Inovativni pomaci sa zrnom reciklaže

Inovativni pomaci sa zrnom reciklaže

Znatan dio potpore razvoju likovnih (i svih ostalih) umjetnosti privatni su investitori. Svijest o tome nužna je za održavanje razine, ali i napredak kulturnog identiteta nacije i sjajna reklama za donatore. I dok su kazališni, glazbeni i filmski festivali relativno rano viđeni kao prilika za promociju firmi, odnedavno sve je veći (i još nedovoljan) interes privatnih investitora za likovne umjetnosti (izložbe u sklopu projekata T-coma i MSU-a, Grand Prix HPB-a i Erste banke). Posljednje navedeni zapravo su među prvima koji su svojom nagradom i otkupom djela počeli poticati mlade likovne umjetnike. Ovogodišnja izložba Novi fragmenti predstavlja djela kojima su, po odluci stručnoga žirija (Borivoj Popovčak, Božica Matasić, Bane Milenković, Patricija Kiš, Vanja Babić) dodijeljene tri prve nagrade Erste banke, kao i dvanaest otkupljenih djela iz uže selekcije.

Prvu nagradu ove je godine odnijela Ines Matijević radom Anamorfoze, koji se nazivom i idejom poziva na jedan tradicionalni slikarski postupak. Anamorfoza je naziv za likovni prikaz koji se doima poput besmislenih i nasumičnih linija, a pravi smisao (oblik) prikazanoga otkriva se pri pogledu iz određenoga kuta. Najpoznatiji primjer te renesansne vježbe prikazivanja perspektive i mogućih distorzija u njoj je Holbeinova slika Ambasadori iz 1533, gdje je postupkom anamorfoze ispred velikaša prikazana izdužena lubanja. U suvremenoj interpretaciji anamorfoze umjetnica otiskuje fotografije na tri ploče kružnog oblika od posebnog materijala koji omogućava da se na jednoj ploči ovisno o poziciji gledatelja izmjenjuju različite fotografije. Slike pokazuju ljudske likove u ambijentu, a na svakoj od tri ploče tri su tematski povezana ambijenta (na jednoj su ploči tako ambijenti prirode, na drugoj industrijski, a na trećoj antičko-srednjovjekovnih ruševina). Kako hodamo pored ovog rada, približavamo mu se i udaljujemo, ono što vidimo mijenja se, slike se preklapaju i za razliku od tradicionalne anamorfoze, gdje se traži jedna točka s koje možemo sagledati statičan prizor, u ovom slučaju vlastitim kretanjem dobivamo dojam kretanja na slici bez mogućnosti sagledavanja svih dijelova u jednom trenutku. Gibanje postignuto isključivo varkom oka svjedoči kako dinamični efekt nestatične slike nije rezerviran isključivo za videoumjetnost i nove medije te kako postoje još neka neistražena područja u domeni slike koja se mogu otkriti proučavanjem i aktualiziranjem tradicionalnih slikarskih problema i metoda. Anamorfoze su najinovativniji, ali i tehnički najsloženiji rad koji je uspješno izveden. Još jedan rad s ove izložbe vraća se tradiciji. Riječ je o Mrtvoj prirodi Kristine Lenard, fotografiji izloženoj u vitrini osvijetljenoj iznutra (tzv. lightboxu). Kao i na starim mrtvim prirodama na slici vidimo raskoš cvijeća, puninu i svježinu zrela voća, a dijalog s tradicijom (ponajprije holandskom 17. stoljeća) osim u temi prisutan je i u tretmanu motiva: sve je prikazano hiperrealno i u vrlo intenzivnim bojama zahvaljujući digitalnoj manipulaciji i lightboxu koji osvjetljivanjem slike s njezina stražnjeg dijela naglašava boje i plastičnost oblika. No, za razliku od klasičnih mrtvih priroda, na ovoj je kompozicija potpuno simetrična (čak toliko da je i cvijeće u vazi također simetrično postavljeno), dakle naglašeno inscenirana. Inscenirane fotografije u lightboxu radio je još osamdesetih godina 20. stoljeća Kanađanin Jeff Wall želeći fotografiju poistovjetiti s hiperrealnim slikarstvom. Rad Lenardove nastavlja tu liniju referirajući se na stare majstore i njihovu težnju za savršeno realnim prikazom (i opet varkom oka) u temi mrtve prirode.

Drugonagrađeno ostvarenje (Scene iz generičkog grada Tanje Perišić) tematizira industrijalizaciju tehnikom crno-bijele montirane fotografije izložene u lightboxu. Slika prikazuje sumorni predio neke tvornice ili gradilišta, na čijemu se nebu naziru projekti zgrada, dok se na hladnom betonu igra dvoje djece, upadljivo živahne i malene naspram tog ravnodušnog okruženja. Na slici je postignuta atmosfera koja okružuje bezlične tvorničke objekte po periferijama, njome vlada osjećaj hladne pustoši i dosade, ali je tehnički nesavršena. Bačene sjene dvoje djece u nelogičnu su odnosu sa sjenama na njima, tako da se čini kao da su njih dvoje u prizor umetnuti (što i jesu budući da je riječ o fotomontaži), ali snaga kontrasta sumorne scenografije i živahne dječje igre bila bi izraženija da su djeca u nju bolje integrirana, da je realniji i jači dojam njih kao sastavnoga dijela prizora. Gradilište na vedriji način tematizira i rad Anite Šurkić Die Baustelle, gdje vidimo niz ploha (na kojima je potez vidljiv, a boje nečiste) u perspektivnoj dispoziciji i također kroz prostor postavljene linije. Slika prikazuje izgradnju na tematskoj, ali i metaforički na autoreferencijalnoj razini. Sve su boje blage: tirkizna, tamni ton žute, siva i sivoplava, tako da slika daje pozitivan dojam izgradnje kao napretka, a dva sumarno naznačena ljudska lika koji nadziru gradnju potvrđuju tu humanističku poruku.

Trećenagrađeni rad prilično je zbrkano ostvarenje Sebastijana Dračića, svojevrsna dosjetka nejasno izvedene perspektive. Od ostalih djela vrijedi spomenuti rad Maje Vodanović, koji na monokromnu platnu tonski diskretno ističe plohu sjene što predmet baca, oblikujući melankolični otisak sjene, te rad Marka Zemana, koji suprotstavlja blage linije što tvore pravilne, ovalne oblike ljudskog lica, s pozadinom koja je tretirana enformelistički, grubo i reljefno.

Feđa Gavrilović