Dužničko ropstvo počinje 2009.

U Zagreb sam se, iz Amerike, vratio početkom lipnja 2008. U Washingtonu sam – u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu – puna tri mjeseca promatrao(!) i istraživao američku, azijsku, europsku, afričku, rusku, svjetsku i – hrvatsku ekonomsku „krizu“. Istraživanje i motrenje tih „kriza“ (pojam kriza pišem uz navodnike, jer je zapravo riječ o znatno težem i dubljem ekonomskom i društvenom poremećaju globalnog kapitalizma koji još nema imena i prezimena, a mogao bi biti teži i trajniji od Velike depresije tridesetih prošlog stoljeća), osnažilo je rezultate mojih analiza s početka 2007. U tim sam analizama dokazao da će hrvatski narod ovih dana, na prijelazu 2008. u 2009. godinu, dospjeti u stanje koje sam nazvao »apsolutno dužničko ropstvo«. Tim pojmom izražavam situaciju u kojoj se ukupna novostvorena vrijednost hrvatskog naroda (izražena godišnjim porastom bruto domaćeg proizvoda) isplaćuje za podmirenje kamata dospjelih inozemnih dugova. Kamate se plaćaju, jer se moraju platiti, a dugovi se „reprogramiraju“ i – povećavaju.

Dokaze da mi, Hrvati u 2009. postajemo robovi-dužnici inozemnih bankara objavio sam u knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda sredinom 2007. Da umirim nemirnu profesionalnu i ljudsku savjest, sve dokaze o prijetećem, zastrašujućem dužničkom ropstvu, iznio sam u opsežnom dokumentu (76 stranica) Gospodarsko stanje hrvatske nacije i Program gospodarskog razvoja Republike Hrvatske u razdoblju 2008–2012. godine, koji sam u saborsku proceduru uputio 20. rujna 2007. Konačno, predizbornu kampanju za drugi saborski mandat temeljio sam na raspravi o dužničkom ropstvu i načinu izlaska iz njega. Izbore sam, jasno, glatko izgubio. Pošto je moja neovisna izborna lista (u Prvoj izbornoj jedinici, u Zagrebu) dobila 2774 glasova, tješio sam se da je jedan „manji grad“ ipak shvatio i shvaća da je istina, ma kako bila opora i teška, vrednija od svih lažnih predizbornih obećanja.

Motrenje krize

Pošto ovaj esej o dužničkom ropstvu pišem za »književni list za umjetnost, kulturu i znanost«, u njemu se neću koristiti ezoteričnim strukovnim žargonom, još i manje ekonometrijske formule i rezultate kompliciranih empirijskih analiza hrvatskih unutrašnjih i vanjskih dugova. Umjesto toga, ukratko ću opisati kako sam iz Amerike vidio planetarnu i hrvatsku ekonomsku „krizu“. A „krizu“ sam doista gledao u tom smislu što je „kriza“ na tržištu nekretnina bila doista vidljiva svakodnevno: u Washingtonu, Bostonu, New Yorku. U američkim sam gradovima promatrao kako se iz dana u dan povećava broj kuća i stanova koji traže kupce, mole Boga da ih nađu, a ne mogu ih naći. Trgovci nekretninama čak su unajmljivali autobuse kojima su potencijalne kupce-radoznalce vodili u razgledanje stanova i kuća koje su banke, tržišni spekulanti i nesretni vlasnici (koji nisu mogli platiti prispjele kreditne obveze) nudili na prodaju.

U Hrvatskoj se, nažalost, malo toga zna, pa čak i takozvani ugledni ekonomisti naprosto ne znaju i ne mogu shvatiti, a time ni suvislo objasniti, o kakvoj se „krizi“ radi. Posebice ne mogu shvatiti sličnosti i razlike između svjetske, europske, azijske, američke i hrvatske krize. Ne znaju kako je, zašto i kada nastala američka kriza i u kojem će se pravcu ili pravcima kretati. U nas se najčešće govori o globalnoj financijskoj krizi. U biti, ta financijska kriza posljedica je dubokih, ugrađenih institucijskih i strukturnih slabosti predatorskoga, socijalno posve bešćutna, liberalnog kapitalizma koji omogućava da jedan jedini menadžer godišnje zaradi tri ili četiri milijarde dolara. Glavni uzrok američke financijske krize bila je pojava i ubrzani porast hipotekarnih kredita posebne vrste za koje ne postoji hrvatska inačica. Riječ je o takozvanim subprime mortgage: zajmovima koje su banke davale bez primjerenih, a često i bez bilo kakvih jamstava. Predložio bih da te zajmove nazivamo pod-jamčeni zajmovi ili ne-jamčeni zajmovi. U ekstremnim slučajevima, banke su odobravale i tzv. Nindža zajmove. Bili su to visokorizični krediti za kupnju obiteljske kuće ili stana odobreni ljudima koji nisu imale doslovce ništa: ni imovinu (na koju bi banka stavila hipoteku), ni posao, ni primanja, čak ni socijalnu pomoć. Dok je na tržištu nekretnina i na financijskim tržištima bila visoka konjunktura, do 2006. latentnu su krizu uočavali samo najmudriji ekonomisti, primjerice ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomske znanosti Paul Krugman ili njegov kolega nobelovac Joseph Stiglitz. U vrijeme kad sam ja bio u Americi, u proljeće i rano ljeto prošle godine, krizu sam mogao vidjeti i opisati čak i ja, ekonomist iz male, ratom teško ranjene, prezadužene zemlje, koja je još živjela svoj pobjednički potrošački san. Broj nekretnina (kuća i stanova) koje su američke banke i financijske institucije nudile tržištu na prodaju – jer njihovi vlasnici nisu mogli otplaćivati kreditne obveze – povećan je u 2007. u odnosu na 2006. za 80 posto, a one u odnosu na 2007. godinu za oko 70 posto. Gubitke banaka zbog nemogućnosti naplate ne-jamčenih kredita bili su, u trenutku kad sam napuštao Ameriku, oko 350 milijardi dolara, a potkraj 2008. vjerojatno će premašiti tisuću milijardi. Kriza tržišta nekretnina i bankarskog sustava prenijela se na sve financijske ustanove, tako da se može procijeniti da su vlasnici dionica u Americi prošle godine ukupno izgubili oko 9.000 milijardi dolara: ukupna vrijednost dionica smanjila se od 20.000 na oko 11.000 milijardi dolara.

Hrvatski politički trijumfalizam

Kad sam se vratio iz Amerike, nisam bio iznenađen što u Lijepoj našoj nitko, baš nitko, nije razmišljao ili raspravljao o krizi. Na televizijama i u novinama već godinama nema volje, prostora ni pretpostavki za ozbiljnu javnu raspravu o bilo čemu što nije trač, zlo i naopako. Prostor i volju ozbiljnoj raspravi trajno su preotele sapunice, politička sijela i prela, tračevi, crne kronike, lažni glamur i još lažniji crveni tepisi. U tom medijskom i kulturnom prostoru nije bilo i nema mjesta za ozbiljnu raspravu o ekonomskoj krizi i dužničkom ropstvu. Da sam predložio takvu raspravu, naišao bih na javni podsmijeh. Postojala je čak i mogućnost da onoga tko predlaže takvu raspravu bahati politički moćnici upute na prisilnu hospitalizaciju – u Vrapču. Zaključio sam kako je najpametnije šutjeti, posebice nakon tragična iskustva Mirjane Pukanić, koja je za dlaku izbjegla sudbinu nesretnih junaka filma Let iznad kukavičjeg gnijezda. Upravo zbog toga mjesecima sam odbijao sve pozive novina, radija i televizija da govorim ili pišem o dužničkom ropstvu i „krizi“.

Trijumfalistički i potrošački trans hrvatskih političkih i investicijskih „elita“ (unosnim poslom zarobljavanja države, gospodarenja prostorom i građevinarstvom bavio se sve veći broj bivših ratnih profitera i organiziranih kriminalaca) produžio se u kasnu jesen 2008. Dobra turistička sezona, blaga i topla jesen i podanička opijenost „pozitivnim ocjenama“ koje smo navodno dobivali od vrhovnika NATO-a i EU-a osnaživali su taj neprosvijećeni narcisoidni gospodarsko-politički san. Zapravo, bila je riječ o svojevrsnu faraonskom sindromu: projektu izgradnje „piramida“ u doba prijetećeg i vjerojatno globalnog gospodarskog „potopa“.

A o kakvoj se megalomaniji radilo, svjedoči podatak da je vrijednost megaprojekata o kojima su vođene rasprave u doba mog povrataka iz Amerike bila oko 8 milijardi eura! Nabrojit ću tek neke od njih. Pred samim je završetkom izgradnja osam rukometnih dvorana vrijednih 500 milijuna eura. Počela je gradnja Pelješkog mosta za 260 milijuna eura. U Zagrebu su završeni planovi za izgradnju četiri nebodera od 30 do 45 katova vrijednih 400 milijuna eura. Za završetak bolnice u Blatu (Zagreb) planirano je ulaganje od 500 milijuna eura. Za projekt Zagreb na Savi (tri hidrocentrale, mostovi, regulacija toka) predviđeno je 900 milijuna eura. Za Zračnu luku Zagreb predviđeno je 240 milijuna eura. U turizmu su planirana ulaganja od 5,2 milijarde eura u tri godine (do kraja 2011).

Za sve te i mnoge druge mega-projekte bilo je nužno novo zaduživanje u zemlji i inozemstvu, i to u situaciji kad je vanjski dug ovoga trenutka 36,5 milijardi eura i kad će trgovinski manjak (deficit) u ovoj godini biti oko 10 milijardi eura! Za toliko će milijardi eura biti veći uvoz (oko 20), od izvoza roba (10 milijardi).

A da je svaki uvid i spoznaja o stvarnom »gospodarskom stanju hrvatske nacije« koliko do jučer bila daleko od misli i primisli naših svjetovnih vrhovnika, svjedoči i izjava koju je Ivo Sanader dao novinarima 15. listopada 2008. u Bruxellesu, uoči sastanka čelnika europskih pučkih stranaka: »Mislim da smo, što mjerama fiskalne politike Vlade, što mjerama monetarne politike središnje banke, uspjeli osigurati i pripremiti Hrvatsku za sve moguće scenarije. Danas na ovaj sastanak idem s velikim zanimanjem da čujem što će moji kolege iz Europe govoriti, da čujem o ovom paketu mjera koji je najavljen u eurozoni, kao i onima izvan eurozone i kako će se oni nositi s ovim problemima«.

Veliki obrat u glavama i riječima naših vrhovnika dogodio se u jednom jedinom danu, na „veliku“ srijedu 12. studenoga 2008.

Tog je dana predsjednik naše Vlade panično pozvao narod na svekolika odricanja i štednju: na „stezanje remena“, na jednogodišnje zamrzavanje plaća, izrade kriznih programa u tvrtkama, ukidanja domjenaka i običaja darivanja za Božić. U danima i tjednima koji su slijedili negativna ekonomska retorika predsjednika Vlade izmaknula je racionalnoj kontroli. Sindikalni lideri javnosti su zlobno prenijeli njegove panične izjave kako smo »u banani« i da »visimo o niti«.

Zatim je na javnu scenu prvi put stupila „generacija noći“. Pod sloganom »Stegnite i vi remen, bando lopovska!«, pripadnici mrežne generacije ili generacije Y iskoristili su sustav virtualnih društvenih mreža (prije svega Facebook) kako bi Sanadera pretvorili u metaforičnog Grincha (kradljivca Božića), a zatim i u Hitlera. Nakon toga fejsbukovci su organizirali i javne proteste. Poetika i svrha njihova protesta potpuna je novost u povijesti društvenih pokreta. Sloganom »Bando lopovska!« oni šalju poruku ogorčenja, bijesa, prezira i otvorene mržnje prema svim nositeljima političke, financijske i ekonomske moći. Ne ističu vlastite ideale, niti nude programe. Poručuju samo jedno: dosta nam je! Upravo zbog toga što njihov slogan nije »Vodimo ljubav, a ne rat!«, njihovo virtualno ogorčenje, umrežavanje i komuniciranje zaslužuje ozbiljnu znanstvenu i političku analizu. I pozitivnu društvenu akciju. Protesti i rušilaštvo grčke mrežne generacije pokazuju kako je dobro što je Sanader odustao od primjene represije koja je naznačena privođenjima u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu. Generacije koja će vraćati »duge naše« imaju pravo na protest i pobunu. Te generacije imaju, što je još važnije, kreativne potencijale koji nas mogu izvesti iz dužničkoga ropstva.

2009.

Godina koja je pred nama mogla bi biti prijelomna. To je prva godina našeg apsolutnog dužničkog ropstva. U 2009. prenosimo akumulirani vanjski dug od oko 37 milijardi eura. Od toga država duguje sedam, banke osam i poduzeća šesnaest i pol milijarda eura, a četiri i pol milijarde izravne su strane investicije. Odgovornost za to alarmantno, zastrašujuće inozemno zaduženje dijele sve dosadašnje političke, ali i sve poduzetničke elite.

Pritom treba svakako kazati da je naša zemlja iz rata, 1995, izašla s inozemnim dugom koji se danas čini smiješno malim – svega tri milijarde eura.

U petogodišnjem mandatu Zlatka Mateše vanjski je dug porastao za 7,1 milijardi eura; prosječno 1,5 milijardu godišnje.

U četverogodišnjem mandatu Ivice Račana povećan je za 9,7 milijardi; prosječno 2,6 milijardi godišnje.

U prvom četverogodišnjem mandatu Ive Sanadera dug je porastao za oko za 11,4 milijardi; prosječno oko 2,8 milijardi godišnje.

U drugom mandatu vanjski bi dug, prema mojoj prognozi iz prošle godine, mogao premašiti 40 milijardi eura. Uzimajući u obzir nove okolnosti, već danas mogu tvrditi da će do kraja 2009. taj dug premašiti 42 milijarde eura, a ako se ne zaustave neki od već navedenih faraonskih projekata, taj bi dug mogao dosegnuti i 45 milijardi.

Prema preciznom izračunu Hrvatske narodne banke sljedeće godine na naplatu dospijeva glavnica od 9,4 milijarde eura i pripadna kamata od 1,7 milijardi eura. Računica je, dakle, vrlo jednostavna i jasna. Čak i u situaciji da bruto domaći proizvod poraste za 4 posto, to će nam donijeti dodatnu vrijednost od 1,5 milijardi, a to je 200 milijuna eura manje od iznosa koji moramo isplatiti za kamate. Ako se zna da se očekuje rast BDP-a od 0 do 2 posto, onda je situacija itekako dramatična. Još opakijom postaje kad se u račun uključe i preneseni dugovi iz ove godine: zdravstva od 500 milijuna eura i brodogradilišta od 500-700 milijuna.

Upravo zbog toga 2009. bit će godina velikih i teških kušnji za sve hrvatske elite: političku, poduzetničku, diplomatsku, znanstvenu, kulturnu, pa i medijsku – novinarsku. Pred znatno težim iskušenjima naći će se sam narod.

Povijest nas uči da se u teškim i olovnim vremenima najbolje provjerava poslanje vođa. Oni moraju ponuditi intelektualno, političko, moralno, ali i osjećajno (emocionalno) vodstvo. Proračunski deficit, pa i dužničko ropstvo, u doba krize manje su opasni od drugih društvenih deficita koje je dosad pokazivalo hrvatsko društvo; voljni, znanstveni, kreativni, radni, etički, moralni i vodstveni.

Slaven Letica