Godina bez velikih romana i knjiga priča

Godina bez velikih romana i knjiga priča

Pisci u antologiji i pisci izvan antologije / Umjetnički najuvjerljivija ostvarenja I. Vrkljan, P. Pavličića, D. Ugrešić, D. Miloša, V. Barbierija / M. Kolanović debitantica koja najviše obećava

Prije nego što se pozabavimo pregledom hrvatske proze u 2008, želio bih podsjetiti na ljetos objavljenu antologiju – dakle opet na neku vrstu inventure, samo mnogo ambiciozniju s obzirom na vremenski raspon i obuhvaćeni prozni korpus.

Riječ je o antologiji suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše književne kritičarke Jagne Pogačnik, u nakladi Zagrebačke slavističke škole i pod uredništvom Krešimira Bagića (što je treći, završni dio važna projekta Škole koji se sastoji od antologija poezije, drame i proze). U obuhvaćenu razdoblju od 1994. do 2007, između osamdesetak pisaca i više od tristo knjiga, priređivačica je odabrala tekstove 26 autora. No uoči tiskanja odustao je M. Jergović, pa su se u knjizi pojavile priče ili ulomci iz romana I. Brešana, N. Fabrija, M. Kovača, D. Drndić, G. Tribusona, S. Drakulić, D. Ugrešić, R. Cvetnića, S. Karuze, E. Popovića, M. Mićanovića, D. Rešickog, Z. Ferića, R. Baretića, J. Mlakića, B. Perića, S. Andrića, M. Koščeca, R. Jarka, R. Perišića, D. Šimprage, A. Tomića, R. Simića Bodrožića, T. Zajeca, I. Štiksa i V. Bulića.

Tu antologiju ne spominjem zato što bi imala izravna utjecaja na ovogodišnju proznu produkciju, nego kao projekt koji je sam po sebi od šireg interesa za našu prozu, koji istodobno sabire i razvrstava, pokušava prepoznati estetske vrhunce, znakove vremena, i rezultat je velika posla i autoričina dugogodišnjeg „terenskog” iskustva. Sama priređivačica naglašava važnost posla time što eksplicitno kaže da nije radila »panoramu u svim njezinim pojavnim oblicima«, nego »doista antologijski izbor koji odaje vrijednosni sud«. Pritom je dovoljno oprezna (iskusna) da naznači kako se u njezinu izboru »posve sigurno prepoznaje poprilična doza subjektivnosti i literarni ukus priređivačice«, znajući da se među kritičarima na toj istoj zadaći ne bi našla dva koja bi uvrstila sva ista imena i iste naslove.

Stižu nova imena

Kad sam u Vijencu br. 375–377, posljednjem prije razdoblja godišnjih odmora, pisao o jednogodišnjem izdavačkom ciklusu naših nakladnih kuća (ljeto 2007 – ljeto 2008), ispričao sam se autorima čije knjige nisam bio pročitao do tog vremena. Jednaku ispriku moram uputiti i sada, što zbog subjektivnih razloga, što zbog nešto preuranjenog roka za predaju teksta, dok nam se čini da je kalendarskoj godini kraj (relativno) daleko. A na stolu je još lijepa hrpica knjiga koje čekaju svoj red: Martinove strune Sanje Lovrenčić, Nebeski biciklisti i Duga Resa – Ixtlan Irene Lukšić, Prodajem odličja, prvi vlasnik Roberta Međurečana, Centimetar od sreće Marinka Koščeca, Hotel Grand Renata Baretića, Patnje Antonije Brabec Ludwiga Bauera… Ima toga, a vjerojatno će još koja isplivati do kraja godine.

Među ovogodišnjim debitantima ima nekoliko imena koje bi valjalo zapamtiti. Sanja Bilić (Sarajevo, 1973), filmska i TV-redateljica, javila se romanom Koji film sad vrtiš u glavi (VBZ, ur. J. Matanović), groteskom u kojoj se prilično vješto prepleću dvije narativne linije, ali u kojoj se povremeno zna zaigrati i zaboraviti pa filmskim rukopisom zamagliti onaj temeljni, literarni. Andrija Škare (1981), novinar i scenarist, bloger, jedan od osnivača eventualizma, iscrtao je osobnu kartu zagrebačkih kafića na stotinjak stranica svog prvenca S više mlijeka, molim (Celeber, ur. I. Caput), a Edi Matić iskoristio je »literarnu ‘sreću’ da kao ostavljeni muž« napiše roman Ovdje fali ženska ruka (Naklada Ljevak, ur. E. Popović). Najveći debitantski dobitak zacijelo je roman znanstvene novakinje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Maše Kolanović (Zagreb, 1979), koji je ona naslovila Sloboština Barbie (VBZ, ur. M. Jergović). To je roman o odrastanju Barbie-generacije u jednom novozagrebačkom naselju početkom devedesetih – sluđena, teška, apokaliptična ratna atmosfera viđena očima djevojčice, knjiga u kojoj su snažni efekti očuđavanja postignuti upravo tim sudarom zaigrana dječjeg svijeta i nelagodna svijeta odraslih.

Na neki je sličan način reprezentativna (iako donekle s vremenskim zakašnjenjem) i zbirka priča Nenada Stipanića Odlično je baviti se kriminalom: priče nezaštićenog svjedoka (Algoritam, ur. K. Lokotar), donekle sirov i surov, rekao bih elementaran i iz prve ruke podsjetnik na uzroke današnjih društvenih boleština. Tamnom stranom hrvatske tranzicijske zbilje opet je zaokupljen Goran Tribuson u Divljoj plaži (Mozaik knjiga, ur. D. Miljković), a svojom tematski raznolikom knjigom priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, ur. K. Lokotar), u kojoj se sudaraju i prepleću tragično i komično, Travničanin Nebojša Lujanović ojačava već ionako jaku sekciju hrvatskih pisaca podrijetlom iz BiH.

Želio bih ovdje podsjetiti i na dva, doduše različita, ali na svoj način zanimljiva prozna projekta koja su se pojavila ove godine. Prvi pozornost privlači svojom tematikom i obujmom: trodijelni i trosveščani roman Dejana Šorka Američko-hrvatski u boji (Algoritam, ur. K. Lokotar) sa svojih više od tisuću stranica najviše se približio novijem hrvatskom rekorderu Nenadu Šepiću, čiji također trodijelni roman Prosječnikova čest iz 1995. ima više od 1300 stranica. Riječ je o zabavnu štivu, u kojem lakoća pripovijedanja o fenomenu filma – njegovu smislu, utjecaju, učincima i atmosferi koja se stvara oko njegove proizvodnje, dijaboličnoj moći koju film daje pojedincima i moći kojom utječe na mase – ne može spasiti njegovu tromost i raspričanost. Vrlo poticajna knjiga Julijane Matanović Tko se boji lika još (Profil, ur. D. Glamuzina) zanimljiva je pak s generičkog aspekta. Upitna je naime oznaka na koricama (»roman«), ojačana doduše autoritetom prof. Viktora Žmegača koji drži da je riječ o »intertekstualnom i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi«. A riječ je o jednom posebnom, za Matanovićevu specifičnom postupku, koji ona prakticira već nekoliko godina – o približavanju, pa i interferiranju dvaju tradicionalno strogo odvojenih diskursa, književnoznanstvenoga i beletrističkoga. Kao što je svojedobno u svojim pogovorima djelima različitih pisaca književnoznanstveni, odnosno esejistički pristup zamijenio iskaz u kojem je udio osobnog i emotivnog bio izrazito visok (Lijepi običaji, 2000), tako se sada romaneskna struktura pokušava konstruirati iz dijelova koji prvobitno nisu bili tako mišljeni.

Jeza starosti

Ove kalendarske godine nismo dobili nijedan roman ili zbirku priča za koje bismo mogli reći da vrijednošću odskaču, da su iznimna ostvarenja. Djela koja mi se čine umjetnički najuvjerljivijima, vrhuncima godišnje produkcije – ali kojima se mogu staviti neke primjedbe – napisali su uglavnom afirmirani autori (ostavljam dakako mogućnost, kako sam već napomenuo, da se najboljima pridruži još koje ime).

U prvoj polovici godine, jer su im knjige tada bile objavljene, bio sam izdvojio dva naslova, i držim da oni mogu ostati i u konkurenciji koja se pojavila u drugom dijelu 2008. godine. To su romani Svila nestala, škare ostale (Naklada Ljevak, ur. N. Tomašević) Irene Vrkljan i Literarna sekcija (Mozaik knjiga, ur. Z. Maljković) Pavla Pavličića. Već naslovom novog romana Vrkljanova upućuje čitatelja na brojne korelacije sa svojim proznim prvencem Svila, škare, objavljenim prije četvrt stoljeća. Autorica je zadržala davno odabran narativni model i repertoar likova, tema i motiva, dopunjujući ih i sada novim detaljima ili stavljajući kadšto druge likove u prvi plan. Ne može se reći da novi roman ima onaj inovativni potencijal kao djelo na koje naslovom aludira, ali je svakako posrijedi jedno od njezinih emocionalno i misaono najuvjerljivijih proznih ostvarenja. Autorica sada afirmira svoju novu promatračku točku, koju bismo eufemistički mogli nazvati iskustvom godina, dok u standardnom jeziku ona zvuči ponekad grubo: starost. Iako neke vlastite situacije, pa priče o mladim ženama (Eva Hesse, Suzana, Jagoda, Ana) u čijim biografijama prepoznaje određene sličnosti sa svojom sudbinom, a i pojedine kataklizmičke vizije o današnjem svijetu i njegovoj budućnosti, roman prožimaju depresivnom atmosferom, autorica nalazi i točke s kojih se vidi i nešto vedrine. Tako primjerice kaže »znam da je nada kao i prkos samo u pisanju, u pokušaju rekonstrukcije one stvarnosti koja je zapravo važna«. A ta intimna rekonstrukcija svijeta što ju je ispisala Irena Vrkljan tiče se zapravo svih nas, jer u pojedinačnoj ljudskoj sudbini otkriva univerzalna značenja.

Tema starosti o kojoj u svojoj prozi vrlo emotivno, ponekad jezovito depresivno, govori Irena Vrkljan dodirna je točka s romanom Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje (Vuković-Runjić, ur. M. Šoljan). Riječ je o hrvatskom prilogu svjetskoj biblioteci Mitovi, a naša je spisateljica u svom tako zadanu romanu vrlo s(p)retno u središte postavila temu starenja – mučni problem ljudske svakidašnjice koji pogađa velik dio zapadne civilizacije. Sa stranica Babe Jage zrcali se kadšto i cinična slika društva u kojem caruje kult mladosti i ljepote, kult tijela, i u kojem su starci zaboravljeni, prognani na marginu, potpuno bespomoćni. Moderna je Baba Jaga »disidentica«, izopćenica, »stara cura«, stara rugoba, gubitnica. Glavni je razlog njezina otpadništva, kako tumači folkloristica Aba, lik u romanu, u njezinoj starosti; ona je disidentica »samo u sistemu životnih vrijednosti koji smo mi stvorili«. U trećem dijelu romana, koji je dobrim dijelom interpretacija proznoga diptiha koji mu prethodi, probija se, ponekad i sasvim ogoljena, oštra feministička kritika muške prevlasti tijekom povijesti koja je onemogućavala emancipaciju žena. A i slika ženske kreativnosti, koja bi prema Abinu tumačenju mogla biti jedno od čitanja naslova Baba Jaga je snijela jaje, nije nimalo optimistična: »Žene umjetnice su Baba Jage, izolirane, stigmatizirane, izdvojene iz društvenog okoliša (…)« Roman Dubravke Ugrešić na zanimljiv je način komponirano štivo, i svakako ide među vrednija ovogodišnja ostvarenja.

Pavličićev roman Literarna sekcija, uz karakteristično intrigantno fabuliranje, izbor likova iz različitih miljea i provokativnost pojedinih tema posebno je zanimljiv s obzirom na izbor pripovjedača. Moglo bi se reći da je integrativno načelo romana polifoničnost: višeglasje »koje ne zvuči unisono« ovdje se odnosi na čak devet pripovjedača koji govore o istoj temi (opsadi grada i razaranju gimnazijske zgrade), ali to čine različito, svaki sa svoga stanovišta – s obzirom na iskustvo, obrazovanje, prikupljene informacije i bliskost s likovima koji su u središtu zbivanja. Pozicija je tih pripovjedača zapravo dvostruka: s jedne strane, koristeći se ispovjednim diskursom, oni govore o svome životu, pa je pred čitateljem devet intimnih životnih priča; s druge pak strane, oni iznose svoje viđenje opsade Varoša i uloge glavnih aktera u tim zbivanjima, osobito u rušenju zgrade varoške gimnazije. O akterima čitatelj je dakle obaviješten iz druge ruke, posredno. Uporaba mnoštva pripovjedača znatno dinamizira radnju, povećava neizvjesnost i napetost i donosi autoru druge prednosti (iako se Pavličić ne upušta u jezičnu i stilsku karakterizaciju), a usto je to rijetko rabljena tehnika te djeluje svježe, nepotrošeno. To mnogoglasje i mnogoočje, to stalno vraćanje u prošlost da bi se shvatila i objasnila sadašnjost, uvjerljivo sugerira silnu složenost života Varoša, male sredine koja je usredotočena na samu sebe, ali istodobno je i odslik širih društvenih kretanja i atmosfera.

Pronalazak samoće

Knjiga Damira Miloša Meke ulice (Naklada Ljevak, ur. E. Popović) – gusta proza sažete rečenice, kadšto s neočekivanim, inverznim poretkom riječi, s težnjom za već pomalo zaboravljenim efektima očuđavanja (dojmljiv potencijal koji autor sjajno realizira) – vrlo je neobična u našoj današnjoj prozi, izuzmemo li jasno Kornatske priče (2006) istoga autora. Ta generička neodređenost – lelujanje između priča i romana – umekšavanje granice koja strogo determinira i razdvaja književne vrste, u skladu je, pa onda i u funkciji, s autorovim nastojanjem da u svijetu koji on oblikuje ublaži, relativizira ili poništi granicu između zbilje i fikcije. Njegov je glavni junak bjegunac iz urbane civilizacije u samotnički, gotovo pustinjački svijet Kornatskog otočja. Ali ovdje nije riječ o inačici uobičajenog, najčešće očekivana mizantropa i gnjevna pobunjenika kojemu se svijet toliko zgadio da je odlučio ostaviti takav život i skloniti se u okrilje prirode. U trenutku kad se našao na Kornatima Milošev protagonist očito nije sasvim svjestan nagomilanih frustracija te je taj potencijal (neke buduće, možda eruptivne) pobune realizirao zapravo slučajno, »došao [sam] na nekoliko dana iz grada, odmoriti se«, a nakon dugogodišnjega boravka kaže: »Nisam želio s Kornata otići bez razloga, kao što sam ovamo došao. (…) Da li sam počeo shvaćati, ili samo umišljati, razloge svojeg dolaska na ove otoke?« Nigdje u romanu nema konkretne izjave ili barem pravih indicija koje bi sugerirale zašto je protagonist odlučio zamijeniti gradski život za taj samotnički, ali možda je upravo to nepostojanje čvrstog razloga ono što najbolje govori o situaciji čovjeka suvremene civilizacije: nezadovoljan je životom koji ga je poklopio, ali živi inertno, po svakodnevnom automatizmu, a otiskuje se na drugu stranu tek slučajno, stjecajem okolnosti kao što se to dogodilo s Miloševim junakom?

Za naše prilike sasvim je neobičan slučaj s romanom Veljka Barbierija Ja Dioklo Jupitrov sin (AGM, ur. G. Cvitan): nastao je naime „iz inata”, „unutarnjeg nezadovoljstva” romanom Dioklecijan, za koji je čak dobio Matičinu nagradu 2006. godine! Kaže da mu je smetao »nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između povijesnih činjenica i pripovijedanja«, pa je dopisao nova poglavlja, stara je u manjoj ili većoj mjeri preinačio i proširio, unio mnoštvo novih podataka. Barbierijevo nezadovoljstvo prvim rukopisom – nedovoljnom beletrizacijom građe, iz čega je proizlazila stanovita „tvrdoća” teksta – sudeći prema novoj verziji, narativno znatno „umekšanoj”, zacijelo je imalo realnu podlogu. Djelomice se ta autorova frustracija može tumačiti i činjenicom da je roman, prema njegovu priznanju, nastajao dugo, čak petnaest godina. I doista, nova verzija u odnosu na raniju djeluje književno uvjerljivije. Najprije zbog mnoštva autorovih intervencija koje tekstu daju životnost, pa i atraktivnost, a zatim i zbog znatno većega broja dijaloga, koji razbijaju i dinamiziraju „izvještajnost”, dominantnu u prvoj verziji. Riječ je praktički o novom djelu pa je potpuno opravdano što ga je autor preimenovao.

Strahimir Primorac