva, i da ljubav psalmodija?

Ko li će dahnut dušu u sestine,

dati sirventi krepost radija?

Ko li će sliti u nove kvartine

madrigal čežnje, plam Saadija?

Ona je pomno slušala, mirno, gotovo pobožno, a kada sam je upitao jesu li je stihovi imalo dirnuli ili su samo zazvonili; mogu li se te riječi i njihov zvuk uopće pojmiti, ona je kratko šutila gledajući u svoje ruke, a potom je tiho, kao prava mudrica, izustila nešto što nikad neću zaboraviti:

»Dovoljno je što se spominje duša i ljubav, pa da sve bude jasno.«

I kad god sam kasnije majci čitao Tinovu Kolajnu i naglasio stih no nigdje kraja našem bolu, ona bi pognula glavu, a jednom je briznula u plač. Mora se vijek provesti s poezijom, a ja i dan danas ne idem na počinak ako ne pročitam nekoliko pjesama, to je umjesto molitve, da bi se shvatilo da su i pjesničke igre s nepoznatim riječima isto tako djelotvorne kao i s poznatim, jer poezija je privid, a privid se ne tumači, nego lovi prije nego što se slike oblikuju. »Poezija se hvata u letu«, pisao je buntovni pjesnik Algernon Charles Swinburne, tako da i ja više nisam odgonetao značenja riječi, nego sam čitajući sve više uranjao u glazbu riječi — njihov se smisao prelijevao u moja ćutila na nov i drukčiji način, jer taj pjesnik čiju sam zbirku ukrao s police u čitaonici također se služio jezikom i riječima kao i svi pjesnici, ali on je to činio na način kako nitko drugi nje umio. Uzalud će ga netko oponašati, njegovo je kazivanje jedinstveno.

Dobar moj drugar iz djetinjstva, stariji od mene tri godine, bio je loš đak kao i ja, pisao je pjesme, kasnije je postao cijenjeni lingvist, diplomirao je i doktorirao kod glasovitog profesora Ljudevita Jonkea na Zagrebačkom sveučilištu, poklonio mi je Kolajnu Tina Ujevića, prvotno izdanje S. B. Cvijanović, Beograd, 1920; ubrzo sam znao naizust sve pjesme iz te zbirke, ne samo ja nego i moja majka. Došao sam i do knjige pjesama Ojađeno zvono, izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1933; posudio sam je iz biblioteke starog profesora književnosti V. M., na svakoj knjizi imao je svoj pečat i podatak gdje je i kad knjiga kupljena. Dugo je bio bolestan, pričalo se o njegovoj misterioznoj bolesti, njegovala ga je sestra, usidjelica. Jednom sam došao kad ona nije bila kod kuće, pa me stari profesor zamolio da mu operem noge, što sam poslušno učinio, a dok je močio stopala u lavoru tople osoljene vode, uzbudljivo je pričao o svojim ljubavnim avanturama iz mladosti. Ja sam bio jedini kojemu je posuđivao knjige, bio mi je zahvalan jer sam više puta dovodio neke od svojih vršnjaka da ga posjete, bili su to nestašni i vragolasti dječaci, njemu su se sviđali baš zato što su bili veseli i bučni, katkad divlji; često su ga škakljali, pa se znao zagrcnuti od smijeha. Bio je čudesan, lud starac, lijepo je govorio o knjigama i piscima koje je poznavao. Tinove pjesme nije volio, a najdraži su mu bili stihovi nekog japanskog pjesnika:

Pred bijelom krizantemom

i škare za trenutak

oklijevaju.

Jednom mi je dugo držao ruku, bio sam na odlasku; sve je činio da me još malo zadrži, a onda je na rastanku drhtećim glasom izustio:

»Hvala ti što unosiš dašak života i mladosti u ovu tmurnu sobu punu smrti.«

Ubrzo je umro, a Tinovo Ojađeno zvono ostalo mi je kao uspomena; knjigu nisam prijavio njegovoj sestri koja je samo mjesec dana nakon bratove smrti cijelu biblioteku darovala Gradskoj čitaonici. Te sam godine ferije provodio u Klobuku kod bake, odnio sam torbu knjiga među kojima je Ojađeno zvono bilo na prvom mjestu. Osamio sam se u bakinoj kućici pokraj ceste, tu sam bio sretan, ponešto sam radio oko kuće, uređivao male podzide i suhomeđe, brinuo o pčelama, a uspio sam pripitomiti jednog pijetla s velikom crvenom krestom; često mi je sjedio u krilu.

Moja baka ostala je udovica u dvadeset drugoj godini, a kada joj je muž, kraljevski oficir, poginuo u Prvom svjetskom ratu, tjedan dana nakon njegova pokopa, s dvije svoje kćerkice, jedna je bila tek rođena, a druga starija samo godinu dana, vratila se svojim roditeljima i nastavila s poslovima što ih je i prije radila, mahom oko vinograda, jer je njezin otac Tomo na nekoliko brežuljaka u Lastvi kod Trebinja imao uređene vinograde, uzgajao je sortu vranca; njegovo je vino bilo „misno“, jako i gusto, s guštom se pilo u hotelima i boljim gostionicama, a i na terevenkama nove elite i ratnih profitera, na pijankama oficira trebinjskog garnizona, a bogme su i svećenici to vino kušali u satima opuštanja; djed je Tomo svake godine za Božić sam nosio na dar u obje crkve, katoličku i pravoslavnu, po bačvicu te „Kristove krvi“.

Baka je kod roditelja podizala svoju djecu, bila je marna i sve je znala raditi, s koscima se nadmetala, a to je najteži posao. Ljetne mjesece, sve do berbe, provodila je u Klobuku, u „kući za izdig“, to je ta kuća koju sam volio, a nakon smrti svojih roditelja i udaje kćeri baka je ondje živjela sama, pa su i za nju bili veseli dani kad god sam je obilazio, a sreća i radost ako sam mogao provesti s njom makar dva tjedna. Uvijek je držala „nešto živog“, tako se to govorilo ako se ima krava, koja ovca, svinja, kokoš, kljuse ili magare da bi se dopremila drva za ogrjev, a s jeseni u košarama iznio gnoj na dolinu. Magarac je, ta sveta životinja, i ljeti teglio po dva burila vode, s udaljenih izvora u Bijeloj gori koji nikad nisu presušili, ni za najvećih žega u kolovozu. Baka je sve poslove sama obavljala, a oko onih težih, žetve i vršidbe, oranja i sijanja, svi su pomagali jedni drugima; objedovalo se zajedno na gumnima, a potom bi se malo prileglo u hladovini; sjećam se da sam kao dijete mahao grančicom iznad bakina lica i tjerao muhe da je ne uznemiravaju dok spava. Svi su bili solidarni, svatko je svakomu pomagao; jesu li ta vremena prošla?

Kuću u Lastvi prepisala je na posvojče, svog nećaka, čije je roditelje pokosila epidemija španjolice 1917. godine. Taj siročić izmetnuo se u pogana stvora, propalicu koja je pokušala silovati moju baku, a kako je bila u dobroj snazi, iako već u dobi od pedeset šest godina, sama se obranila, a onda su sinovi njezine starije kćeri unakazili napasnika; ostao je bogalj, prigluh na oba uha, s rukom zgrčenom u laktu koju više nikad nije mogao ispružiti. Svi smo odobravali taj okrutni čin bakinih unuka, mojih rođaka, a i oni su bili kavgadžije, jedino se to nije sviđalo mojoj majci koja je mislila da je toga drznika trebalo samo zastrašiti, a ne »kažnjenog od Boga još više kazniti«. Ali što se može, naš je svijet surov i tu nema mjesta finesama.

Toga ljeta čitao sam više knjiga, ali desert na kraju svakog čitanja bile su Tinove pjesme iz te tri zbirčice koje sam stalno nosio kao kakav osobni dokument, kao propusnicu koju bih pokazao nevidljivom vrataru na ulazu u izabrani kutak kamo sam odlazio čitati. Jednom bi to bila stara napuštena crkva, drugi puta špilja, bilo ih je pet-šest u okolici, a imao sam i svoje drvo, veliki hrast uz koji bih se vješto pentrao, a u gustoj krošnji napravio sam udobno sjedalo od ispreplijetanih grana. Sjedio sam u toj krošnji i glasno čitao, a posvuda je uokolo bilo pusto, samo bi se povremeno baka glasnula opominjući me da ne padnem, čak je naglo znala zavikati da odmah siđem s drveta, jer bi joj se ukazala vizija kako padam i ostajem grbav. Za svakog grbavca iz mog kraja pričalo se da je pao s drveta.

Odlazio sam pješke do jedne uzvisine i strme litice; tu je nekad bila granica Austro-Ugarske s Crnom Gorom, betonski bunker i ruševine kamene promatračnice, a ispod tih utvrda bilo je nekoliko podzemnih odaja; neke su vjerojatno služile za odmor stražara, još su ondje bili ostaci zahrđalih vojničkih kreveta. U to sklonište i negdašnje skladište streljiva silazio sam željeznim stubama ukopanim u betonski zid. Odaje su bile vlažne, voda je kapala i slijevala se niza zidove, plijesan je štipkala nosnice, a bilo je i životinjskih kostiju, jer su seljaci, do te uzvisine i zaravni, „austrijskom džadom“ dovodili bolesne i onemoćale mazge i konje, udarali ih macama, a čim životinje posrnu gurnuli bi ih kroz otvor u to skladište. Mene je mamila akustičnost tih betonskih odaja; ondje sam slušao jeku Tinovih stihova, znao sam mnogo pjesama napamet, recitirao sam ih povišenim glasom, ali i šapatom koji je također odjekivao, a katkad sam pjevne i ritmične stihove, poput onih iz pjesme Notturno, skladao i pjevao na neki svoj način.

Toga ljeta stihovima sam vabio pčele, to mi je drago sjećanje, o tome sam i prije želio pisati, ali nikako nisam toj slici uspio naći mjesto u nekoj od proza. Jednoga jutra bakine su pčele pobjegle iz košnice, vidio sam kako je cio roj zujeći odletio prema šumi, pa sam otrčao za njima, a nakon lutanja od stabla do stabla, pronašao sam ih priljubljene uz drvo divlje kruške. Na moje dozivanje i baka je pristigla, nosila je dubovinu, to je prirodna košnica napravljena od šupljeg duba, imali smo pet takvih kućišta za pčele, a ostalo su bile „kupovne košnice“. Oboje smo bili u panici, bojali smo se da su naše pčele samo predahnule na toj kruški i da će nam pobjeći nekamo dalje, u nepristupačni dio šume. Baka je stavila pčelinju ljubicu u dubovinu, počela je vabiti pčele onim zvončanim rrrrr, rrrrr, »samo da jedna od njih krene, ostale će za njom«, rekla je, a ja sam dubovinu okretao prema roju, pridružio sam se baki i počeo vabiti tim alveolarnim glasom, ali pčele su bile gluhe, neposlušne, nisu marile na to naše zvučno i naizmjenično rrrrr, pa smo im počeli tepati i moliti ih, a onda sam iz rukava izvukao svoj mamac, isto tako poput toga rrrrr zvučne Tinove stihove pjesme Bura na Braču:

U prozore i vratnice

lupa bura tmurnih ura;

dršću male dvokatnice.

Bura. Bura. Bura. Bura.

I tada je nekoliko pčelica umiljelo u ljubicom namirisanu dubovinu, a za njima je naglo i složno uletio cijeli roj. Začepili smo i osigurali oba otvora dubovine i prenijeli ih u pčelinjak koji se u mom kraju naziva uljanik ili ulište. Kad smo vrcali med, to nam je bila najrodnija dubovina, pa sam taj eliksir nazvao medom poezije.

Ubrzo sam, još kao gimnazijalac, odmaglio u Vojvodinu, potom u Beograd, a nekih šest-sedam godina nakon vabljenja pčela Tinovim stihovima, objavio sam u beogradskom časopisu Delo esej Tri pjesnika, u kojemu sam pisao o poeziji Tina Ujevića, Branka Miljkovića i Oskara Daviča.

(iz neobjavljene memoarske knjige

Vrijeme koje se udaljava)

Mirko Kovač