Držićeve su teme vječne

Držićeve su teme vječne

O Marinu se Držiću u ovoj svečarskoj godini doista mnogo govorilo i pisalo. Netko je rekao da Držić dosad baš i nije imao sreće sa svojim obljetnicama, uvijek bi ga zasjenio Ivan Gundulić. No ovaj put Držićevi obožavatelji, predani znanstvenici i vjerni čitatelji, pa čak i sam dum Marin, mogu biti zadovoljni. Otkrića, simpoziji, predstave, prijevodi, zbornici i, nadamo se, novi čitatelji.

Zadovoljan je, no istodobno donosi konstruktivnu kritiku profesor stare hrvatske književnosti s osječkoga Filozofskog fakulteta Milovan Tatarin, posvećeni proučavatelj Marinova opusa i jedan od urednika Leksikona Marina Držića, koji se u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža trebao pojaviti do kraja godine.

Kako vidi dostignuća Držićeve obljetničke godine, koji su problemi držićologije, što je s najavljivanim Leksikonom, može li Držić postati hrvatski kulturni brend, neke su od tema o kojima smo razgovarali.

Držićeva se godina primiče kraju. Što biste istaknuli kao najvažnije postignuće držićologije 2008?

-Prošla i ova godina bile su zaista zanimljive jer su donijele tri važna otkrića. Prvo, u veljači 2007. u firentinskom Državnom arhivu povjesničar Lovro Kunčević pronašao je pismo koje je Držić 27. srpnja 1566. uputio Cosimu I. Mediciju. Ono što je još zanimljivije jest da je pronašao korespondenciju između Cosima i njegova tajnika Bartolomea Concina iz koje se vidi da je medičejski dvor čitao Držićeva pisma, nipošto oduševljen predloženim planom rekonstrukcije dubrovačke vlade. U listopadu 2007. muzikolog Ennio Stipčević internetskom pretragom, posve slučajno, u milanskoj nacionalnoj knjižnici Braidense pronašao je dvije Držićeve knjige. Dotad se smatralo da je u Veneciji 1551. objavio samo jednu, Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Iako su književni povjesničari 19. stoljeća, ponajprije mislim na Ivana Kukuljevića Sakcinskog, govorili o dvjema knjigama iz 1551, nismo ih poznavali, a Stipčević je pronašao Pjesni i Tirenu, objavljene kod dva različita venecijanska tiskara.

Posebno je zanimljiva Tirena budući da se na njezinoj naslovnici nalazi grb treviškoga grofa Collatina di Collalta, u kojega je, inače, bila nesretno zaljubljena pjesnikinja Gaspara Stampa, koji je grb Arrivabene upotrebljavao samo za izdanja Giovannija Boccaccia. Konačno, ove godine, u rujnu, u sienskoj komunalnoj knjižnici pronađeno je izdanje Tirene iz 1607. Što se obljetničke godine tiče, valja istaknuti nekoliko znanstvenih skupova: tema 35. dana Hvarskoga kazališta (7–10. svibnja) bila je Nazbilj i nahvao: etičke suprotnosti u hrvatskoj književnosti i kazalištu od Marina Držića do naših dana u čast 500. obljetnice rođenja Marina Držića, 2–7. rujna u Dubrovniku i Sieni održana je Središnja međunarodna konferencija u povodu 500. obljetnice rođenja Marina Držića, u organizaciji Književnog kruga Split i Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U Splitu je 22–24. rujna održan skup Držić danas: epoha i naslijeđe, a 5–7. studenoga Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu priredila je međunarodni znanstveni skup Marin Držić: 1508–2008. Na svim tim manifestacijama sudjelovao je niz domaćih i inozemnih kroatista i slavista. Kad se objave zbornici, vidjet će se koliko su čitanja Držićeva opusa nova i koliko mijenjaju i nadopunjuju sliku o Držiću.

I gdje smo onda trenutačno u držićologiji, odnosno koji najvažniji zadaci na tom području čekaju hrvatske znanstvenike?

-Mislim da su se u posljednjih desetak godina dogodile neke promjene u interpretaciji Držićeva opusa. Naime, treba znati da je 1948. prijelomna godina u čitanju Držićeva djela. Tada je Živko Jeličić objavio rad Marin Držić – pjesnik sirotinje XVI. vijeka u kojem je iznio dvije teze. Prva, prema kojoj je priča o Starim Indijama, koju pripovijeda Dugi Nos u prologu Dunda Maroja, socijalno-klasna utopija, slijedom čega je Držić zastupnik prava dubrovačke sirotinje, ubrzo je odbačena. Međutim, druga teza – povezivanje ljudi nahvao s dubrovačkom vlastelom – prihvaćena je i na njoj se temelji kanonsko čitanje Držićeva opusa. Teško je izaći iz okvira te interpretacije, koju je od druge polovice 1960-ih najcjelovitije razvio Frano Čale, uz Milana Rešetara najvažniji hrvatski držićolog. No, u posljednje se vrijeme Držić tumači i na drukčiji način, preispituju se teze o njegovu antipetrarkizmu, relativizira se čitanje drama u perspektivi firentinskih pisama, sumnja u tvrdnju da je u vrijeme prikazivanja Dunda Maroja pisac već imao koncept urote, a u nekoliko tekstova koji su se nedavno pojavili sagledava ga se u širem povijesnopolitičkom kontekstu rodovskih borbi u Dubrovniku, čak štoviše – Nenad Vekarić iznio je pretpostavku da je Držićev urotnički pokušaj dio većega plana, a sam Držić u tome je odigrao epizodnu ulogu.

Što je s inozemstvom? Bilo bi odlično ojačati prodor na inozemnu scenu. Znamo da su mu na stranim pozornicama djela bila jako igrana 1950-ih i 1960-ih, znamo da njegov Dundo Maroje govori na devetnaest jezika, na to nas je nedavno i knjigom podsjetio predani istraživač njegova opusa akademik Luko Paljetak. Kako probuditi interes međunarodnih pozornica da ožive Držićeva djela, je li to moguće?

-Mislim da jest. Svatko tko je čitao Držićeve tekstove zna da on piše o problemima koji se ne tiču samo njegova doba – premda se s pravom ističe da je poznat po tome što je govorio o dubrovačkoj svakodnevici – i koji se ne tiču samo njegova prostora. Uostalom, razmislite o podjeli na ljude nazbilj i ljude nahvao. To nije opreka koja se može i treba razumjeti samo u kontekstu kritike dubrovačke vlastele, to je univerzalna podjela: zar se i danas ne susrećemo s ljudima za koje sa žalošću zaključujemo da su nahvao i da će zauvijek biti nahvao? Ili, primjerice, Grižula. To se djelo može lijepo čitati u perspektivi današnjega bjesomučnog konzumerizma, trčanja za idealima koji nam se nude s jumbo-plakata, u televizijskim reklamama, na sjajnim stranicama visokotiražnih časopisa, želje za onim što se naziva immortal life, perspektivi nesklada između onoga što se želi i što se može, zbog čega se nerijetko gubi iz vida ono što je tu, što nam je blisko, možda nesavršeno, ali u svakom slučaju životno i najbolje za nas.

Ili Tripče de Utolče, komedija duboke rezignacije u kojoj se suptilno raskrinkava lažni moral, u kojoj licemjeri upravo bezazlena čovjeka uvjere da ima najsvetiju ženu na svijetu, a netom su s tom istom ženom htjeli izvanbračno podijeliti posteljne užitke. I kako mi ne bi bio blizak Tripče koji će na kraju reći: »Ja se pridavam«? Dakle, ako se ustrajava na onim temama Držićeva djela koje su vječne, onda ga je lako postaviti na inozemnim pozornicama, jer on govori svima razumljivim jezikom.

Kad smo se dotaknuli njegove recepcije u svijetu, zanimljivo je da se ona dugo odigravala posredovanjem nekih talijanskih književnih kritičara koji su ga, na neki način, željeli podcijeniti, govoreći da je imitator talijanske književnosti. Danas to više, naravno, nije tako.

-Govorite o školi talijanskoga slavista Artura Cronije, koji je sustavno dokazivao da je Držić oponašatelj talijanskih autora. Poslije njega tu je tezu zastupala i Jolanda Marchiori, a na padovanskome sveučilištu u razdoblju od 1944. do 1957. obranjeno je dvanaest diplomskih radova, nastalih pod Cronijinim mentorstvom, čiji su se autori trudili pokazati da je Držić, slikovito kazano, obrstio talijanske pisce te uopće nije izvoran. Što se mene tiče, Držić je apsolutno originalan pisac, ne samo zato što je u njegove komedije i mitološko-rustikalne drame dubrovačka svakodnevica prodrla na dotad neviđen način nego zbog toga što govori o problemima koji tište i mene danas.

Ali i danas smo imali prilike susresti se s apsurdima. Naime, kad je Ennio Stipčević došao do svojeg otkrića na internetu, to se dogodilo na stranici na kojoj piše da je Držić mađarski autor koji piše srpsko-hrvatskim jezikom?! Kako to komentirate?

-Apsurdnije je nešto drugo: knjige koje su nama važne leže na policama inozemnih ustanova, imaju svoje signature, mogu se lako pronaći internetskom pretragom, a nitko od hrvatskih znanstvenika – s kakvom institucijskom potporom – u posljednjih dvadeset-trideset godina nije obišao sienske, firentinske i rimske arhive pa pogledao što tamo ima. Nagađa se da je Držić bio u Rimu 1550. (Sveta godina), a našjenci su u Rimu obično odsjedali u Zavodu sv. Jeronima. Iako se na to upozoravalo, nitko nije istražio krije li se tamo što. Dakle, ne treba čuditi što stranci imaju pogrešnu predodžbu o piscu koji je u hrvatskoj literaturi kanon, trebali bismo se zapitati kako to da mi sami nismo pokazali dovoljno želje da se tim piscem aktivnije pozabavimo kad je o razbijanju pogrešnih mitova riječ. To je, mislim, veći problem nego što na nekoj internetskoj stranici piše da je Držić mađarski svećenik. No, za to se hoće moćnih knjiga, monografija, sinteza, prijevoda, za to se hoće uporna rada, ne samo lamentiranja i obljetničkoga prisjećanja.

Nedavno je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izišao zbornik radova o Držiću, koji su uredili akademici Nikola Batušić i Dunja Fališevac, nazvan Putovima kanonizacije, s 48 relevantnih tekstova o Držićevu geniju iz kojih se iščitava razvoj naše držićologije, odnosno pruža rekapitulacija znanja o dum Marinu. Koliko su nam takve publikacije važne suvišno je pitati, no vidimo koliko su nam potrebne.

-Držiću se divimo, o njemu govorimo, pišemo, igra se u kazalištu. Ipak, ne treba zaboraviti da mu je dosad posvećen samo jedan zbornik – onaj tiskan 1969, nastao nakon znanstvenoga skupa organizirana 1967, u povodu četiristote obljetnice smrt. Ta svojevrsna nepravda sada je ispravljena reprezentativnim zbornikom koji obaseže impozantnih 877 stranica. U njemu je skupljeno 48 radova 45 hrvatskih držićologa, nastalih od 1890. do 2008. Urednici su inteligentno odlučili uvrstiti tekstove književnih povjesničara, kazališnih redatelja i glumaca. Izbor pritom pokazuje faze u razvoju držićologije, različite interpretacijske pristupe, od pozitivističkih i komparatističkih, preko povijesnih do semioloških i kulturno-materijalističkih. U njemu su zastupljeni mnogi naraštaji hrvatskih istraživača, od onih iz 19. stoljeća do onih koji se tek formiraju u znanstvenom smislu. Njegova je vrijednost i u tome što sada na jednome mjestu imamo tekstove koje su o Držiću napisali književni historiografi 18. stoljeća Ignjat Đurđević, Serafin Crijević, Sebastijan Slade Dolci i Franjo Marija Appendini, a mnogo je simbolike u činjenici da se zbornik otvara sastavkom Mavra Vetranovića Pjesanca Marinu Držiću u pomoć.

Moram ipak napomenuti da je zbornik na neki način nepotpun: priređivači u njega nisu uvrstili svoje priloge – što je gosparska gesta – no ipak treba imati na pameti da su njihovi radovi nemimoilazni u držićološkom studiju. Ovom prigodom mogu samo iskreno čestitati Dunji Fališevac i Nikoli Batušiću na iznimnu trudu koji su uložili u zbornik, pokazujući kako se čestito i dostojanstveno može brinuti za živu književnu baštinu. I na njih se odnose one toliko puta navedene Držićeve riječi: »Što se ima, to se dava. A tko sve dava, vele dava, tko srce dava, svega sebe dava.«

Vi ste jedan od urednika Leksikona Marina Držića koji je bio planiran za objavu do konca godine u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Što je s njim? U kojoj je fazi?

-Premda su prvi razgovori o Leksikonu Marina Držića započeli 2005, intenzivno se počelo raditi 2006, kad je oblikovan abecedarij, započelo traženje suradnika i naručivanje tekstova, uopće, svi leksikografski poslovi koji takav posao prate. Iz perspektive te sad već pomalo daleke godine činilo se da ima dovoljno vremena do 2008. No želje su jedno, a mogućnosti i snage nešto drugo. Leksikon je ambiciozno zamišljen, trudimo se raditi pošteno, napraviti knjigu koja će biti korisna i koja će, među ostalim, pridonijeti i brendiranju Marina Držića. Leksikon je projekt Leksikografskog zavoda, na njegovoj izradi angažirani su Mirjana Mataija, Slobodan P. Novak, Leo Rafolt i ja, svatko s različitim udjelom, ali kao ravnopravni urednici. Ipak, ne smijem prešutjeti činjenicu da Leksikona ne bi bilo da se pozivu na suradnju nisu odazvali mnogi hrvatski i inozemni znanstvenici, a osobno u bolje trenutke ubrajam one kad sam u nekih uspio prepoznati danas već pomalo zaboravljen istraživački eros, poštenje i iskreno nastojanje da se vlastito znanje uloži u opći cilj, bez kalkuliranja i želje za financijskom dobiti. Leksikon Marina Držića važan je za hrvatsku kulturu, o tome uopće ne sumnjam, za mene je to otpočetka bila – i ostala – zadaća od nacionalne važnosti. Upravo zato mi nije važno što se Leksikon neće pojaviti ove nego sljedeće godine. Datumi i parade dođu i prođu, a knjige ostaju.

Razgovarala

Karolina Lisak Vidović