Brutalni realizam devedesetih

NENAD STIPANIĆ, ODLIČNO JE BAVITI SE KRIMINALOM; NEBOJŠA LUJANOVIĆ, S POGREBNOM POVORKOM NIZBRDO, ALGORITAM, ZAGREB, 2008.

Brutalni realizam devedesetih

U Algoritmovoj biblioteci Mali Kalibar (ur. Kruno Lokotar) objavljene su jedna za drugom, u kratkom razmaku, dvije zanimljive knjige priča: Odlično je baviti se kriminalom: priče nezaštićenog svjedoka Nenada Stipanića i S pogrebnom povorkom nizbrdo Nebojše Lujanovića. U više nego šturim biografijama za Stipanića (Senj, 1973) navodi se da je bio fizički radnik, izbacivač po diskotekama i kasinima, zaštitar i tjelohranitelj te kraće vrijeme vlasnik antikvarijata; o Lujanoviću (Novi Travnik, 1981), koji je diplomirao na dvama zagrebačkim fakultetima, kaže se da se također bavio različitim poslovima, od novinara i asistenta, preko skladištara, građevinskog radnika do garderobijera u diskoteci i trenera veslanja. Te američke biografije neće čitatelju, jasno, otkriti ništa bitno o njihovim knjigama, niti što od te vrste podataka treba očekivati, ali će svakako pomoći da se lakše razumije najizrazitija karakteristika njihova pripovijedanja – uvjerljivost (autentičnost, doživljenost).

»Neka moja iskustva i anegdote nadahnjuju izmišljenu radnju i likove. Kako sam tih godina radio svašta, nagledao se svega i naslušao svakakvih priča, odlučio sam to nekako fikcionalizirati«, izjavljuje Stipanić u povodu svoje zbirke, sugerirajući čitatelju vjerodostojnost onoga o čemu pripovijeda i sintagmom nezaštićeni svjedok u podnaslovu knjige. Lujanović pak u intervjuu kaže da fizički poslovi kojima se bavio nisu temelj za njegovu biografiju, »nego za sve što ću ikada napisati. Život je najbolja inspiracija, o tom pitanju knjige me uopće ne dotiču. (…) Ne vjerujem da pisci koji su odrasli u savršenoj obitelji i žive u istoj ulici od djetinjstva te imaju siguran posao i stan znaju išta o životu, niti da o njemu mogu uvjerljivo pisati.«

Reprezentativna knjiga

Ispričane u prvom licu (pripovjedač je istodobno protagonist), neposredno, ponekad s dozom naivnosti i donekle stiliziranim jezikom ulice, Stipanićeve se priče iz knjige Odlično je baviti se kriminalom za čitatelja lijepe opako lako. (Iako, nije bez osnove dvojba je li to zbirka priča – nije li nas zavela odrednica iz podnaslova? – ili je posrijedi roman. Jer, u svim pričama / poglavljima isti je glavni junak, uvijek se pripovijeda iz iste perspektive, mnoštvo je istih likova, naracija teče jasnom vremenskom sukcesijom, pa premda su priče / poglavlja u sebi zaokružene, samostalne cjeline, često s efektnom poentom, jasno se vidi razvojna fabularna linija karakteristična za narativnu formu kakva je roman.) Pred nama se odvija nešto što bi trebala biti prvorazredna drama: mladi čovjek, koji bi već trebao posjedovati stanovita moralna načela izgrađena u društvenoj sredini i obiteljskoj zajednici, suočen je s izazovima kriminalnog i gangsterskog života. Ali, u njega tog unutarnjeg moralnoga sukoba nema, nema razlikovanja između dobra i zla, i čini se da mladi junak klizi prema tamnoj strani svijeta bez ikakva otpora. Iako će taj otklon uvelike omogućiti i na takav ga put usmjeriti više različitih okolnosti – ratni metež početkom devedesetih, nestanak svih etičkih kriterija, politički karneval, poznanstvo s lokalnim senjskim gangsterom – pisac neće zaboraviti ni čvrstu unutarnju motivaciju glavnog lika. Ambicija da se socijalna hendikepiranost (siromaštvo) preskoči na bilo koji način pokazuje se u uvodnoj priči Lagana pobjeda: kao sedamnaestogodišnjak on razmišlja o tome kako će njegova pobjeda u jednom boks-meču biti krunski dokaz baki, s kojom živi, da se boksom može obogatiti i uspjeti, »a ne kao ona, da do penzije meteš po osnovnoj školi«.

Nakon neuspješna pokušaja da se i sam aktivno angažira u ratu (odlična priča Specijalac zasnovana na ironiji) i neuspjeha na tečaju za varioca u brodogradilištu, Stipanićev glavni lik kreće ubrzano i nekako prirodno u svijet kriminala. Njegovo utapanje u gangsterski milje počinje u Senju, pa se preko Rijeke, Zagreba i Like vraća na početnu točku, a u tom vremenskom i prostornom luku bavit će se utjerivanjem novca, korupcijom, kamatarenjem, reketarenjem, bit će zaštitar i privatni detektiv, mota se oko noćnih klubova, kasina, krčmi. Spoznat će zašto je »dobro baviti se kriminalom«, vidjeti da se »polovica hrvatskih političara« obogatila zakulisnim radnjama i gangsterskim metodama. Sve vrijeme on je dvostruka ličnost: s jedne strane bezobziran, bešćutan i brutalan u nakani da osigura svoju ulaznicu za sreću, za lagodan život, a s druge zna biti obziran i nježan prema djevojci. No bilo bi sasvim pogrešno za njega reći da je crni biser ili simpatični gangster; on je naprosto gangster. Premda se za Stipanićevu hard boild prozu ne može reći da umjetničkim dosezima pripada u vrhunska dostignuća, ta je proza upravo zbog svoje insajderske uvjerljivosti reprezentativna. Reprezentativna je naime za onaj tip naše novije literature koji, kao posljedicu ratnih i tranzicijskih okolnosti u devedesetima, opisuje nastanak, bujanje i potom pokušaj integriranja (etabliranja) kriminalnoga miljea u društvenu strukturu.

Stranac na svome

Lujanović je još relativno mlad pisac, ali s bogatim i gorkim iskustvom »izopćenika, vječnog stranca«: nakon odlaska iz rodnoga Novog Travnika živio je u Rijeci, Splitu i Zagrebu, gdje se školovao, diplomirao komparatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu te politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Lujanovićeva se raseljenost osjeća i u njegovim pričama u knjizi S pogrebnom povorkom nizbrdo – teritorijalno nepripadanje vraća se u njima tako što radnju smješta na prostore u kojima je neko vrijeme živio (bosanski, dalmatinski, zagrebački lokaliteti), te ih na taj način, doduše simbolično, ponovno posvaja. Na toj bi se razini mogla iščitati i uvodna priča Pobuna na brodu Astoria (s dalekom asocijacijom na Pobunu na brodu Bounty), u tehničkom pogledu neka vrsta pomorskoga dnevnika s kruzera koji obilazi svjetska mora i oceane. Lujanovićeva raznorodna radna iskustva reflektiraju se šarenilom tema, brojnim dobro skiciranim likovima i uvjerljivim situacijama u kojima se sudaraju ili prožimaju smiješno i tragično. Njegove priče odlikuju racionalno građeni dijalozi, dobro vođenje radnje i osobito vješto jezično karakteriziranje likova. U cjelini, solidna zbirka priča.

Strahimir Primorac