Crkva za Božić

Crkva za Božić

U posljednje vrijeme veoma se učestalo ponavlja pitanje što sakralna gradnja (i što sakralna umjetnost uopće) jest. Potrebe objašnjavanja to su veće što je tekuća praksa žanra upitnija. Pa ipak, tisućljeća pokazuju da je bezbroj formi slijedilo istu funkciju – da funkcija ne propisuje formu, a naročito da ne zaustavlja budućnost oblikâ. To znači da se, ako je riječ o kršćanstvu, oko iste jezgre pretvorbe – moćnog povezivanja dimenzija ovostranog i onostranog – okupljala zajednica sabranih pojedinaca. Promjenljive liturgijske pojedinosti mogle su utjecati na akcidente u crkvenom prostoru, ali samo je istinska kreacija dopirala do funkcije pretvorbe. Jer je istinska kreacija, ma u kom smjeru išla, odslik stvaralaštva kao Božjega svojstva. A pretvorba se, dakako, ima zbivati i u našoj duši, na kojoj se prostorni okvir neizbježno testira. Doduše, u obilnoj ponudi replika i surogata ona (duša) može biti zaslijepljena i zavedena. Zaborav bitnog, naročito zaborav sažetosti, cjelovitosti i jednostavnosti, proizvodi mutante bez pokrića, hrani neobrazložive forme i isprazni dekorativizam. Ponuda Bogu formulira se kao katalog razrokih uzoraka materijala i tehnika: ne više Biblija za nepismene, nego Biblija nepismenih.

Susresti se s crkvom koja se na nov način sjeća stoga je rijedak i neprocjenjiv događaj. Tko ga želi testirati na svojoj duši, neka ode na Volovčicu, u crkvu arhitekta Borisa Magaša, posvećenu blaženom Augustinu Kažotiću: vjerojatno najvećem hrvatskom svecu, kojega na putu prema završnoj oltarnoj časti već više od sedam stotina godina preskaču pragmatičnije okolnosti. Tamo je blaženi Augustin, Trogiranin, zagrebački biskup, napokon dobio po zasluzi: crkvu vrijednu titulara.

Nekada je crkva uzrastom sabirala naselje oko sebe i usmjeravala ga visini. Danas, u okružju zdanja koja je nadmašuju, ona svoj prostor naznačuje na drugi način: nekom razlikom u formi. Oblici su se, naime, izjednačili i većinom ne napominju svoje svrhe. Vitkim zvonikom i svjetlosnim jedrom Magaš evocira misao o lađi, nigdje doslovnošću slike ne podilazeći pojmu. U veoma nepovoljnu kontekstu arhitekt je izborio autonomiju svoga kompleksa, volumenima crkve i samostana formirajući uzdignut pristupni skver. Taj je skver pravi urbani motiv, koji ne služi samo sakralnoj cjelini, nego identificira gradsku četvrt svojom javnom uporabivošću. Na njemu je (ekumenskim) žuborom fontane filtrirao i gradsku buku. Plemenitošću materijala, kamena, stakla, čelika, suzdržanošću boja koje proizlaze iz skladanja materijala, mjesto otkriva iznimnost, da ne kažemo skupocjenost svoje funkcije. Oblikujući prostor arhitekt je oblikovao i vrijeme, zaustavljajući mu brzinu, usmjerujući ga prema koncentraciji unutrašnjosti.

U ovom kratkom tekstu nema mogućnosti da se opiše Magaševa crkva. Slobodna u odnosu na uspomene i asocijacije, ona očituje onu sposobnost sjajne i sažete modelacije koja je u velikom mjerilu sagradila spomenički poljudski stadion. Nagib poda pojačava konvergenciju prostora prema žarišnoj obrednoj točki: potpuna simetrija volumena svjetlošću se (upijenom iz onoga izvanjskoga jedra-lanterne) rastvara u beskonačan slijed asimetričnih scena iz kazališta sjena. Nijanse svjetlosti i sjena žive na nijansama bjeline, u krajnjoj otmjenosti reduciranog materijala i njegova tumačenja (stupnjevanje i artikuliranje prozirnosti stakla). Način na koji je Magaš u samostanskoj kapelici (velika crkva još je u unutrašnjosti nedovršena) citirao uporabu vitraja i skulpture jedinstven je u našoj arhitekturi, a dramski efekt munje svjetlosti poslane na oltar kapelice antologijski je detalj koji se ni u ovo nekoliko redaka ne može preskočiti. Poeziji modelacije crkve ravna je poezija ortogonalnosti svijetlog samostana, dorađena do posljednjeg detalja namještaja ili stubišne ograde. To remek-djelo zaslužilo je da i u opremi velike crkve ruka arhitekta vodi svaku pojedinost.

Božić je. I od crkve tražimo da ga s nama dijeli, jer nam tu sreću svojom vidljivom dimenzijom uvijek ne udjeljuje. Skupljamo se pod gotičke svodove penjući se pogledima u njihov gusti sumrak; ili pak tražimo drvenu crkvicu gdje će nas kao u djetinje doba grijati žuto svjetlo. Tražimo od zdanja nešto sabrano i pravo. Da nije samo patina stoljeća jamac naše ponoćne sreće, da postoje i autentični sveti prostori našega doba, ponesite svaku nadu vi koji ulazite u ovu crkvu.

Željka Čorak