Intelektualni nomad vraća se osnovama

Intelektualni nomad vraća se osnovama

Nagrađivani škotski pisac Kenneth White smatra se utemeljiteljem intelektualnoga nomadizma i geopoetike. Rođen je 1936. u Glasgowu, doktorirao je na pariškoj Sorbonni, gdje je predavao Poetiku dvadesetog stoljeća. Njegove knjige prevedene su na dvadesetak jezika, među kojima nije hrvatski. No publika koju zanima ova tematika do njegovih je djela dolazila putem srpskih izdavača. Knjige Nomadski duh, Visoravan albatrosa – uvod u geopoetiku, Plavi put, Divlji labudovi te Kuća plime i oseke objavljene su u izdanju beogradske nakladničke kuće Geopoetika. Kenneth White među gostima je ovogodišnjega, četrnaestoga Sajma knjige u Istri, čija je tema upravo književni nomadizam.

Smatraju vas intelektualnim nomadom koji se bavi geopoetikom. Možete li to pojasniti?

Intelektualni nomadizam i geopoetika sjajno se poklapaju. No, prije nego što se pozabavimo tim riječima, novinama u vokabularu, spomenimo put kojim svi putujemo, ja ga zovem autocestom zapadne civilizacije. Ima nekoliko sila koje utječu na to putovanje, poput mitova, filozofije ili religije. Posljednja je sila povijest. Mnogi u 19. i 20. stoljeću vjerovali su da povijest vodi u neku vrstu napretka. Njemačka je željela stvoriti najjaču državu, Rusija promicati komunizam, a liberalne zapadne zemlje željele su stvoriti supermarkete sreće. Evo, komunizam je propao, hvala Bogu i Treći Reich, ali ono što je ostalo i preživjelo jesu supermarketi, koji se još šire. Prema mojem mišljenju, rezultatu moje kulturne analize, živimo u praznini koju želimo ispuniti sa sve više i više materijalnoga te bukom. Produkcija nikada nije bila veća, izdaje se mnoštvo knjiga, snimaju se filmovi, svega ima u izobilju, a ljudi nikada nisu bili nezadovoljniji što se često izražava čistim nasiljem. Sve se radi pod povišenim adrenalinom, svi su hiperaktivni. Dakle, intelektualni nomad napušta onu autocestu, koju sam na početku spomenuo i ide sporednim cestama, prelazi teritorije i želi ponovno doći u dodir sa zemljom. Sve su kulture djelomične, svaka ima nešto što možemo preuzeti. Intelektualni nomad teži cjelovitoj, svjetskoj kulturi. Ne postoji razlika između lokalnog i globalnog. Što s tiče geopoetike, intelektualni nomad vraća se osnovama. To se primjerice može pronaći u religiji i mitologiji, no ja sam se zapitao što svi imamo zajedničko, što nas povezuje, geopoetika poručuje – zajednička nam je zemlja. To je taj geo, svi se u tome slažemo, nadam se.

Iz Velike Britanije preselili ste se u Francusku. Što vas je privuklo da se odselite iz rodne Škotske?

Kao Škota Francuska me oduvijek privlačila, povezanost dviju zemalja seže još u srednji vijek. Uvijek sam sebe smatrao škotsko-francuskim Europejcem. No, iz rodne sam zemlje otišao jer je u Francuskoj bilo više intelektualne energije. Velika Britanija bila je površna, iz Sjedinjenih Država stizalo je mnogo takozvane fast food literature. Ja sam više za kontinentalni dio Europe, čini mi se da je dinamika intelektualnija, svjesniji su što je prava književnost. Kad govorimo o književnosti, moram spomenuti izdavače. Kad sam napustio Škotsku potkraj šezdesetih i doselio se u Francusku, sjećam se da mi je izdavač rekao da moram napisati bestseler. Objasnio sam mu da to nije ono čime se ja bavim, ja pišem da bih se razvijao i možda pomogao drugima da se također razviju. On je to shvaćao, ali bilo je važno što traži tržište. Ja pišem tri vrste knjiga: eseje, narativnu prozu i pjesme. Usporedio bih to sa strijelom, eseji su pera koja daju smjer, proza je tijelo, a pjesme su vrh.

Što mislite o globalnoj krizi koja se upravo događa? Kako će to utjecati na intelektualne, odnosno literarne nomade?

Globalna kriza znači da je društvo potpuno poludjelo. Kapitalizam je poludio. To čak nije inteligentni kapitalizam, mogli bismo ga nazvati kasinom – novac proizvodi novac. To je društvo koje je izgubilo svaki doticaj sa stvarnošću. Samo se razmišlja o novcu i sve se urušilo. No ovo bi mogla biti prilika da se ljudi zamisle, da se vrate osnovama. Nema brzih rješenja. Ciničan sam kad se razgovara o ovoj temi, nisam ni optimist, ni pesimist, ja sam posibilist, vjerujem u mogućnosti.

Spomenuli ste da se trebamo vratiti osnovama, kako to postići?

Ne zastupam povratak u primitivizam, nisam za etnički nomadizam, to nikako nema veze s onim što promičem. Kod starih nomada sviđa mi se osjećaj za prostor i kretanje. Možda je rješenje neka vrsta sklada, nisam utopist, ali rješenje vidim u osvješćivanju života na zemlji. Ne gledam gore, ne vjerujem u transcendentalno. Ne krećimo se ni okomito ni vodoravno, predlažem da se krećemo u koncentričnim krugovima. Počnimo od sebe i širimo taj krug, razvijajmo se, tada ćemo moći i nešto dati drugima. Početak je da kažemo ne, kada nam se nešto ne sviđa moramo glasno reći ne, što nije lagano. Kad ste pisac, dosta je teško pomiriti svoju ideju s izdavačevom. Danas se traži samo velika naklada, a ne gleda se na dobru ideju. Knjige postanu hit i zamru nakon tri tjedna, ne ostaju. Društvu trebaju djela koja vrijede, a možda nemaju velike naklade. Zaboravljamo da Dante ili Nietzsche nisu prodavali dva milijuna primjeraka. Prave vrijednosti ne vide se uvijek istoga trenutka.

Razgovarala Jana Vučković