Iznimna osobnost hrvatske filozofije

Vladimir Filipović: život i djelo (1906 – 1984), ur. Erna Banić-Pajnić, Mihaela Girardi-Karšulin, Ljerka Schiffler, Institut za filozofiju, Zagreb, 2008.

Iznimna osobnost hrvatske filozofije

Institut za filozofiju u Zagrebu predstavio je 20. studenog 2008. novo izdanje – zbornik Vladimir Filipović: život i djelo (1906 – 1984) u kojemu su sakupljeni radovi sa znanstvenog skupa Vladimir Filipović: život i djelo u povodu 100. godišnjice rođenja, koji se u organizaciji Instituta za filozofiju i Matice hrvatske održao od 7. do 9. prosinca 2006. u Zagrebu i Filipovićevu rodnom gradu Ludbregu.

Za razliku od prvoga skupa posvećena Vladimiru Filipoviću 1985, na kojemu su se okupili izlagači koji su ga osobno poznavali, posebnost drugoga skupa urednice zbornika vide u tome što su na njemu sudjelovali mlađi naraštaji filozofa, koji su, upoznajući se s Filipovićem isključivo putem njegove pisane ostavštine, nastojali prikazati i ocijeniti njegovu misaonu djelatnost s različitih stajališta i pristupa.

Brojne kvalitete Vladimira Filipovića, iznimne ličnosti hrvatske kulturne povijesti 20. stoljeća, uz čije se ime u hrvatskim znanstvenim krugovima veže ponajprije ustrajan rad na proučavanju i promicanju hrvatske filozofske baštine, manifestirale su se na široku području njegove djelatnosti. To se u prvom redu odnosi na njegovu plodnu sveučilišnu karijeru na Filozofskom fakultetu i Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, kojoj je i suosnivač, te povijesnu, višestruku ulogu koju je kao dugogodišnji ravnatelj, šef Odjela za izučavanje stare hrvatske filozofske baštine, voditelj projekta Hrvatska filozofska baština, pokretač i glavni urednik časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, urednik svih izdanja Instituta i priređivač kapitalnih dvojezičnih izdanja – Boškovićeve Teorije prirodne filozofije (1974) i Petrićeve Nove sveopće filozofije (1979) obnašao na Institutu za filozofiju u Zagrebu (Ivica Martinović, U čast profesoru Vladimiru Filipoviću: uvodno slovo). Zahvaljujući plodnoj suradnji s Maticom hrvatskom Vladimir Filipović ostaje, ističe u tekstu Znanstveni skup Vladimir Filipović – život i djelo Stjepan Sučić, potpredsjednik MH, zapamćen kao njezin ugledni član koji je kao pokretač i urednik Matičinih kapitalnih izdanja (Filozofska hrestomatija, Filozofijski rječnik) mnogo pridonio njezinu kulturnom, izdavačkom i prosvjetnom značenju, a time i cjelokupnom hrvatskom intelektualnom razvoju. Filipovićev urednički i izdavački angažman, iniciranje prijevoda važnih djela filozofije na hrvatski jezik, podizanje svijesti o nužnosti promicanja filozofije kao i zalaganje za razvoj hrvatske filozofije i njezine međunarodne afirmacije jako su pridonijeli razvoju hrvatske filozofije u razdoblju nepovoljnih političkih prilika koje su obilježile poslijeratno doba (Branka Bruić, U spomen ulozi profesora Filipovića u razvitku hrvatske filozofije nakon Drugog svjetskog rata). Bogata popratna bibliografija (izradila Ivana Skuhala Karasman) svjedoči o Filipovićevu istraživačkom zanosu, intelektualnoj radoznalosti i senzibilitetu za aktualne filozofske i opće društvene probleme. Vidljivo je to prije svega u njegovu zanimanju za klasičnu njemačku filozofiju, posebice za Kanta, čiji ga je kritički način filozofiranja osobito privlačio (Franjo Zenko, Vladimir Filipović o Kantu), nadalje u radovima posvećenima temi čovjeka i ideji humaniteta u kojima se iščitavaju dva bitna elementa koja su oblikovala njegova gledišta – osobno filozofsko stajalište izgrađeno pod utjecajem Maxa Schelera i stoika te marksistička filozofija koja obilježava povijesno razdoblje u kojem se Filipović bavi navedenom problematikom (Ivana Skuhala Karasman, Vladimir Filipović o humanizmu), u njegovu razmatranju uloge i odnosa estetike i suvremene umjetnosti (Željka Metesi, Estetička promišljanja Vladimira Filipovića) kao i radovima posvećenima scenskoj umjetnosti u kojima izlaže psihologiju glumačkoga stvaralaštva i gledišta o glumcu kao aktivnu stvaraocu koji prodirući u duhovni život čovjeka ukazuje iluzijom igre na razotkrivenu istinu, sveljudsku sliku stvarnosti i neograničene mogućnosti postojanja ljudskog života (Dunja Tot, Vladimir Filipović o kazalištu). Kao prvi hrvatski filozof koji je pokazao veliko zanimanje za Paracelsusove misao i djelo, Filipović je, ukazujući na međusobne poticaje i vezu prirodnih znanosti i filozofije potvrdio svoje zanimanje i za prirodoznanstvo (Snježana Paušek-Baždar, Filipovićevi pogledi o Paracelsusu). Zaokupljen pojmom kulture pod kojom podrazumijeva »djela i nastojanja koja je čovjek stvorio idući za idealima svog života« i smatrajući da se »kulturom ostvaruju svrhe našeg života«, Filipović razvija osebujnu filozofiju kulture kojom nastoji dati odgovore na aktualne egzistencijalne probleme (Zlatko Posavac, Filozofija kulture Vladimira Filipovića). Kao osoba koja se uvijek zalagala za duhovno bogatstvo čovjeka i njegovu humanu opstojnost, za otvaranje putova razvoja ljudskog bića i kulture, Filipović nije mogao zanemariti, još i danas otvorena, pitanja tehnike, njezine uloge, smisla i vrijednosti u ljudskom životu. Iako nije nijekao potrebu i nužnost tehničkog napretka u modernom svijetu, ukazivao je na opasnost od gubitka čovjekove vlastitosti ukoliko tehnička sredstva postanu svrha, a ne sredstvo za ostvarivanje vrednijega života (Mihaela Girardi-Karšulin, Profesor Vladimir Filipović o pojmu tehnike). Filipovićeva shvaćanja čovjeka i svijeta, njegovo ustrajavanje na čovjekovu humanom obliku življenja i njegovu duhovnom postojanju oblikovana su na fundamentalnim idejama humanizma i renesanse. U bogatu hrvatskom i europskom misaonom nasljeđu renesanse, koja je za njega značila revoluciju, prekretnicu u mišljenju, »novu filozofsku sliku svijeta i čovjeka«, Filipović je pronašao osnovni motiv za pisanje monografskog prikaza renesansne filozofije i iniciranje rada na istraživanju opusa hrvatskih renesansnih mislilaca na Institutu za filozofiju (Erna Banić-Pajnić, Vladimir Filipović i istraživanje renesansne filozofije). Smatrajući da se, kako je to formulirao već 1941. u srednjoškolskom udžbeniku iz logike, zadaća filozofije sastoji u izgradnji jedinstvenog kritičkog nazora o svijetu, životu i ljudskom znanju (Kristijan Krkač, Vladimir Filipović o zadaći filozofije 1941. godine), čvrsto vjerujući da je filozofija »odraz i izraz čovječnosti, izvor svih njegovih stvaralačkih vrijednih djelatnosti te uvjet i snaga humane opstojnosti« (V. F., Što je filozofija?, Dubrovnik, 1968, br. 1, str. 48), ukazivao je on svagda na potrebu za proučavanjem filozofske baštine kojim se stječe uvid u osebujnost, stvaralački duh, samosvojnost i pravi identitet naroda. Na taj način Vladimir Filipović bio je, i ostaje, »poticatelj istraživanja hrvatske filozofske baštine« (Ljerka Schiffler, Vladimir Filipović – poticatelj istraživanja hrvatske filozofske baštine), a njegov filozofski opus koji ukazuje na uvijek aktualno mišljenje naših starih učitelja istovremeno nas poučavajući da je svaka filozofska misao otvoreni put i novi pokušaj promišljanja, postaje »baština za generacije« (Heda Festini, Dr. Vladimir Filipović – baština za generacije). Ludbreg, grad zanimljive povijesti (Ivančica Jež, O nekim aspektima povijesnog razvoja Ludbrega od druge polovice 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata), čijih se građana Filipović vrlo rado prisjećao (Ivan Rajh †, Profesor Vladimir Filipović o Ludbrežanima), odao je zajedno s Institutom za filozofiju i Maticom hrvatskom počast Vladimiru Filipoviću podizanjem njegove spomen-ploče i prigodnim govorima Stjepana Sučića i Franje Zenka, izrazivši na taj način »zahvalnost za sve što je vrijedna ostavio za sobom« (Danilo Pejović †, Vladimir Filipović (1906 – 1984), nekrolog).

Upozoravajući da se »negiranjem značenja tradicije negira mogućnost opstojanja čovjeka kao osebujne ličnosti i mogućnost naroda kao svojevrsne zajednice ljudskog roda« (Franjo Zenko), Vladimir Filipović podigao je svijest o potrebi istraživanja hrvatskoga filozofskog nasljeđa i upoznavanja ne samo domaćih nego i inozemnih istraživača s bogatstvom koncepcija i teorijskih refleksija domaćih mislilaca i njihovim prinosom zajedničkom duhovnom, kulturnom i misaonom dijalogu.

Iako opus Vladimira Filipovića još čeka cjelovito i kritičko vrednovanje, ovaj zbornik radova kojim se »vraća dio duga« (Stjepan Sučić) istaknutoj osobnosti hrvatske filozofije zasigurno će pridonijeti ostvarenju toga cilja.

Željka Metesi Deronjić