Dobra ideja čini čuda

Dobra ideja čini čuda

Violončelistica Monika Leskovar nedavno je izrazila mišljenje da festivala nikada nije dovoljno i da nijedan grad ne može biti premalen za još jedan festival. Festivali su mjesta za susrete različitih koncepcija, idejnih rješenja, domaćih i stranih glazbenika, kako bi se razmijenila iskustva, oplemenilo slušateljevo uho i naučilo nešto novo. Što se hrvatskoga glazbenog okružja tiče, festivalska produkcija najaktivnija je u ljetnim mjesecima, ostavljajući ostatak godine na nekoliko ključnih punktova, koji održavaju relativnu ravnotežu, u nedostatku čvrstih festivalskih inicijativa. Neki od tih festivala imaju vrlo dugu tradiciju, i počivaju na toj tradiciji kao na staroj slavi, neki su tek odnedavno, a neki su odlučili odvažno krenuti naprijed.

Ono što hrvatskome glazbenome životu općenito nedostaje jesu specijalizirani festivali, koji su već odavno znakovi prepoznatljivosti u inozemnim, posebice europskim, centrima. Specijalizirani festivali mnogo su zahtjevniji u organizaciji, ponekad možda i neisplativi, šire slušateljstvo teže se navikava na njih. No, pozitivnu konkurenciju kakvu na glazbeno tržište mogu donijeti teško da išta može zamijeniti.

Duž jadranske obale

U pregršti kulturnih, glazbenih i inih ljeta kojima se u okviru turističke ponude diče gradovi na obali, ističu se dva najopsežnija i najskuplja festivala, koji pedesetoljetnim koncepcijama zaokružuju glazbeni i dramski aspekt kulture. Stvaranje prijateljskih veza, zbog kojih se glazbenici često vraćaju, posebno je izraženo na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje te veze stalno njeguju već punih pedeset devet godina, izraženije u glazbenom dijelu manifestacije. No nešto svježe u Dubrovniku se već godinama nije dogodilo. Sve do ove godine, kada su Igre pri samu završetku ponudile nešto za svaku pohvalu. Naime, radionica istaknutoga dirigenta Philipa Picketta s Hrvatskim baroknim ansamblom i solistima rezultirala je zapaženom pastoralom Akis i Galateja G. F. Händela, izvedenom u tvrđavi Lovrjenac. Upravo je komorna opera ono što Dubrovačke ljetne igre trebaju pretvoriti u tradiciju, jer imaju u svijetu prepoznat ugled vrijedna festivala i iznimne prostorno-povijesne mogućnosti.

Splitsko ljeto sve više gubi na zanimljivosti i dosjetljivosti. Split redovito stavlja naglasak na opernu premijeru kojom se festival svečano otvara. Ove godine bio je to Verdijev Don Carlos u režiji Petra Selema i pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića. Uz još nekoliko šarolikih koncerata, zaključen je glazbeni dio Splitskoga ljeta, koji se oslanja samo na spektakularnost jedne operne premijere.

Zadarske Glazbene večeri u Sv. Donatu pronašle su zlatnu sredinu između zadovoljavanja slušateljskih zahtjeva, ugošćavanja atraktivnih inozemnih glazbenika i uključivanja u programe brojnih domaćih interpreta. Zasluga je to umjetničkoga ravnatelja Tomislava Fačinija, koji se trudi vratiti značenje koje su Večeri u Sv. Donatu nekada imale. No, teško će biti vraćen značaj koji su Glazbene večeri imale u počecima, kada su bile festival usmjeren isključivo interpretaciji rane glazbe. Ove godine izraženiju pozornost privukao je Estonski komorni filharmonijski zbor, kojemu je to bilo ekskluzivno gostovanje u Hrvatskoj, ansambl koji je u samu vrhu svjetske zborne produkcije. Ali pored koncerta takva tipa, zadarski festival više ima značenje lokalne glazbene okosnice.

Jedine su koje se sustavno brinu za hrvatsko skladateljsko stvaralaštvo Osorske glazbene večeri. Od početaka izvodi se niz novih djela, praizvedenih u okviru festivala, najčešće s domaćim izvođačima. Ove godine usredotočile su se opusu skladatelja Stanka Horvata. Osim toga, na programima su bile i skladbe drugih autora, među kojima i nekoliko praizvedbi, no ukupno gledano broj domaćih skladatelja koji su se pojavili na koncertnim programima u Osoru odveć je malo za festival koji se diči baš takvim nastojanjima.

Godišnje susretište suvremene skladateljske produkcije je Glazbena tribina u Puli. Podij kojemu je osnovna svrha okupiti suvremene autore kako bi predstavili što stvaraju. Tribina obiluje brojnim praizvedbama, ove godine bilo ih je čak dvadesetak. Nedostatak, koji se ponavlja iz godine u godinu, jest da se na Tribinu donosi mnogo djela bez čvršće i određenije selekcije. U program Tribine prođu gotovo sve skladbe koje pristignu na natječaj Hrvatskoga društva skladatelja i svojevrsna općeprihvaćena neslužbenog stajališta da na Tribini treba predstaviti sve. Nažalost, to utječe na kvalitetu ponuđenoga.

Tri komorne okosnice

Festival sv. Marka ovoga je travnja obilježio deset godina postojanja. Osnovna je ideja muziciranje vrhunskih umjetnika u koncertnim i crkvenim prostorima zagrebačkoga Gornjeg i Donjeg grada. A prilično je važan dio zagrebačkoga glazbenog života, jer kombinira tri važne sastavnice – sakralno ozračje (i u prostoru i u programu), izvrsnost kao glavni kriterij izbora izvođača i programa te poticanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva, pa je tako ove godine praizvedena Missa ad honorem Sancti Marci Anđelka Klobučara.

Svojevrsna je protuteža Festivalu sv. Marka u drugome dijelu godine Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe, koji je treći put organizirala umjetnička ravnateljica Susanna Yoko Henkel, ujedno i sama aktivna sudionica festivala kao violinistica. Organizatorova usredotočenost na tematski osmišljene koncertne večeri polučuje odlične rezultate. Bečka, Ruska, Njemačka i Francuska noć potvrdile su jedan od osnovnih ciljeva ovoga „mladog” zagrebačkog festivala, da bude mjesto ugodna druženja (čak sedamnaestoro umjetnika), vrhunskog muziciranja i slušateljskih užitaka. Jedino bismo mogli poželjeti da se iduće godine u program vrati podnevna Mozartova matineja.

A ne zaboravimo ni južniji pandan, festival Julian Rachlin i prijatelji, koji je osmu godinu za redom priuštio Dubrovniku i Hrvatskoj svojevrstan osjećaj elitizma. Rachlin, dakako, ustrajava na kvaliteti, ali se trudi svake godine na festivalu imati neki novi spektakularan događaj. Ovoga rujna ponovno je u Dubrovniku bila Kraljevska filharmonija iz Londona, a nezaobilazne su i slavne ličnosti, glumci John Malkovich i Roger Moore, koji su se priključili vrlo zanimljivim projektima, dajući festivalu dašak ekskluzivnosti.

Na baroknu kavu u Varaždin

Varaždinske barokne večeri postaju prepoznatljiv kulturni događaj u europskim okvirima. Novi umjetnički ravnatelj Davor Bobić otvorio je festival Europi partnerstvom s jednim europskim festivalom, više europskih gradova i jednom državom, što omogućuje razmjene programa i formiranje novih suradnji. Od Ravensburga čak do Jeruzalema domaći i strani izvođači prošli su pod znakom Varaždinskih baroknih večeri. Posebno je važno bilo partnerstvo s Izraelom, u osobitome svjetlu obilježavanja šezdesete godišnjice osnutka države Izrael, s izvrsnim izraelskim ansamblima i umjetnicima koji su u Varaždinu svirali baroknu glazbu.

Barokne večeri krupnim koracima idu naprijed i pokazuju vrlo uspješan način spajanja tradicije i suvremenosti te kvalitete i marketinga. Posve je jasno da bez uključivanja gospodarskih subjekata danas teško da kultura može opstati, a u tome festivalskoj organizaciji svakako pomaže niz proizvodnih marki, čiju je ekskluzivnu proizvodnju za Varaždinske barokne večeri prošle godine započeo Davor Bobić, a ove godine još dodatno proširio. Ukoliko festival želi uspjeti u namjeri vrhunskoga prezentiranja u europskim razmjerima, bez opsežna marketinga to je nemoguće.

Svake godine Barokne večeri imaju dvadesetak popratnih programa, od međunarodne izložbe cvijeća, likovnih izložbi do dana lepoglavske čipke i barokne kuhinje. Tu su još razna predavanja i seminari, koje su održali Emma Kirkby i Laurence Cummings, predstavljanja diskografskih izdanja i knjiga, a u večernjim satima po dva koncerta. Sve je to opravdano pomno osmišljenim programom, probranim umjetnicima i ansamblima koji su pozvani na festival. Kao dvije najveće zvijezde mogli bismo izdvojiti sopranisticu Emmu Kirkby, koja je nastupila uz London baroque, te lutnjista Hopkinsona Smitha.

Od Dvigrada do Bjelovara

Iz varaždinskoga primjera više je nego jasno koliko mnogo znači imati kvalitetnu ideju s točno određenom svrhom, uz dobre organizacijske sposobnosti i promišljena vođu. U tom smislu za kraj istaknimo dva festivala koja nisu toliko razvikana, ali ih resi visok standard svih sastavnica.

Međunarodni festival rane glazbe Dvigrad festival, u tjedan je dana tijekom lipnja prošao nekoliko istarskih sakralnih lokacija, oživljavajući skrivenu istarsku unutrašnjost biserima srednjovjekovnog i renesansnog glazbenoga stvaralaštva. S jednim ciljem – potaknuti obnovu srednjovjekovnoga Dvigrada. Udruga Prosoli – Sveta glazba pokrenula je taj jedinstveni festival 2003, a danas su njegovi umjetnički ravnatelji Alojzije Prosoli (Hrvatska), Francis Biggi (Italija) i Avery Gosfield (SAD). Ove godine na svečanom otvaranju u Dvigradu dramsko-glazbenim uprizorenjem izbora iz Zoranićevih Planina te Držićevih Dunda Maroja, Grižule, Stanca i Venere i Adonisa, u režiji Renea Medvešeka, festival je odao počast dvojici hrvatskih velikana.

Nešto sjevernije, već petu godinu za redom, Međunarodni tjedan udaraljkaških ansambala učinio je Bjelovar u siječnju ove godine središtem udaraljkaške umjetnosti na svjetskoj razini. Usprkos zimi, hladnoći, snijegu, takoreći gluhome dobu godine, osobito u unutrašnjosti Hrvatske, Bjelovar u danima održavanja festivala postaje uvjerljivo najživlji grad u Hrvatskoj. Njegov je to prilog decentralizaciji kulturnih događanja izvan najvećih gradova, osobito Zagreba, afirmiranja manjih sredina kao kulturno relevantnih organizatora, ali i odgovor na prebujnu ljetnu festivalsku sezonu uz morsku obalu. Festival, čiji je osnivač i umjetnički ravnatelj Igor Lešnik, ugostio je u siječnju niz vrsnih svjetskih glazbenika i priredio nekoliko pedagoških radionica. Završimo ovaj osvrt najavom bjelovarskoga festivala, koji će nas opet ove zime od 8. do 11. siječnja veseliti sloganom »Skok u Bjelovar!«. Dobra ideja čini čuda.

Mirta Špoljarić