Dokumenti vremena i osobnog života

Dokumenti vremena i osobnog života

Proteklog tjedna Hrvatska televizija prikazala je dva vrlo vrijedna dokumentarna ostvarenja, potresno autobiografsko djelo Slučajni sin Roberta Tomića Zubera i film Vlado Gotovac, moj slučaj Bogdana Žižića, emitiran u povodu tužne osme godišnjice smrti pjesnika, prozaika, filozofa i političara Vlade Gotovca. Premda su oba naslova emitirana u neprimjerenim terminima, istodobno s najgledanijim sadržajima, Plesom sa zvijezdama i kvizom 1 protiv 100, što još jednom zorno svjedoči o nerazumljivu maćehinskom odnosu HTV-a prema vrijednim projektima i vlastitim suprodukcijama, ambiciozniji su se gledatelji i ovom prigodom mogli uvjeriti u potentnost i vitalizam domaće dokumentaristike.

Izvrsni Slučajni sin Tomislava Mršića i Roberta Tomića Zubera, koji uz Davora Šišmanovića supotpisuje i scenarij filma, djelo je na ovogodišnjim 17. danima hrvatskog filma zasluženo ovjenčano Oktavijanom i nagradom Dana za najbolji dokumentarni film. Da se u Robertu Tomiću Zuberu krije vrsni novinar i reporter istraživač, gledateljima državne dalekovidnice dobro je znano već godinama, a hrabrim, vrlo intimnim i na određen način angažiranim dokumentarcem Slučajni sin, realiziranim u sklopu UNICEF-ove akcije Svako dijete treba obitelj, on uvjerljivo dokazuje da posjeduje i istančan dokumentaristički nerv. Odlučan unatoč brojnim sumnjama i dvojbama doznati tko mu je biološki otac te otkriti vlastite korijene, Zuber je nelagodnu potragu započeo u rodnoj Puli. Razgovarajući s biološkom majkom Radmilom, koja ga je napustila u dobi od godine dana, te tragajući za ocem nedokučiva imena i mjesta boravka, Zuber se uz suočavanje s vlastitim predrasudama, strahovima, dvojbama i nadama, te uz registriranje većine egzistencijalnih dvojbi, tjeskobna osjećaja nepripadanja i uzaludnih nada s kojima se susreću napuštena djeca i mladi ljudi sudbina sličnih njegovoj, suočava i s često apsurdnim domaćim pravosudnim sustavom oličenim u nelogičnim zakonskim odredbama i hladnim birokratima kojima je primarni cilj neriješeni predmet staviti ad acta. Zatekavši se u mreži laži, prijevara i višestrukih identiteta, u kojoj se teško uspijeva snaći i razaznati korijenje svog obiteljskog stabla, Zuber uz prijetvornost i licemjerje na neočekivanim mjestima i kod nepoznatih ljudi nailazi i na iskrene ljudske emocije, na osmijeh i suze koje govore više od riječi. Rezignacija prikriva žal za grijesima počinjenima u mladosti, a svijest o prouzrokovanim osobnim dramama i loša savjest pokušavaju se ispraviti hinjenim majčinskim osjećajima i unaprijed pripremljenim patetičnim izjavama, tiradama o nepostojećoj ljubavi, brizi i želji za iskupljenjem. Tijekom filma stječe se dojam da Zuber, zabrinut zbog ponavljanja povijesti i moguće sudbine svog sina koji odrasta kao dijete razvedenih roditelja, svojim humanim televizijskim angažmanom na zbližavanju odavno rasutih obitelji dijelom iskupljuje i svojevrsne osobne grijehe. Naposljetku zaključujući da mu pravi roditelji nisu lažima očigledno sklona biološka majka ni navodni otac pored čije je kuće godinama ne znajući svakodnevno prolazio, već požrtvovni bračni par koji ga je udomio, podigao i odgojio, autor shvaća da život često piše tragične drame bez smisla i da roditeljska ljubav gdjekad nije pitanje krvi, nego ponajprije dobrote i etičnosti. U znak zahvalnosti svojim adoptivnim roditeljima svom prezimenu pridodavši i njihovo, Robert Tomić Zuber određenu je, makar skromnu zadovoljštinu doživio i nakon svojedobne svečane premijere filma, kad mu je biološka majka potresena viđenim priznala da ne bi promijenila ni zarez njegove priče, jer je riječ o nelagodnoj i bolnoj istini s kojom se i sama mora suočiti i naučiti s njom živjeti.

O dokumentarcu Vlado Gotovac, moj slučaj Bogdana Žižića na ovim je stranicama već bilo riječi u doba njegove kinopremijere, no riječ je o više nego uspjelu ostvarenju o kojem vrijedi ponešto dometnuti. Dijelom temeljen na istoimenoj Gotovčevoj knjizi objavljenoj 1989, film realiziran prema ideji Marka Grčića slijedi kronologiju osobnog, profesionalnog i uzničkog curriculuma hrvatskog Cicerona, pjesnika, filozofa, novinara i novinskog urednika, čovjeka nadasve, koji je na vlastitoj koži zbog ljubavi prema domovini osjetio istinitost stiha »Bilo je lakše voljeti te iz daljine« Borisa Marune. Naime, za razliku od emigranta Marune, Gotovac je Hrvatsku volio izbliza, iznutra. Bolja, ljepša i pravednija Hrvatska bila mu je vrhunaravni ideal čijem je utopijskom postvarenju posvetio život. Da parafraziram Kranjčevića, »sve što je po njoj gazilo i po njegovu je srcu plesalo, njen rug je bio i njegov rug«, a taj senzibilitet te iznimno prosvijećeno, beskompromisno i intelektualno domoljublje, kao i svijest o donkihotovskoj borbi s vjetrenjačama jednoumlja i totalitarizma, bili su razlozi što su Gotovčev habitus, osobni lik i umjetničko-društveno djelo neprekidno bili obilježeni određenom tragikom. Nažalost, naglašavajući upravo tu tragičnu dimenziju Gotovčeve osobnosti, a u drugi plan stavljajući njegovu nepresušnu energiju, vitalan nepokoriv duh i životni optimizam, autori filma u stanovitoj mjeri stvaraju jednodimenzionalnu sliku neshvaćena mučenika. Svakako, Gotovac jest bio martir, no to je bila tek jedna, zasigurno ne i najvažnija osobina njegova životnog, umjetničkog i političkog poslanja. O tome jasno govore i njegove uvijek aktualne riječi »Znam što bih rekao pred smrt: čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje.«

Josip Grozdanić