Glumac je umjetnost kazališta

Glumac je umjetnost kazališta

Glumac i redatelj Saša Anočić rođen je u Osijeku (1968). Prvi glumački angažman dobio je u osječkom HNK. Već je tada počeo režirati predstave oživljujući osječku alternativnu scenu a posebno zapažena bila je predstava Aljaska Jack. Nakon nekoliko sezona, Anočić prelazi u ZKM, a već koju godinu poslije u angažmanu je u Kazalištu Trešnja, gdje od 2003. okuplja mlađu generaciju glumaca s kojom stvara nova čitanja svjetskih klasika za djecu (Alisa, Frankenstein, Pinocchio). Režirao je drame Nine Mitrović u HNK u Rijeci (Komšiluk naglavačke) i Kerempuhu (Kad se mi mrtvi pokoljemo) a s NUS Barutana iz Osijeka i Teatrom Exit realizirao je predstave Noževi u kokošima D. Harrowera i To samo Bog zna, dok mu je treća suradnja s Exitom, Kauboji, donijela Nagradu hrvatskoga glumišta. Uskoro nas očekuje premijera njegove nove predstave Niko i Ništ na sceni KNAP na Peščenici, koja je nastala kao svojevrstan nastavak uspješne predstave Smisao života gospodina Lojtrice.

Mijenja li ova nagrada išta u vašem profesionalnom životu?

–Nije se ništa promijenilo ali nagrada pruža zadovoljštinu. Dobar je osjećaj dobiti nagradu. Cijela priča oko Kauboja je dobra i završila je dobro. Tako da je i osjećaj nakon dobivene nagrade dobar.

Kauboje ste počeli planirati i raditi na njima 2006, a premijera je bila 2008?

–Da. Tako sada već planiram sljedeću predstavu, a premijera će vjerojatno biti 2011. Radit će je ista ekipa s nekoliko novih članova. Uključit ćemo jednog violinista i vjerojatno još jednu ili dvije glumice koje dobro pjevaju.

Što je tema nove predstave?

–Predstava je zamišljena kao nastavak Kauboja. U jednoj varijanti priča bi se doslovno nastavljala i bili bi to isti likovi. Ili bi sve povezivao samo jedan lik kao kod televizijskih serija, koje se, kada dosade, prekidaju, a jedan omiljeni lik prelazi u novu seriju. Željeli bismo se malo zafrkavati na taj način. Vjerojatno je da će nas rad na predstavi odvesti u posve drugu priču, ali ta će okosnica biti polazište. Imao sam nekoliko ideja, tako da će se nova predstava dosta razlikovati od Kauboja, ali će u žanrovskom smislu ponovno naginjati prema mjuziklu. Bit će nešto između dramske predstave i mjuzikla.

Zašto baš mjuzikl i otkud ljubav prema mjuziklu?

–Mjuzikl je... Jednostavno ni na jedan oblik umjetnosti ne reagiram tako kao što reagiram na glazbu. U dramskom komadu uvijek mi nešto nedostaje da bude cjelovit. Ako radim dramsku predstavu s elementima mjuzikla, onda mi se čini da pokušavam doći do te cjelovitosti koja mi nedostaje. Uvijek polazim od sebe i tada ne mogu pogriješiti. Ne znam, doduše, jesam li ja mjerna jedinica za gledanost, ali tako dobivam sve. Mogu zadovoljiti sve svoje prohtjeve a i svi ljudi oko mene slično razmišljaju tako da nije u pitanju neka posebna ljubav prema mjuziklu, nego je to jednostavno kompletna kazališna forma u kojoj je zastupljeno sve; vizualno, glazbeno, dramsko.

Prati vas glas da dugo radite predstave. Traje li proces inkubacije uvijek dugo?

–Zamisli držim u glavi vrlo dugo, a onda ih po potrebi iskorištavam kada za to dođe vrijeme. Kada sam 1992. vidio Magic and Loss, nakon odgledane predstave bio sam pun dojmova. Nakon te predstave zaljubio sam se u kazalište, i dugo sam bio zaokupljen svime što sam u njoj vidio. Tada sam sebi rekao da jednog dana moram napraviti takvu predstavu, jedino što sam već tada mislio pokušati uživo izvoditi glazbu. Nakon toga zapravo je sve bio niz sretnih okolnosti. Došao sam u Zagreb, a tu se oformila i ekipa s kojom sam počeo raditi i onda se sve otvaralo prema putu na kojem sam sad. I sada postoje Kauboji.

Koliko ste dugo radili na predstavi Kauboji i mislite li da se dobra predstava može napraviti u pet tjedana?

–Kauboje smo radili šest mjeseci, od 1. rujna do 8. ožujka. Čudi me što ljudi uopće pristaju napraviti predstavu u pet tjedana. Mislim da je u pitanju stvar postavljanja na samu početku. Gdje god da sam radio, najmanje je problema bilo s tim koliko ću dugo raditi predstavu. Kada sam dogovarao predstavu u Rijeci, tražio sam odmah duže vrijeme proba. Nikada nisam u tome naišao na otpor. Jasno, uvijek se ipak nađeš u cajtnotu, ali onom normalnom. Super je što ansambl s kojim radim ima dovoljno povjerenja u mene, tako da nemamo nesuglasica koje se nepotrebno mogu dogoditi u procesu rada kada se ljudi ne poznaju. U nas je i svađa normalni dio razgovora. I više je u pitanju rasprava. Cijepljeni smo od dječjih bolesti i radimo konkretno. Bila bi šteta to do čega smo došli ne iskoristiti i otići dalje.

A publika?

–Sve vrijeme radeći na predstavi obično misliš o publici. Misliš, ovo je dobro, a ovo bismo trebali odbaciti zbog ovih ili onih razloga. Kod Kauboja sve se to izgubilo. Od trenutka kada smo počeli raditi bili smo sve vrijeme u projektu. Tek kada je završila premijera, reakcija publike bila mi je svojevrsno olakšanje. Prisjetio sam se da sam posljednji put mislio o publici i o tome kako će ona reagirati negdje prije pet mjeseci. Možda prvi put u životu uopće nisam mislio ni na pljesak, niti što će ljudi reći nakon predstave. Nešto se dogodilo.

Kakva je danas predstava Kauboji u odnosu na premijernu izvedbu? Je li postala kompaktnija?

–Jest. Predstavu je teško održavati i moramo vrijedno raditi da je održimo. Traje tri sata i u njoj se svašta nakupi, tako da je potrebno svaka dva – tri mjeseca napraviti temeljitu čistku. Glumac je čovjek pa ga s vremenom nesvjesno povuče u geg, umjesto da igra dramu. A to je tek jedan dio. Uvijek kada krene predstava, sjetim se što sam sve zaboravio reći... Kako sam i sam glumac, bolujem od istih boljki. Ponekad sam stvarno i sam sebi dosadan, ali mislim da je potrebno ponavljati, upozoravati na stvari da bi se predstava održala. Poznat sam i po tome da ne idem gledati svoje predstave nakon što sam ih napravio, što s Kaubojima ne mogu.

Zajedništvo ansambla Kauboja vidi se na sceni tijekom predstave. Je li takva vrsta zajedništva nužna da bi nastala uspješna predstava?

–Sigurno da je potrebna. I ne može se dogoditi ustrajavanjem na tome da skupina ljudi silom postane tim. Ona se jednostavno mora razviti. Mi, doduše, možemo naše odnose usmjeriti, ali se oni razvijaju. Činjenica je da serije i sapunice onemogućavaju razne situacije koje nastaju u radu na predstavi. Imperativ preživljavanja, rada, snimanja na projektu vrlo opterećuje.

Kako ste i sami uključeni u snimanje jedne serije, kako to utječe na vaš glumački i redateljski rad?

–Moram priznati da je na mene to iskustvo utjecalo pozitivno. Kad smo radili Kauboje, nakon četiri mjeseca rada nitko nije prihvaćao nikakve poslove sa strane, tako da smo stvarno međusobno jedni od drugih posuđivali novac. Svatko je imao neke svoje probleme. Bilo je razdoblja kada smo svi imali manje novca pa smo to iskoristili u priči. Najveći kompliment mom radu je to što mi je mnogo ljudi prišlo i reklo da bi rado sve ostavili kad bi mogli raditi sa mnom. Mnogi od njih rade u sapunicama. Mislim da bi devedeset posto glumaca u Hrvatskoj danas voljeli raditi predstave na način na koji ih pokušavamo raditi mi. A za to se trebaju postići uvjeti koji su se nama dogodili slučajno. Mi smo ih uspjeli zgrabiti i ne želimo ih ispustiti. Ljudima se trebaju poklopiti okolnosti, složiti situacije.

Kakva bi po vašem mišljenju bila idealna situacija u hrvatskom kazalištu?

–Idealna situacija bila bi da je kazališni posao više plaćen. To je jedina i definitivna istina. Ljudi u kazalištu rade za vrlo malo novca. Pogotovo sada kada, prema novim uvjetima na „tržištu“, svatko može biti glumac. Televizija spušta kriterije i sve to utječe na uvjete u kazališnom mediju.

Što osobno mislite učiniti s tim u vezi kada preuzmete dužnost ravnatelja?

–To je samo dio problema koje ću pokušati riješiti. Kao ravnatelj mogu pokušati poboljšati uvjete rada ljudi u krugu oko mene. Možda bi tako svi trebali pokušati razmišljati pa bi se nešto i moglo napraviti. A možda i misle tako pa ne mogu ništa napraviti. Vidjet ću i sam kad postanem ravnatelj.

Koji je vaš ravnateljski program?

–Još kada sam prešao, na poziv Romana Šuškovića, iz ZKM-a u Trešnju, htjeli smo osnovati novi ansambl. Došao sam 2001. i počeli smo raditi s dugoročnim planom. Ljudi su mi se čudili što sam iz ZKM-a otišao u Trešnju, a u početku sam i ja mislio da sam pogriješio. Sada to uopće ne mislim. Roman i ja smo tih godina razradili plan rada i obnove ansambla, tako da ću moći samo nastaviti ono što smo nas dvojica zajednički dosad napravili. U mnogim se stvarima Roman Šušković i ja slažemo, ali postoje teme oko kojih se ne slažemo. Sada će mi situacija pokazati nisam li možda ja griješio jer ću se i sam naći u njegovoj ulozi. I u smislu programa želim nastaviti Romanovim putom, s tom razlikom da bih volio Trešnju povesti izvan Zagreba. A mislim uključiti i mlade studente režije, koji bi u Trešnji mogli raditi manje predstave, prikladne za gostovanja. Mislim da u hrvatskom kazalištu mladi redatelji ne dobivaju dovoljno šanse i svakako bih tu volio pomoći. Ne rade dovoljno ili, ako se pojave, pokušava ih se „zatrti”.

Postoji li razlika između tipičnoga redateljskog i glumačkog pristupa režiranju predstave?

–Danas su kazalište i film otišli toliko daleko da je gotovo nemoguće smisliti nešto novo. Nema više novih ideja. Pitanje je samo kako ono što je već upotrijebljeno postaviti tako da to u predstavi funkcionira na neki nov način. Redatelji su prije mogli imati genijalna rješenja, a danas su dosta uvjetovani glumcima. Utjecaj vremena samo je jedan segment. Razlika je i u tomu što glumci koji režiraju predstavu imaju više razumijevanja za glumačke osobnosti. Mislim da bi svaki redatelj trebao poznavati sve probleme glumačkog rada kako bi bio dobar redatelj. Kao što u Engleskoj ravnatelji počinju od najjednostavnijih poslova u kazalištu, od posla binaca, šaptača i dalje, da bi na kraju postali ravnatelji. Glumac je osnovni element na sceni, pa kada je redatelj i sam glumac, onda zna sve. Zna kako će držati atmosferu i zna načine na koje može iz glumca izvući najviše. Glumac redatelj, u odnosu na redatelja, ima znatno bolje preduvjete da s glumcem izvuče maksimum iz scene. Kada govorimo o osjećajima, posebnost glumca je u tome što je njegova umjetnost on sam. Njegova duša, tijelo, osjećaji ono su što gledamo na sceni. Čovjek je, za razliku od slike na zidu koja se ne mijenja, uvijek drukčiji. Redatelj ne može zahtijevati nešto na što glumac u određenom trenutku nije spreman. Redatelji uglavnom misle da se glumci pale na gumb, dok mi glumci redatelji znamo kada koji glumčev gumbić treba upaliti, a kada ga ostaviti da miruje. Nije riječ o glumačkoj lijenosti, nego o normalnom putu rada i razumijevanju tog puta. I zato su mi glumci često zahvalni na tome što razumijem taj dio njihova posla i onda daju još više. A ja, kada radim, s glumcima mnogo razgovaram.

U radu na predstavama najčešće ne surađujete s dramaturgom, nego sami radite taj dio posla. Zašto?

–Točno je da ne koristim pomoć dramaturga. I to zbog toga jer me pomoć ljudi sa strane koči ako se ne razumijemo u potpunosti. Morao bih s nekim biti u potpunosti kompatibilan da bismo mogli zajedno raditi. Nisam još pronašao osobu koja bi mi na primjeren način završavala rečenice. U tom smislu rečenice mi sjajno završavaju glumci, posebno Rakan Rushaidat. Glumci su često sami sebi najbolji dramaturzi i oni mi mnogo pomažu pa ih pitam za mišljenje. Nije to podilaženje, nego su oni mnogo više uključeni u proces stvaranja predstave, njihovo je mišljenje vrlo važno. I zato je naše zajedništvo stvarno. U predstavama sam često svjesno ostavljao dijelove za koje sam znao da bih ih morao štrihati, ali radije sam podnio kritiku na svoj račun nego da oduzmem glumcima scene koje su im bitne za cjelinu predstave.

Razgovarala

Lidija Zozoli