Drago Trumbetaš i bilježenje patnje

Drago Trumbetaš i bilježenje patnje

Izložbom u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik prvi se put dubrovačkoj publici predstavio Drago Trumbetaš, likovni umjetnik po duhovnom srodstvu blizak hrvatskim umjetnicima okupljenim u grupu Zemlja, a u međunarodnim okvirima stvaralaštvu Otta Dixa i Georgea Grosza. Riječ je o crtežima, grafikama i slikama iz nekoliko serija i ciklusa, a uvid u osobnost i stvaranje Drage Trumbetaša omogućuju i tri izvrsna dokumentarna filma Bogdana Žižića (1976, 2006) i Hansa-Dietricha Grabea (1980).

Trumbetaševa, vjerojatno najpoznatija, serija Gastarbajter, koju počinje raditi nekoliko godina nakon što odlazi na privremeni rad u Njemačku 1968, zastupljena je crtežima i grafikama iz dviju grafičkih mapa, a izložena je i bogata autorova dokumentacija koja uključuje novinske izreske, fotografije i kopije nastalih crteža. Upravo promatranjem dokumentacije promatrač dobiva uvid u kontekst nastanka radova, u specifičnu društvenu pojavu rada u inozemstvu, koja u interpretaciji Drage Trumbetaša postaje amalgam duševnih stanja obojenih tugom, prazninom, nostalgijom i poniženošću. Novinski članci posvećeni konkretnom događaju poslije prenesenu u područje umjetničkog djela ili pak snimke ambijenata i aktera koji figuriraju na Trumbetaševim crtežima u ulozi su svjedočanstva, podvlačenja autentičnosti. Čini se da se upravo u toj potrebi autora da minuciozno pristupi prikupljanju građe, da odvoji vrijeme za nastanak nesvakidašnjega kolaža, može pronaći ključ za objašnjenje neposrednosti u doživljaju Trumbetaševih radova. Radovi naime posjeduju visoku razinu komunikativnosti s promatračima, bez obzira na dob, spol, socijalni status ili etničku pripadnost.

Težnja za autentičnošću prikazanog u likovnom se smislu manifestira u strogom linearnom crtežu, preciznoj, neprekinutoj liniji kojom se oblikuju likovi i najsitniji detalji ambijenta i gradbenoj vrijednosti interpoliranih natpisa u narativnoj potki prikaza, koji vrlo često djelu daju dodatnu kritičku oštricu. Crtežima i grafikama Trumbetaš opisuje gastarbajterski život od dolaska i prijavljivanja na policiju, preko mukotrpna rada na gradilištima do intime gastarbajterskih sobičaka u kojima se kuha, spava, pere odjeća, pišu pisma i vodi ljubav.

Precizno i analitičko predstavljanje prostora u kojima se odvija gastarbajterski život ima dvojaku funkciju, naglašava se dokumentaristički aspekt, a istodobno se ostvaruje dodatno pojašnjavanje psiho-fizičkog ustroja prikazanog lika. Dojam stiješnjenosti koji izazivaju prikazi malenih, neuglednih prostora nimalo se ne mijenja ni kada prikazuje gastarbajtere na ulici; ukoliko nisu u kaotičnim gomilama stiješnjeni su zgradama i predimenzioniranim reklamnim natpisima na fasadama. Trumbetaš, međutim, ne stvara ideal dobrodušnih domaćih ljudi u okrutnom, stranom svijetu, nego naprotiv bespoštedno secira i sve manifestacije njihovih slabosti: pijančevanje, odlaske u bordel, međusobne tučnjave... Zabilježeni trenuci gastarbajtera u činu pisanja ili čitanja pisama, jedine prikazane duhovne djelatnosti, možda najslikovitije odražavaju poluživot na koji su radnici na privremenom radu osuđeni i tegobnu osamljenost kako njih samih, tako i njihovih obitelji.

Empatiju i socijalnu osjetljivost kao glavna obilježja spomenute serije zamjenjuje izrazitom kritičkom oštricom u seriji Bankfurt ist Krankfurt koju počinje raditi od druge polovice sedamdesetih godina i u kojem secira hipokriziju, dekadenciju i trulost suvremenoga potrošačkog društva. Za razliku od serije Gastarbajter u kojoj stvara tip radnika stranca (čak i njegov alter ego Tonček malo se razlikuje od ostalih prikazanih likova), u seriji Bankfurt ist Krankfurt prikazani likovi figuriraju kao karikature određenih manifestacija zapadnoga društva. Promatramo tako groteskne zabavljače s mikrofonom u obliku penisa kao predstavnike nemušta svijeta lake zabave, paparazze prikazane u lovu na senzaciju kao vampire krvavih očiju, ustiju i nokata, neurotične kompjutoraše izmrcvarene i izobličene zurenjem u ekran, ali i različite predstavnike vlasnika tvornica i banaka koji su trku za materijalnim bogatstvom poistovjetili s dobivanjem moći, koja postaje njihov jedini smisao.

U ciklusu Život kao zmija, koji započinje 1984, Trumbetaš se bavi problematikom života Roma suosjećajno bilježeći trošne prostore u kojima obitavaju i hvatajući trenutke zabrinutosti zbog neizvjesne budućnosti, negirajući time floskule o optimizmu i življenju trenutka koje se vezuju uz romski narod. Ciklusom Ljudsko smetlište (1991) bilježi prizore iz zatvora u Staroj Gradišci u kojem provodi šest mjeseci (osuđen je jer je prigodom seljenja bogate knjižnice iz Njemačke u Hrvatsku tadašnja jugoslavenska vlast među knjigama pronašla primjerke hrvatskog emigrantskog tiska). Iako su crtačka virtuoznost, naglasak na detaljima ambijenta i prikaz ljudske patnje, ali i nakaradnosti i grotesknosti, nit poveznica sa serijom Gastarbajter, u obradi teme dolazi do promjene; pozornost je usmjerena na markantne pojedince, što je, u likovnom smislu, sugerirano i debelom crnom obrisnom linijom osobe ili rjeđe, osoba u prvom planu.

Ciklusom Dragi Vincent, koji započinje 1990, Drago Trumbetaš upušta se u dijalog s Vincentom van Goghom. Osim što slika prizore iz Van Goghova života i kopira njegove radove nastojeći što više prodrijeti u duktus velikoga slikara, te se tom prigodom počinje intenzivno koristiti bojom koja je bila gotovo potpuno odsutna uz njegovih radova, započinje i imaginarnu, izrazito liričnu i ganutljivu korespondenciju s Van Goghom. Smatrajući da »za srodnost duša vrijeme i prostor nisu nikakve zapreke«, ostvaruje djelo koje inkorporira književnost i likovnu umjetnost, fiktivni dijalog u kojem se Trumbetaševa emocija prema velikom slikaru i poistovjećivanje s njegovim patničkim životom isprepleće s odgovorima Van Gogha koji je »iznenađen dobrim Trumbetaševim poznavanjem njegova života i dirnut nastalom komunikacijom«. Omotnice pisama Trumbetaš oslikava ili parafrazama Van Goghovih slika ili zamišljenim prizorima iz Van Goghova života, u kojem su prisutni i slikarevi posjeti Trumbetaševu rodnom kraju. Nijedna sitnica nije izostavljena, adrese su pomno ispisane, a marke (mahom reprodukcije čuvenih umjetničkih djela) birane su tako da budu u suglasju s oslikom omotnice.

Trumbetaš na platnu radi i parafraze Van Goghovih pisama bratu Theu uz popratne ilustracije, a ne izostavlja ni svoju kritičku oštricu prema hipokriziji društva radeći djelo Dokument (1991) u kojem prepisuje pismo građana Arlesa iz 1889. kojim tadašnjoj vlasti ukazuju na sumnjivo Van Goghovo ponašanje i njegovu opasnost za društvo.

Na izložbi je predstavljen i Trumbetašev ciklus u čast Antuna Gustava Matoša (1999–2003) i ciklus posvećen Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, koji započinje raditi 2003. i koji je još u tijeku. Radi se o unikatnim prijepisima poezije spomenutih autora, u kojima svaka stranica postaje umjetničko djelo. Trumbetaš naime ručno, pomno odabranim tipom slova (gdje dolazi do izražaja i činjenica Trumbetaševa matičnog zanimanja ručnog slagara), ispisuje stihove pjesama i radi kompoziciju stranice koja podsjeća na raskošna starinska izdanja (ispisivanje naslova i naglašavanje početnoga slova crvenom bojom, pomno proračunat smještaj teksta u odnosu na rubove stranice). Iako izgled stranice fingira tisak, sam proces nastajanja bliži je radu anonimnoga srednjovjekovnog pisara u čijem se dugotrajnom i mukotrpnom poslu ogledalo poštovanje prema pisanoj riječi. Upravo u predanosti i strpljenju kojim se Trumbetaš upušta u naizgled suvišan napor da ne samo ilustrira nego i doslovno naslika pjesmu, prepoznaje se oporbenost prema svemu površnom i dobivenom bez truda te rijetka sposobnost integriranja različitih duhovnih djelatnosti. U radovima posvećenim Matoševu djelu tekstualni, te motivikom i emocionalnim nabojem srodan slikovni prikaz na zasebnim su stranicama, a kod ciklusa posvećena Baladama Petrice Kerempuha crtež, kao u slučaju srednjovjekovnih oslikanih rukopisa, ukrašava margine, obavija inicijal i isprepleće se s tekstom. Trumbetaševa studioznost i temeljitost istraživanja koja prethodi kreativnom procesu dolazi do izražaja i u tim ciklusima. Prije nastanka Balada Petrice Kerempuha npr. Trumbetaš je proučavao razne izvore skupivši znanja o prvim prikazima naselja koja se spominju u Krležinoj poemi, o inventaru srednjovjekovnih mučilišta, o drvenoj arhitekturi u nestajanju…

Usprkos činjenici da bogatstvo predstavljene građe na dubrovačkoj izložbi ne obuhvaća cjelokupni opus Drage Trumbetaša, jasno se vide osnovne obilježja imanentna autorovu stvaralačkom habitusu: studioznost i analitičnost, kako istraživačkoga procesa koji prethodi kreaciji, tako i same izvedbe, te iznimna osjetljivost na sve oblike nepravde.

Mislim da se spomenute značajke mogu jednostavno objasniti činjenicom da je Drago Trumbetaš jedan od rijetkih individualaca koji je život stavio u službu potrage za istinom postavši jedan od najvećih kroničara ljudske patnje.

Rozana Vojvoda